

Novi broj „Vremena“
Kako je planiran kult jednog generala
Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju
Za kopernikanski obrt na skali književnih vrednosti još je rano
U događajima čiji smo svedoci ima nečeg što je za mene sasvim neočekivano, a nemali broj pojava dalo se predvideti. U prvo spadaju širina i jačina reakcije na postupke vlasti, reakcije koja, izuzmemo li univerzitet, hoću reći studente, dolazi iz krugova koje je teško socijalno, profesionalno, pa i generacijski definisati.
I to je već dobar znak. Kada vidite pred sobom masu od 150.000 do 200.000, teško možete zaključiti ko je taj ko je primetno odsutan.
Da li su to radnici? Štrajk ne mora biti jedini oblik izražavanja njihovog nezadovoljstva. Dakle, mogućno je da u toj velikoj masi ima i njih.
Način na koji se nezadovoljstvo manifestuje, precizan izbor institucija i ličnosti prema kojima je upravljen gnev svedoče o vrlo jasnoj svesti o stepenu ogrešenja o ljudska prava i volju i o sposobnosti da se odabere veoma lucidna taktika u otporu prema samovolji vlasti.
I taj visoki stepen prosvećenosti ulazi u red tih neočekivanosti koje sam pomenula.
Da li to treba tumačiti velikim prisustvom takozvanog obrazovanog sveta, da li to treba shvatiti kao znak buđenja srednje klase na kojoj počiva snaga jednog društva? Sasvim je mogućno, budući da ovakav pokret mora pretpostaviti bolju informisanost njegovih učesnika od one koja je dostupna manje obrazovanom svetu (bar u ovom času i s obzirom na načine širenja informacija koji nam danas stoje na raspolaganju).
Današnjem pobunjeniku mora biti dostupna takozvana nezavisna štampa, on u svojim rukama mora imati „Našu Borbu“, „Vreme“, „NIN“, on mora slušati Radio B 92, ili imati sreću da raspolaže satelitskom antenom . Ta informisanost uliva nadu da današnji bunt ne počiva na pogrešnim pretpostavkama, to može garantovati njegovu trajnost i njegov srećan ishod. U tome vidim i odsustvo potrebe za takozvanom institucionalnom inteligencijom, time tumačim i njenu relativno malu zastupljenost u ovim događajima. S obzirom na ulogu koju je odigrala u godinama koje su neposredno iza nas, mogu samo reći da se toj činjenici radujem. Time nikako ne želim da kažem kako bilo ko od njenih kompromitovanih predstavnika svesno odustaje od „nove uloge“, pre bih rekla da se od „njihovih usluga“ svesno odustaje. Kada se i pojave, a takvih primera ima, naročito u susretima sa studentima, želela bih da to tumačim kao posledicu nedovoljne obaveštenosti mladih o njihovom doprinosu „istoriji beščašća“. Jer daje informisanost veća, takvim osobama moralo bi se dogoditi ono što se dogodilo Ćosiću – one bi morale biti izviždane. Hoću reći, želim da verujem kako je samo studentska neupućenost mogla biti razlogom da na jednom od njihovih skupova reč bude data Matiji Bećkoviću i da se bez negodovanja slušaju njegova oveštala ali i dalje opasna opšta mesta, da se bez podsmeha prihvati njegova jeftina metaforika i njegova nepodnošljiva narcisoidnost. Što taj njegov govor „Književne novine“ štampaju na prvoj strani svog najnovijeg broja, naravno ne čudi. Za jedan kopernikanski obrt na skali književnih vrednosti još je rano. A da bi do toga došlo, nije dovoljno probuditi sećanje i staviti na uvid činjenice na način dovoljno dostupan široj javnosti kako bi se konačno predočio moralni profil „književničke bratije“, već se treba vratiti i estetskim kriterijumima koji bi još temeljnije uzdrmali našu lestvicu vrednosti. No, vratimo li se kriterijumima elementarne etike, u ovom času jedino važnim za određivanje „prava na glas“ u ovim događajima, kako na te događaje ne bi pala opasna senka dvosmislenosti, onda bi se pronašlo sasvim malo ljudi iz sveta kulture uopšte kojima bi to pravo moglo biti dato.
Kako je reč o ljudima koji su u ovih poslednjih desetak godina meni samoj značili mnogo, čije su mi reči i postupci ulivali nadu da sve nije izgubljeno, dajem sebi pravo da ih pomenem: Miodrag Stanisavljević, Predrag Čudić, Filip David, Ivan Čolović, Radomir Reljić, Dragan Velikić i svi oni mladi i manje mladi iz Centra za kulturnu dekontaminaciju.
Tu nema, kao što se vidi, nikoga iz sveta pozorišta.
Neka mi moja znanja iz istorije govore o snazi te institucije, a neka mi ulivaju trajnu skepsu, stoga se mnogim stvarima ne čudim.
Neko će se jednoga dana osvrnuti i na ulogu pozorišta u ovim vremenima, analiziraće repertoar, pratiće putanje u karijeri dramskih pisaca, glumaca, reditelja i doći će do ovih poslednjih dana kada će moći da vidi kako su se svi oglušili o poziv studenata FDU (sa kojeg su uglavnom svi potekli) da prekinu sa predstavama. Njihovi kabotenski izgovori, u koje spada i onaj da je bolje izvoditi predstave i čitati pre početka proglas studenata no zatvoriti vrata pozorišta (a pri tom se ne zapitati ko uopšte u ovim danima ima želju da u njih uđe), ući će, nesumnjivo, u tu sumu podataka o „sjaju i bedi“ jedne profesije. Sve su to moralni delikti na koje ovu sredinu treba konačno senzibilizovati, što će reći naučiti je da ih zapaža i o njima sudi. Radovala bih se ako ta vremena dolaze. ■
■
VREME 321 14. DECEMBAR 1996.


Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju


Kako je individualna krivica Ratka Mladića pretvorena u navodnu odbranu čitavog naroda i zašto Srbija još ne želi da se oslobodi tog tereta. Upravo je individualizacija krivice Srbiji nudila izlaz. Presuda nije Mladićeve zločine pripisala Srbima. Imenovala je čoveka, njegovu komandnu odgovornost i dela za koja je osuđen. Političke i medijske elite izabrale su suprotno: da se sakriju iza naroda i presudu jednom generalu predstave kao presudu svima. Jer ako Mladić ostane sam, mora se otvoriti pitanje ideologije, propagande, ratnih profitera i sistema koji ga je proizveo i štitio


Zarad mentalne i moralne higijene nacije, neophodno je suočavanje sa tamnim stranama prošlosti. Ima mnogo ljudi u Srbiji, ali i u Republici Srpskoj, koji se godinama otvoreno suprotstavljaju nacionalizmu, priznaju činjenice o ratovima i zbog toga često plaćaju. Ratko Mladić je dovoljno delio region i Srbe za života. Vreme je da i te podele dočekaju pokop koji bi, za razliku od njegovog, zasluživao sve državne počasti


Pojedine političke partije i državne kompanije preuzele su nadležnosti i poslove diplomatskih i konzularnih predstavništava. To potvrđuju primjeri iz Banjaluke koji kazuju da je krenula mobilizacija građana sa dvojnim državljanstvom da se pridobiju za glasanje na izborima u Srbiji koji još uvijek nisu raspisani


Studenti su praćeni, prisluškivani, snimani, radilo se ne tome da “budu izbušeni” – primenjivana je policijsko-vojna taktika za obračun sa “nevidljivim protivnikom”. Režim je primenio taktiku uhođenja, praćenja, zastrašivanja i javnog blaćenja u želji da od Srbije, u političkom smislu, napravi sprženu zemlju. Ono što sada Vučić radi ne ostavlja mogućnost da poverujemo da bi, ako se desi promena, on i njegovi lojalisti mogli sutra da se uključe u politički život Srbije
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve