

Pregled nedelje
Tako je govorio Boske
Kako je priznavši ubistvo Aleksandra Nešovića, Saša Vuković Boske vratio pažnju javnosti na Veselina Milića? Šta još upada u oči u njegovom iskazu


Sme li se, u sekularnom društvu, televizija ponašati "nepravoslavno"?
Kada je Drug Tito ipak umro – i čak ni trećeg dana potom nije vaskrsao, na zaprepaštenje aktivista moje mesne zajednice – imao sam nepunih petnaest godina; iako mi ga je bilo nekako žao (toliko toga je još mogao da uradi, toliko rumenih devojčica da pomazi po glavi, toliko novootkrivenih plemena da učlani u Nesvrstane!) držao sam se hrabro i „muški“ sve dok nisam video načisto zarozane fudbalere Hajduka i Zvezde kako slanim patriotskim suzama obilato kvase teren splitskog Poljuda: e, tu sam već i ja gorko zaplakao; uvek me uneredi prizor tuđe patnje. Bila je nedelja („kad je otiš’o Hase“), i sutradan smo se okupili u školi, na prigodnom progresivnom pomenu; u obudoveloj SFRJ bila je proglašena sedmodnevna žalost te je na svim radio i TV stanicama povazdan cilikala i tulila mrtvozorna orkestarsko-simfonijska muzika: čike u frakovima i tete u prigodnim toaletama od jutra do sutra bezdušno su mučili svoja gudala i 22 miliona radnih ljudi i građana pride, emitujući otužno-slatkasti vonj Smrti i morbidnog cirkusa koji postoji oko nje, i jedino što si mogao da učiniš bilo je da isključiš ton i zabavljaš se njihovim „smešnim kretnjama“ koje su ličile na nekakvu nesklapnu Pobunu Voštanih Figura („Voštani, Serbie“?!). Hoću da kažem: kada si gradski klinac od petnaest leta, uzmuvanih hormona i žedan vaskolikih životnih senzacija, koliko god te „indoktrinirali“ sa svih strana ipak se ne možeš ni veseliti ni tugovati na Komandu: blažena anarhičnost Života uvek je jača. Zapravo, isto je tako i sa odraslima, samo su klinci manje licemerni. No, velim, pred nama je bila teška nedelja programirane žalosti: u ponedeljak smo se još i držali časno pred iskušenjem Greha, ali u utorak nas je već uhvatila kriza; u sredu sam priznao najboljem drugu da tajno slušam normalnu muziku na radiju Austrija 3; u četvrtak je pola odeljenja već razmenjivalo informacije šta nam je sve od stranih muzičkih stanica dostupno u etru; u petak sam, sit svega, stavio na gramofon Some girls od Stonsa, odvrnuo volume i đipao po sobi, rešen da, ako treba, časno poginem u odbranu svojih prava. Tada sam se, doduše, nekako izvukao, ali zato nam je koju godinu kasnije policija razvalila žurku urlajući: „Vi se tu veselite, bilmezi drogirani, a umro Drug Stevan Doronjski!“ Ma idi, je l’ stvarno…
Razume se, ono čega smo se tada pribojavali u tom našem čuvenom mekom, koruptivnom totalitarizmu – kojem su nastupajuća Kretenska Vremena retroaktivno podarila romantični oreol Izgubljenog Raja, što je trijumf emocija nad činjenicama – nije bila gvozdena šapa Vlasti, nego naši Tihi Susedi, tupa, uvek ispravna malograđanština; zbog tih cinkaroša–volontera svi su ćućorili kako „zidovi imaju uši“. Od tada je prošlo dvadeset leta, a da se zapravo ništa nije promenilo u strukturi jedne svesti, u filistarskom poretku vrednosti koji je nekako „metapolitički“, koji menja Vođe i ideologije kao čarape, ali zadržava svoju bazduckavu suštinu, ovaploćenu u Diktaturi Banalnosti.
Svi su ti, dakle, Ispravni Građani, nekadašnji bratstvo-jedinstveni komunisti i titoisti, postali posle slobistički Srbi, a sada su umereno-nacionalističko-legalističko-pravoslavni duhovni koštunjavci, koji su novu inkarnaciju svoje jalove Potrage za Smislom pronašli u unjkavom popovskom metanisanju; hja, svako ima pravo na svoja mala zadovoljstva, i ni po jada kad bi se radilo samo o legitimnom ličnom izboru. Udruženo Filistarstvo, međutim, ne može, po svojoj prirodi, da se ne trudi da saobrazi širinu i raznovrsnost ljudskog sveta svojim mikronski skučenim kalupima: zato ćemo se, ako bude po njihovom, ponovo veseliti, tugovati, praznovati i, uopšte, ponašati se svi-kao-jedan, u skladu s Dnevnom Zapovešću: umro Drug Tito – ima svi da ridate; doš’o Uskrs, tj. „Vaskrs“ (koji više nije „nazadan“) – ima svi da se držite smerno, uprepodobljeno i bogougodno, kao Dobri Pravoslavci. Tako, recimo, u Politici građanka Branislava Džunov (koja je, takođe uvek ispravna, svojim redovnim „TV kritičarskim“ javljanjem od zadivljujuće nepomućenog kontinuiteta Banalne Misli načinila osebujnu, savršenu formu umetnosti praznine) pade u čisto očajanje zato što su se (i) ove godine na Uskrs neke domaće TV stanice ponašale, jel’ te, nehrišćanski. Evo spiska sagrešenija („Politika“, 20. 4. 2001): „Bafi, mlađana američka školarka lovila je vampire na TV B92. Uz groktanje i meketanje kojima izražavaju sva osećanja, Bivis i Bathed (…) vodili su dijalog na nivou: kako si glup, prekini šupku, slabiću, tunjavko, osećam životinju u sebi… Uz razmenjivanje satanističkih pozdrava (wow! – op. T. P.). U jednoj od emisija Školskog programa RTS devojčice u pubertetskom uzrastu izvodile su orijentalne plesove odevene u crne brushaltere i šalvare (bilo bi veoma neobično da su to radile odevene u skafandre – op. T. P.). Deca koju jedino učimo da budu potrošači valjala su se u gomilama igračaka na TV Pink. Gledali smo degutantne reklame za parapsihološki triler ‘Dar’ (…). Molder i Skalijeva su se obračunavali sa vanzemaljcima i nadnaravnim pojavama, u nezaobilaznom ‘Dosijeu iks’. Muž je plinom otrovao ženu u filmu ‘Sirota Džejn’ na TV Politika. Tako smo proslavili prvi Vaskrs novog milenijuma, najsvetiji i najradosniji hrišćanski praznik. Blagdan. Baš je bilo kul. I pravoslavno.“
Provalite, što kažu klinci, nekoga ko, mislim, ono, sedi i uredno tefteriše primere „nepravoslavnog“ TV ponašanja (u sekularnom društvu)?! Ili, zamislite specijalnu uskršnju epizodu „Bivisa i Batheda“ u kojoj će se ovi TV moroni jednokratno preobraziti u Dobru Decu iz jednog banalnog imaginarijuma? Ili Moldera i Skali kako trče u crkvu, valjda da se venčaju?! Ne možete da zamislite? A možete li da zamislite da svega toga, svih nekom preambicioznom svetonazoru „nepodobnih“ filmova, serija, reklama, muzike, pozdrava, replika i ko-zna-još-čega ne bude, jerbo se Banalnost, pod novom ideološkom krinkom, ponovo berićetno udružila sa Silom? Ne, za sada. Ali, petparačka „duhovnost“ ćiftinske, „slavske“ nadridesnice nova je mantra vaskolikog Mediokritetstva; odranije, pak, znamo da Glupost može da postane materijalna sila. Zato su, hvala Bogu, Bivis i Bathed sada ono što su (mi) Stonesi bili posle 4. maja 1980. Evo ih, rokaju na sav glas! Yes! Cool! Kicks Ass!


Kako je priznavši ubistvo Aleksandra Nešovića, Saša Vuković Boske vratio pažnju javnosti na Veselina Milića? Šta još upada u oči u njegovom iskazu


Ubistvo Aleksandra Nešovića u restoranu „27“ pretvara se kriminalističku misteriju koju bi mogao da reši samo Herkul Poaro


Što treba znati o Vučićevoj najavi ostavke? Zašto neće sesti u fotelju koju mu greje Macut? I zbog čega mora da spoji predsedničke i parlamentarne izbore


Zašto su građani Srbije crveni od srama poslije naprednjačke operacije u Tivtu? Zbog čega Vučić redovno bruka zemlju i građane koje predstavlja? Upita li se kako ga na Samitu u Tivtu vide drugi državnici i što mu govore iza leđa


Čarter Er Srbije od Beograda do Tivta pun naprednjačkih lojalista sa kriminalnim dosijeima i najava pripreme ubistva Aleksandra Vučića u Crnoj Gori za vreme samita EU - Zapadni Balkan: šta je šahista sa Andrićevog venca ovim atakom na zdrav razum hteo da postigne
Intervju: Radovan Lazić, tužilac
Kako je kontaminiran slučaj Veselina Milića Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve