

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


balerina


Zašto sad o njoj: Prvog maja odigrana je premijera predstave „Balkanska plastika“ u Narodnom pozorištu, po autobiografiji Mage Magazinović „Moj život“ koju je objavio „Clio“. Predstava je, po ugledu na Magin rad, spektakl (adaptacija i dramatizacija Ivana Vujić, Slavenka Milanović; režija Ivana Vujić), a knjiga je dopunjena korisnom i zanimljivom dokumentacijom, izborom predavanja Mage Magazinović i fotografijama (priredila Jelena Šantić), prikazanim takođe i na izložbi Muzeja grada (autor Tatjana Korićanac).
Živela je: Od 1882 (Užice), do 1968. godine (Beograd).
Bila je: Začetnica slobodne igre u Srbiji, socijalistkinja i humanistkinja; prva žena praktikant u Narodnoj biblioteci, prva žena novinar u „Politici“; klasna učiteljica u Višoj ženskoj školi, profesor filozofije u Prvoj ženskoj gimnaziji; bolničarka u balkanskim ratovima; učila glumu u školi Maksa Rajnharta i balet kod Šarlote Šniter u Minhenu, prisustvovala časovima slobodne igre Isidore Dankan; učila igru kod Dalkroza; u Cirihu slušala predavanja Lenjina i Plehanova; osnivač Škole za ritmiku i plastiku; balerina, koreograf, pedagog; autor nekoliko knjiga o ritmici i baletu; osnivač Studentske folklorne grupe sa kojom je gostovala po Evropi; penzionisana kao profesor gimnazije; u penziji vodila folklornu grupu u „Abraševiću“ i predavala u Baletskoj školi…
Ko je otkrio: Jelena Šantić. Dok „Clio“ nije objavio njena sećanja, bila je zaboravljena. Jedina baletska škola u Beogradu nosi ime igrača koji je nastupao kod Mage, a „Prosveta“ nikada nije objavila njen primljeni rukopis „Udžbenik iz ritmike“.
„Moj život„: Knjigu je započela na sedamdeseti rođendan kad joj niko od njenih nije došao kako bi, pišući o prošlosti, „bila vazda sećanjem u društvu voljenih lica iz proteklih dana“, a i da bi opisala „vaspitanje i obrazovanje ženske omladine krajem prošlog i početkom ovog stoleća“. Ne zna se zašto se sećanja završavaju 1927. godine.
Šta joj je prva pobeda: Na Filozofskom fakultu tražila da i devojke dobiju indeks i pravo da polažu ispite. „Moja borbenost bunila se protiv takvog stanja. Ideš uredno na predavanja, radiš revnosno, često savesnije od mnogih redovnih slušalaca, a ovamo nikakva prava, kao kakvi pastorčići!… Zašto da nam ne daju indeks, pa neka na njemu piše ono vanredni slušalac!… To je bio prvi korak u mojoj borbi za ženska prava – za feminizam. Ali je većina vanrednih studentkinja, po navici i liniji najmanjeg otpora, i dalje polagala ispit u vidu kolokvijuma.“
O ženskom obrazovanju: „Obrazovanje matere neophodno je za pravilno vaspitavanje podmlatka u jednoj naciji. A mi baš s te strane najviše i trpimo. U svim pravcima našeg javnog života (pomislimo samo na politički!) oseća se mnogo veća oskudica u karakterima nego glavama, pa onda mesto živog rada na tom da obrazovanje prodre u masu, u što šire krugove ženskog sveta, tražiti da se uništi i ovo malo mogućnosti za to. Da nije žalosno bilo bi smešno.“
O nekim misliocima: „Plehanov mi se učinio elegantan mislilac, kao što su mu gospodski bili i maniri. Takav čovek ne može nikad biti ideološki zatucan ni dogmatičar… Lenjin je imao sasvim suprotno držanje, stav i način izlaganja od Plehanova. Iz njega je i pored gvozdene logike izlaganja, koja sve ruši što nije njegov boljševizam, izbijala vulkanska mržnja na kapitalizam, ali i na socijaldemokratizam Plehanovljev i II internacionale.“
Brak: Razveden. Gerhard Gezeman (nemački slavist i književnik, proučavao i prevodio našu narodnu poeziju) prekršio je obećanje da će priznati ako se zaljubi u drugu. Sin Harad-Rajko umro je sa 14 meseci. Ćerka Rajna rođena nakon rastanka Mage i Gezemana.
Izrazi tela: Daje prednost grčkoj gimnastici, smatra je „oduhotvorenom“, protiv je mehanicističke napetosti muskulature u akciji zato što je deo vojničkog vaspitanja u Nemačkoj, i u njoj vidi „patriotsku i nacionalnu stvar“ koja ima koren u fašizmu i šovinizmu (tako piše 1932. godine). Protivi se tadašnjim novim teorijama da je telo objekat.
Igra ili balet: Savremenoj igri daje prednost nad klasičnim baletom, slobodnog čoveka vidi u individualizaciji koju pruža savremena igra; razume klasičan balet, ali ga posmatra senzibilitetom moderniste, u kanonizovanim klasičnim pozicijama nogu vidi ne samo estetičku i funkcionalnu kategoriju već i smisao njihovih značenja.
Želja: „Da radeći umrem. Možda baš na času moje voljene ritmike.“


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve