Niko od bivših, mada još aktivnih, neće ni jednom jedinom rečju da se osvrne na svoje dojučerašnje izjave pa i svojevrsni govor mržnje i da ga, bar malo, revidira kao posledicu teških i tragičnih ličnih okolnosti i situacije
PONOVO NA VAŠEM TV-u: Brana Crnčević
Koliko šta Ovde traje? Postoje mnoge teorije i praktična uputstva kako da nešto potraje što duže. Lova je, na primer, kategorija koja je najneuhvatljivija. Ako ne uzmemo u obzir one nesrećne devize zarobljene u tzv. staroj deviznoj štednji, sve ostalo je stvar vrlo slobodnih procena. Dinkić, na primer, kaže da računa na tri do pet milijardi iz slamarica, dok Nemci smatraju da je reč o čak devet milijardi. Ispeći, usoliti, smrznuti, skloniti na stranu, izneti, primiriti se, sačekati, sve su to krajnje praktični saveti koji se podjednako odnose na hranu, novac, ideje i, naravno, ljude. I za sve njih je, naravno, u upotrebi univerzalni termin „potrošiti se“.
POTROŠNJA: Opšti je utisak da se ovde ljudi najbrže troše. To uverenje je posebno razvio Slobodan Milošević koji je svojski trošio kadrove. Kada je tokom 1988. izvedena „antibirokratska revolucija“, bilo je sasvim prirodno da se promovišu novi ljudi koji će umeti na pravi način da ponesu teret opštenarodnog nezadovoljstva. Mitević, Vico, Budimir Košutić, Vučelić, Ćosić, Mihajlo Marković, Božović, Željko Simić, kao i neki opozicioni političari bili su kraće ili duže vreme „u službi“ vođe trećeg srpskog ustanka. Kako se „srpski ustanak“ razvijao – teritorijalno, politički i vojno – tako su se trošili i kadrovi. Iako se pričalo da Vođa ne ostavlja svoje prijatelje na cedilu – osim kad to nije neophodno – ipak su neki sasvim nestajali sa političke i javne scene. Mnogima je, međutim, kao akt lične milosti i prijateljstva bilo dozvoljeno da se uspešno bave biznisom i razvijaju razne umetničke talente. Dešavalo se, međutim, ne tako retko, da se jednom „potrošen“ čovek ponovo lansira u političku orbitu. (Zbog toga je, posle nečijeg „pada“, i postojala uzrečica: ne znaš ti njega, nije on još gotov.)
Uslov da potpuno ne izgoriš bio je jednostavan: kad padneš, nemoj mnogo da talasaš, primiri se i čekaj. Tako je svojevremeno svoj politički come–back doživeo i Vučelić.
Nisam nimalo osetljiv na nemilosrdnost našeg javnog života. Nepravda prema jednom Komrakovu, na primer, sasvim je nebitna u odnosu na nepravde i zločine koji su počinjeni prema milionima ljudi na ovim prostorima. Te zločine, naravno, neko može i da negira. Kao na primer Brana Crnčević koji za zločine u Bosni i Hrvatskoj, gestom vrhunskog pravnog stručnjaka, samo odmahne rukom uz komentar: „to je bilo Tamo“. (Verovatno su i Štrpci bili Tamo.) Vidim da se poslednjih petnaestak dana među nas vraćaju ljudi (tzv. javni radnici) koji su svojevremeno bili skroz „potrošeni“. Vratio se u „Utisak nedelje“ Brana Crnčević a u TV „Klopku“ Milijana Baletić. Iz Zagreba se „vratio“ Goran Milić, a iz Prištine Nadira Vlasi. Naravno, ovo dvoje nemaju nikakve veze sa Miloševićevim „kadriranjem“ – oni su bili članovi „protivničke“ ekipe – junaci jedne druge javnosti. Da li je slučajno da se odjednom, u tako kratkom razmaku, svi pojave u Ovome Ovde i, na neki način, postanu deo opšte žvake? Kad tome dodamo i gostovanje Bernara Anrija Levija – čoveka na čijem se liku i delu ovde veoma radilo – onda je jasno da je po sredi nekakav čudan vampirski resantiman, nešto što istovremeno hladi i žari srca, pluća i bubrege.
Nikome nije palo na pamet da ove javne radnike, koji su svojom ili tuđom voljom bili prognani iz ovdašnje javnosti, nekako okupi i organizuje suočavanje sa polemikom. Možda bi ovom dijalektičkom metodom bio stvoren jedan potpuno nov medijski žanr – neka vrsta kik novinarstva. Bojim se, međutim, da bi novinari po profesiji bili pre svega zainteresovani da nastupaju kao istoričari. A istoričari, naravno, kao novinari. Nezadovoljstvo sopstvenom profesijom izgleda da je opšta pojava, posebno u posleratnom, tranzicionom periodu.
ATRAKCIJE: Šta, međutim, može da nam otkrije „potrošeni“ čovek? Iskustvo sopstvenog uspona i pada? Objektivnu analizu proteklih desetak godina? Potresnu ličnu katarzu? Mudrost i širinu onoga ko je teško i bolno platio zbog svojih uverenja?
Samo sam kod jednog „bivšeg“ sa naših prostora osetio taj kvalitet. Njegovo ime je Milovan Đilas. Sve ostalo je bilo neizmerno foliranje i ačenje. Tvrdoglavo odbijanje vlastite odgovornosti najmanje je važno. To, uostalom, niko ozbiljno i ne očekuje. Brana Crnčević će sa ponosom da pokaže ručni časovnik koji mu je poklonio Bracika Kertes i to će, u materijalnom smislu, biti sve što je dobio od Slobe. Ali će mu zato usta biti puna srpstva za koje se tako bezuspešno žrtvovao. Niko od bivših, mada još aktivnih, neće ni jednom jedinom rečju da se osvrne na svoje dojučerašnje izjave pa i svojevrsni govor mržnje i da ga, bar malo, revidira kao posledicu teških i tragičnih ličnih okolnosti i situacije. Bernar Anri Levi je elegantno mogao da kaže da su neke njegove ocene islama u Bosni kao izuzetno „meke i tolerantne“ religije nastale u vreme dok je bio u Sarajevu u jeku najstrašnije opsade i mrcvarenja njegovih građana, i svako normalan bi to prihvatio kao razumljivu i pomalo nagonsku reakciju. Zašto je tako teško ograditi se od sopstvenih ocena koje su nastale u ekstremnim prilikama? A možda to, za te ljude, i nisu bile tako ekstremne prilike?
Brana Crnčević i Milijana Baletić svakako nisu živeli u nepodnošljivim, tragičnim uslovima. Da li su oni, možda, žrtve nekakvih progona? Šta se u njihovom životu promenilo od 5. oktobra? Nema ih više u medijima? I šta još? Da li izdavači odbijaju da štampaju knjige Brane Crnčevića? Da li se njegove knjige izbacuju iz biblioteka? Sada, međutim, vidim da se i „nepravda“ njihovog odsustva ispravlja. Da li time dokazujemo da smo postali mnogo tolerantnije i demokatičnije društvo? Čisto sumnjam. Sve ovo mi mnogo više deluje kao „jurenje“ novih medijskih atrakcija nego stvarno suočavanje sa prošlošću.
Ako s jedne strane imamo obožavaoce nacionalističkog mita, sa ili bez Miloševića, svejedno, a s druge ljude koji svoje političke interese i predrasude i dalje neguju kao da se ništa nije promenilo, onda je samo reč o isključivostima koje se uzajamno dopunjavaju i pothranjuju. Uvek kada čujem da neko od nekog naroda (srpskog, albanskog, hrvatskog…) nešto očekuje, meni se kompletno smuči. Ako neko, poput Brane Crnčevića ili Bernara Anrija Levija, misli da je neko nešto radio u moje ime ili protiv mene, jer sam Srbin, taj se ljuto vara. Kad odbijamo kolektivnu krivicu nekog naroda i insistiramo isključivo na individualnoj krivici, onda to nije nikakva retorika. Novinari, čak češće nego političari, koriste kolektivnu krivicu kao najsnažnije oružje u međusobnim obračunima.
Sopstveni narod, kao i prijatelji, uostalom, lako može da vam se smuči. Nema univerzalne formule koja vas može spasti od mizantropije. Reč je, međutim, o sasvim ličnom, intimnom osećanju koje, kao i svako takvo osećanje, ide „gore-dole“. Uvek bi se trebalo čuvati osećanja kolektivne krivice kao i kolektivnog ponosa jednostavno zato što je reč o jednom nepravednom i neljudskom procesu u kojem ćemo sve ljude trpati u jedinstvene modle i tako koristiti. Svaki put kad neko pokuša da neki narod proglasi genocidnim, divljačkim, aistorijskim ili krvoločnim, isto kao i istorijskim i plemenitim, moramo se zapitati: kako je to moguće tvrditi za bilo koji narod.
Zbog toga svako suočavanje sa „bivšim“ ili „potrošenim“ mora krenuti od onog jednostavnog i malog pitanja: koga si ti spasao ili zaštitio od nepravde u svojoj najbližoj okolini? Da li si se, i kada, našao između progonjenih i progonitelja? Ili ste, možda, vi zaduženi samo za sudbine celih naroda a ne za pojedince?
Bez tog pitanja čini mi se da će se suočavanje sa prošlošću pretvoriti u prazne i otrcane rituale samodokazivanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Studenti me jesu pitali da li bih hteo da budem na listi i ja sam potvrdno odgovorio”, kaže rektor Vladan Đokić u razgovoru za “Vreme”. Pričali smo o udarima na univerzitet, njegovim odlascima u Brisel i tome da li se boji da studentski pokret skreće udesno. A na konstataciju da će morati otići sa mesta rektora ako postane poslanik ili, ko zna, premijer, profesor Đokić kaže: “Videćemo da li će i kada doći taj trenutak. Može da bude pre, a možda i posle završetka mog rektorskog mandata”
Ukoliko se ne ujedine, već odluče da se kao fragmenti pojave na izborima, opozicione stranke proevropskog usmerenja ne samo da će izvršiti političko samoubistvo već će to samoubistvo proizvesti štetu po okolinu. U slučaju da neke stranke izađu same na izbore, bilo bi to kao da skaču sa zgrade ispod koje se okupila gomila ljudi protiv režima
“Našao sam se okružen poražavajuće mladim ljudima. A i inače znam da su mladi – nama vandalizuju prostor bezmalo nekoliko puta mesečno, imamo nadzorne kamere, to su uvek mlada golobrada lica. To je muški svet, sačinjen od mladih muškaraca, koji zaista nemaju ništa pametnje da rade nego da uništavaju nečiju imovinu ili da nekog tuku. Ali sa strahovitim uverenjem”
Iz godine u godinu medijski konkursi su postajali sredstvo kojim režim plaća svoju medijsku poslugu, što pojednostavljeno znači: građani izdvajaju pare da im neko nudi lažnu stvarnost i da ih dodatno truje radioaktivnom mržnjom. Odnosno, plaćaju da ih neko laže i od njih pravi budale
“Je li moguće da neko misli da je u redu i dobro za Srbiju da bude jedna od nekoliko zemalja na svetu koje nemaju nikakvo regulatorno telo? Je li moguće da neko misli da je dobro da se raspada Upravni odbor Javnog medijskog servisa? Nisam uopšte optimista i realno je očekivati da ćemo naići na zid, ali treba pokušati”
Zlo se zavuklo pod most i tamo, zaklonjeno od svetla, ćutalo i čekalo. Kad je Vladimir Arsenijević izašao iz taksija, nad Beogradom se opet nadvila ona isto neman koja je onemogućavala izložbu Rona Haviva, sprečavala održavanje prve Parade ponosa, palila Bajrakli džamiju i Ambasadu Sjedinjenih Američkih Država i vandalizovala i centar grada tokom Parade ponosa 2010.
Šta govore ubistvo Aleksandra Nešovića Baje i ranjavanje Milana Ostojića Sandokana? Zašto su porasli apetiti podzemlja? Kakvu tu ulogu igra policija? I zbog čega Vučić stalno najavljuje najave izbora
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.