

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Prošlo je svečano potpisivanje ugovora, popijen je i šampanjac, a Darko Ribnikar je simbolično dobio na poklon jedan metalni euro novčić: u Politiku su ušle strane pare, "staru damu" kupila je velika nemačka izdavačka kuća WAZ iz Esena


Na prepoznatljivoj prvoj strani najstarijeg lista na Balkanu uskoro će pisati Politika Newspapers and Magazines: logo je neobičan miks dva pisma i dva jezika, pa i dva partnera. U Politici kažu da se ne radi o prodaji:
„Postoje dva načina na koji kapital ulazi: jedan je privatizacija, kao u slučaju cementara, kada strani investitor kupuje deo akcija i deo vlasništva i postaje suvlasnik. U našem slučaju reč je o partnerstvu, formi joint-venturea. Politika AD i WAZ stvaraju novi entitet, novo zajedničko preduzeće po principu 50:50 koje će se baviti isključivo izdavanjem novina i takvo mu je i ime: Politika Newspapers and Magazines – preduzeće za izdavanje novina i časopisa… Politika u novo zajedničko preduzeće unosi svoja izdanja kao i kapacitete za proizvodnju i distribuciju novina. Ne unosimo nekretnine, ne unosimo ni ovu zgradu, ni druge zgrade kuće Politika. Novo zajedničko preduzeće će Politici AD plaćati zakupninu“, objašnjava u razgovoru za „Vreme“ odgovorni urednik Milan Mišić.
KAPITAL: Osnivački kapital novog preduzeća iznosi 25 miliona eura (oko 50 miliona DM). Ovaj osnivački kapital je u novcu, stvarima i pravima. Politika u novcu unosi simboličnu sumu 1000 eura (2000 DM), jednu polovinu ove sume odmah pri osnivanju a drugu u periodu od dve godine!? Mišić kaže da će dve strane „naknadno sačiniti detaljaniju i verodostojniju procenu, odnosno merenje ovog uloga u stvarima“, kao i da će to uraditi neka nezavisna kuća.
Uređivačka politika ostaje u nadležnosti generalnog direktora koji će biti čovek Politike. Kako se i moglo pretpostaviti, to je Darko Ribnikar, dok će njegov zamenik biti iz WAZ-a, to je Andre Bajer – u njegovoj nadležnosti su finansije i, pre svega, investicije. Uzgred, saznajemo da će 36-godišnji Bajer biti jedini predstavnik WAZ-a koji će imati stalno sedište u Beogradu.
WAZ je u ovom regionu u svojim rukama koncentrisao veliku medijsku moć, vlasnik je najtiražnijih dnevnika u Hrvatskoj, Mađarskoj, Bugarskoj… Milan Mišić kategorično tvrdi da uređivačka politika ostaje u rukama „Politike“:
„To nije samo zapisano u ugovoru, to pokazuje i praksa WAZ-a u ovim zemljama… WAZ-ov motiv je naravno profit, ali ova kuća je toliko velika da profit ne očekuju sutra, već imaju dugoročne planove. Oni su očigledno procenili da ovde postoji profitni potencijal…“
Pored novčanog uloga od 25 miliona eura, WAZ donosi i kompletnu logistiku.
Koliko su tačne tvrdnje da se Politika, uhvativši se u kolo sa WAZ-om, u poslednjem trenutku spasla sigurnog bankrotstva? Mišić odgovara:
„Ne znam da li bi Politika bankrotirala, ali za ovih godinu dana od kada rukovodi novi menadžment shvatili smo da je iz ove teške situacije moguće izaći samo brutalnom, moram da upotrebim tu reč, restrukturacijom: znači, odsecanjem svega što u ovom trenutku nije rentabilno, otpuštanjem više od polovine ljudi, gašenjem više od polovine izdanja…“ „Politika“ bi ostala. Međutim, rukovodstvo nije imalo mandat za takav poduhvat, niti bi to bila politički prihvatljiva odluka.“
ĆUTANJE: Povodom ulaska stranih para u Politiku izostale su reakcije javnosti: nisu se oglasili ni oni koji su je godinama nazivali „nacionalnom svetinjom“, ni oni koji joj nisu oprostili što je za vreme „deset krvavih godina“ bila režimsko glasilo i davala intonaciju u horskom govoru mržnje, pa ni političari koji se zalažu za transparentnost. Đinđić je doduše rekao da je WAZ najbolji partner u Evropi za privatizaciju ozbiljnog dnevnog lista i da se lično dosta potrudio, uz pomoć prijatelja Bode Hombaha (koji dolazi na čelo WAZ-a) i kancelara Šredera, da kapital dođe ovde… Pitamo Milana Mišića kako tumači ovo ćutanje:
„Ne znam zašto je izostala jača reakcija javnosti. Moram priznati da sam očekivao da će reakcije biti polemičnije i možda kontroverznije. Da li je u pitanju jačina naših argumenata ili preokupacija javnosti nekim drugim problemima, ne bih mogao da kažem…“
Najviše skepse izazivaju tvrdnje da otpuštanja neće biti. Svih 1800 zaposlenih u Politici prelazi u novo preduzeće, a onda počinje konsolidacija, diversifikacija, pa i sveobuhvatni socijalni programi. Mišić kaže da izlazak iz krize nije samo kresanje troškova, već i agresivan razvoj, nova izdanja, bolja organizacija posla:
„Nama svima će sada biti lakše, ali će nam pojedinačno biti teže: neće više biti zabušavanja, ‘bolovanja’, moraće svako da zaradi svoju platu ma kolika ona bila. Moraće svako da polaže račune…“
Kako to onda da Dragan Hadži-Antić, prvi čovek Politike za vreme Miloševićevog režima – neki tvrde da su to bile „najgore godine u istoriji ove kuće“ – nije položio račune?
„I sam sam iznenađen. Politika je iz tog perioda izašla moralno diskreditovana i materijalno upropaštena. Verujem da taj slučaj još nije zatvoren. Posle 5. oktobra prioritet je bio konsolidacija kuće, da taj uveliko nakrivljeni brod ispravimo, da zauzmemo ispravan, pre svega profesionalni kurs. Nije nimalo lako suočavati se sa onim što se dešavalo u prošlosti, pa ni suočavati se sa čitaocima.“
Mišić je ipak optimista:
„Sa Nemcima ili bez Nemaca, „Politika“ će u proleće izgledati sasvim drugačije: zadržavamo najbolje što je tradicionalno imala, ali imaćemo i najbolje što nova tehnologija može da pruži. Hteli bi smo da bude kao krečenje Versajskog dvorca: sve izgleda novo, a sve je isto kao što je bilo.“


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve