

Pregled nedelje
Portparoli razočaranih birača
Zašto su pojedinci Vučiću u brk skresali svoje ogorčenje zbog izneverenih obećanja, laži i obmana njegovog režima? I to još u unutrašnjosti gde vlada gola represija


U postkomunizmu Crkva ponovo postaje sastavni deo establišmenta i otuda (iznova) izaziva onu vrstu pobunjeničkog i "otpadničkog" kulturnog otpora kakav je kroz istoriju izazivala
Ovih je dana građanin Momir Lazić – kasno paleći, kao „plavušan“ koji je napokon shvatio poentu vica – u dnevniku „Nacional“ pokušao da podgreje jedan bezvezni, na silu Boga isfabrikovani skandal koji je pre nekoliko meseci izazvao lavinu zgražavanja u uspaljeno desničarskim, ali i vaskolikim filistarskim krugovima Otadžbine i Rasejanja. U „Oku“, mesečnom listu subotičkih „Otporaša“, pojavio se strip koji na brutalno ironičan i podsmevački način, u tipičnom maniru andergraund stripa i u potpunom skladu s tvrdokornim poetičkim načelima globalne rebel-potkulture današnjice, „razmatra“ retoriku Patrijarha srpskog g. Pavla. Stripčić k’o stripčić, ne baš crtačko ili scenarističko remek-delo, i ne bez stanovitog viška one vrste pregrejane eksplicitnosti koja mu oduzima na estetskoj ubedljivosti iliti „umetničkom dojmu“, no ipak iskričavo delce koje, ozbiljno govoreći, može da „duboko uvredi“ samo groteskno odocnele baštinike kulture internatskih gospođica iz ranog XIX veka. „Ideja“ ovog stripa svodi se na to da Patrijarh (čitaj: Crkva) na sva konkretna i kontroverzna pitanja današnjice nudi samo krajnje uopštene i ništa-ne-značeće odgovore sastavljene od priručnog repertoara dežurnih floskula-za-svaku-priliku. Kada se strip pojavio, u Subotici se – u skladu s parafizikalnim Zakonom O Preventivnom Aktiviranju Ljudske Gluposti – digao omanji tornado panonske prašinčine, na strahobalnu crtanu provokaciju burno su reagovali pomesni šešeljevci, arkanovci i slični Ugledni Građani (uključujući i lokalni DSS), koji su, u skladu s vlastitim psihodeličnim peyotle–svetonazorom, a imajući u vidu taj vazda sumnjivi multinacionalni sastav sredine, u stripu prepoznali „antisrpsku ujdurmu“ i, valjda, „katoličko“ vređanje srpskog Patrijarha (mada je, neki „insajderi“ kažu, autor stripa – Nišlija!) i sve u tom smislu… Slučaj je, ipak, brzo zaboravljen, nakon što su na njemu poneki poen skupili lokalni „čuvari vere i nacije“, koji su elegantno prevideli da su upravo neki zvaničnici Rimokatoličke crkve takođe vrlo glasno protestovali protiv Velike Društvene Napasti u vidu jednog običnog stripa, solidarišući se tako sa svojim uvaženim pravoslavnim kolegom… Upravo je ova reakcija bila savršeno prirodna i – sa jednog gotovo „klasnog“ stanovišta – potpuno „na mestu“, jerbo je pogodila u sridu, ispravno detektujući da se ovde radi o „cehovskom“ i svetonazornom – dakle: o političkom, u modernom smislu te reči – a ne o etničko-konfesionalnom pitanju. Ako, je l’ te, dozvolimo nekom nadrndanom malcu da ovako ikonoklastički drsko crta i anarhistički razulareno podjebava nekog pravoslavnog popa, neko će to koliko sutra raditi i nekom rimokatoličkom (ili bilo kojem drugom) Sveštenom Licu! I hoće, nemajte sumnje.
Samo svevideći Bog zna zašto je ovu kvaziaferu baš sada „otkrio“ (i potom brže-bolje zagalamio) iz podugačkog zimskog sna trgnuti Momir Lazić, po svojoj gotovo savršenoj anonimnosti nadaleko čuveni virtuelni književnik-bez-književnosti, jedan od tipičnih, konfekcijskih izdanaka bizarne UKS–potkulture. Nesrećni Lazić, obavešten upravo onoliko koliko je i pismen, sve je do balčaka pogrešno razumeo, te je udario jopet u patriotske talambase, bogoradeći i vajkajući se šta bi bilo kada bi se, recimo, rimski Papa ili neki ajatolah ovako nedolično prikazivali, banalizujući tako celu stvar do nepodnošljivo suterenskog nivoa vlastite „ideološke imaginacije“… Što je, dakako, šteta, jer je ova besmislena aferica ipak „znakovita“ za vreme koje dolazi, ali u smislu o kojem tugaljivo prozaični momirlazići ovoga sveta ne mogu ama baš ništa razumeti ni znati…
Razdoblje tranzicije predstavlja (nažalost, najčešće neuspešan) pokušaj uključivanja ekskomunističkih zemalja u ekonomske tokove savremenog sveta, i istovremeno neku vrstu „reaktivnog“ recidiviranja, (nažalost, neretko bar prividno uspešnog) povratka na neke „pretkomunističke“ društveno-vrednosne razvojne stadijume, koji su – s obzirom da se mahom radi o zaostalim državama koje vekovima čkilje iz sumračnog Evrozapećka – najčešće zapravo i predgrađanski, predmoderni. Drugim rečima, obračunavajući se tobože s Oktobarskom revolucijom, postkomunistički zagovornici Restauracije zapravo ratuju s Francuskom revolucijom! Kao jedna od žalosno predvidljivih nusposledica ove jalove, a beskrajno naporne, depresivno-represivne i „smaračke“ operacije vraćanja paste u tubu, uvek se pojavljuje pokušaj povratka privilegovanog, dominantnog položaja lokalne crkve/crkava u društvu (tj. nad njim). Ovo, pak, ne ide bez izvesnog izmeštanja Crkve – od njenih kanona i dogmi, preko njenih tabua i rituala, pa sve do njenih, hm, zemaljskih dobara i potreba i njenih grešnih, zemaljskih velikodostojnika – u poziciju „meke“ (što će valjda reći da ovaj put nema španske inkvizicije…), ali sveprisutne nadređenosti civilnom društvu. Uvođenje obavezne ili vrlo preporučljive veronauke (ne, dakle, nauke o veri, što je something completely different) u javne škole klasičan je primer ove Organizovane Zamene Teza. Crkva tako (ponovo) postaje sastavni deo establišmenta, čak osobito iritantan zbog svojih anahrono „totalizujućih“ ambicija, i otuda (iznova) izaziva onu vrstu pobunjeničkog i „otpadničkog“ kulturnog otpora kakav je izazivala kroz istoriju, ali koji je u „komunizmu“ bio gotovo nezamisliv, jer je tada i crkva bila deo nekakve „alternative“ (kao što to hrišćanstvu, tom Nauku Potlačenih, i priliči!). Zato će crkva brzo, u izvesnom smislu, zažaliti za komunizmom: svojevremeno je, „u komunizmu“, zabranjivalo pesme raspusnog poete Milka Valenta zbog njegovih „blasfemičnih“ stihova, ili cenzurisalo strofe Bijelog dugmeta u kojima se Isus spominjao u, kanda, „nedoličnom“ kontekstu. Razume se, nije tu „branjen“ onaj blagooki drvodelja iz Nazareta, nego onaj filistarski Plastični Isus iz pesme koju je Lazar Stojanović onomad uzeo kao lajtmotiv svog anarhoidnog filma-eseja o Idolatrijama… I taj krivotvoreni, Plastični Isus, taj „paganski“, represivni, ljubavi i Tajne lišeni Idol Malograđana, sada kao bauk kruži istočnom Evropom, merkajući svoj plac i nad Srbijom, na veselje udruženih kamilavki svih konfesija… A to, brothers and sisters, prirodno rađa, i tek će vaistinu rađati, autentičnu Kulturu Otpora!


Zašto su pojedinci Vučiću u brk skresali svoje ogorčenje zbog izneverenih obećanja, laži i obmana njegovog režima? I to još u unutrašnjosti gde vlada gola represija


Vučićev Igrokaz na Grzi, kada je zloupotrebio nesreću jedne građanke i njene porodice, bio je, naravno, jeftin medijski trik, ali to ne umenjuje njegovu skandaloznost. Naprotiv. Bila je to demonstracija moći čoveka lišenog emocija i civilizacijskih ograda koji pred kamerama gazi zakon


Ako se studentski pokret bude više bavio „bezbednosnim procenama“ nego pravom predizbornom kampanjom, izgubiće ono što ga je krasilo na početku i što je uzdrmalo naprednjačku Srbiju – osećanje nade koja postoji i koja je stvarna


Naš veliki glumac Svetozar Cvetković je u intervjuu za „Vreme“ rekao ono što se u našoj čaršiji ne kaže – da je bolje da ima Bitefa, Festa i drugih festivala nego da ih nema. To se mnogima neće svideti jer se vode logikom „što gore to bolje“


Desničarske partije nikako da podrže studentski pokret, uprkos kosovskom zavetu studenata i svoj onoj ikonografiji po principu „Kosovo je srce Srbije“. Jer desničarsko poimanje sveta je partikularno, a studenti čvrsto stoje na univerzalnosti republikanskog tla
Evropa i Srbija: Slučaj “Crvene zvezde”
Kako je fudbalski klub postao poslovno-politički projekt Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve