

Novi broj „Vremena“
Kako je planiran kult jednog generala
Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju
Kako se od "trećeg metka" i snajperiste iz Birčaninove stiglo do muzičkog producenta iz Varaždina i trgovca iz Kumrovca


Ako ste mislili da se pod gornjim naslovom misli na crtež nepoznatog počinioca krivičnog dela izrađen u nekom ateljeu Legije stranaca – varate se. U još jednom napadu trivijalne egzaltacije, Nikola Vrzić iz „NIN“-a (1. novembar 2005; str. 18) nije se zbunio samo u gramatici. Naime, „foto-robot“ nije ljudsko biće, nego je crtež koji policijski crtač veštom rukom pravi na papiru ili na kompjuteru (češće), a prema opisu očevidaca. Ali, kao što je poznato, zbunjenost u rečenici posledica je zbunjenosti u glavi.
Tako je „NIN“ od prošle nedelje ‘ladno i ne trepnuvši proglasio dva nedužna hrvatska državljanina, Nedeljka Dudukovića iz Kumrovca i Rajmonda Rojnika iz Varaždina, za „dosad nepoznate učesnike u atentatu na Zorana Đinđića“, jer da je jedan od njih dvojice „foto-robot“. Od 14. marta 2003. poznato je da je MUP Hrvatske, a po molbi MUP-a Srbije, obavio provere za desetine lica koja su 11. marta (ali i pre i posle toga) prešle hrvatsko-srbijansku granicu; kao jedino interesantno lice javlja se Ivica Ico Mateković, notorni zagrebački gangster, trenutno u pritvoru zbog otmice i iznude, uhapšen letos posle višemesečnog skrivanja. Nikakav „NIN“-ov „čovek sa hrvatskim i francuskim pasošem, bivši pripadnik Legije stranaca“ ne javlja se, niti se javljao u celoj priči o atentatu na premijera Đinđića. Ponajmanje Ivan Duduković i Rajmond Rojnik: Duduković je trgovac iz Kumrovca, a Rojnik je muzički producent iz Varaždina; u Legiji bili nisu, francuski pasoš nemaju, a granicu su prelazili iz svojih razloga. Rojnik je bio na nekom koncertu ozbiljne muzike u Beogradu, a Duduković je u Pazovi sahranjivao sestru i zeta. Hrvatska policija proverila je i njih.
Sve je to „NIN“ mogao da dozna – da im je palo na pamet, a nije – veoma jednostavnim putem, kao što su to doznali „Blic“, zagrebački „Večernji list“ i hrvatska redakcija BBC-a, HTV i bilo ko koga nije mrzelo da ta dva čoveka potraži na internetu, u telefonskom imeniku Hrvatske; obojica su tamo, sa sve brojevima telefona.
Umesto da sedne za kompjuter, Nikola Vrzić stavio je prst na čelo i proizveo jedan dozlaboga smarajući i konfuzan članak u kome „foto-robot“ ide okolo, ubija premijere i uopšte radi stvari nespojive sa svojom prirodom crteža. Pošto tu logike nema ni u rečenici, niti u iznetim tvrdnjama, reč je o sumraku zdrave pameti kojim baviti se ne vredi. „NIN“ su, međutim, novine stare i ugledne, pak ih treba upitati nekoliko stvari:
Prvo, odakle od svih ljudi koji su u kritično vreme prelazili granicu njima imena baš te dvojice, koji – eto – ni luk jeli, ni lukom mirisali? Da im nije to neko podvalio? Ima pokvarenih ljudi, a ne jede se sve što leti, kako glasi prvi aksiom istraživačkog novinarstva.
Drugo, kako sad odjednom ispada da je na premijera Đinđića ipak pucano iz Gepratove 14, a ne iz Birčaninove, kako je „NIN“ u više navrata uporno tvrdio? Gde se izgubiše „treći, četvrti i osmi metak“ kojima na zdrav razum javnosti pucaju Vrzić i advokati odbrane već mesecima, svakoj logici i dokazima uprkos? Naravno da se advokat Nenad Vukasović, branilac Zvezdana Jovanovića, do neba obradovao „foto-robotu“: iz okolnosti da oni zaista postoje, g. Vukasović odmah izvlači zaključak da sve to treba proveriti – kao da nije proveravano dovoljno kad je trebalo.
Posle će, kad je blam već pukao, g. Vrzić preko volje priznati u „Kuriru“ (a gde bi inače?) da je „možda pogrešio oko imena, ali tvrdim da je osoba sa foto-robota učestvovala u ubistvu premijera“. Tu bi vranjanska gramatika bila preciznija: „sa foto-robota“ ili „sas foto-robota“? Književnim jezikom reklo bi se „osoba na foto-robotu“ ili, još bolje, „osoba po čijem je liku sačinjen foto-robot“. A ta osoba bi, s obzirom na običaj Zemunaca i JSO-a da se prerušavaju i vode računa o TV kamerama po gradu, mogao da bude i Zvezdan i Aca Simović i Ninoslav Konstantinović. Ionako se na više mesta u iskazima u istrazi kaže da su imali perike i naočari za vid bez dioptrije; da se pre atentata Nino Konstantinović „ofarbao u plavo, nosi naočare i kvarcuje se“ (izvor „Blica“ iz policije koji citira Ninove prijatelje).
Policijski crtež, zvani foto-robot, da se podsetimo, spada u pomoćna sredstva (kao i poligraf) i često je notorno nepouzdan: očevidac koji je nekoga video na dve-tri sekunde dok protrčava pored njega nije baš pouzdan izvor. Prepoznavanje je, međutim, mnogo ozbiljnije i važi kao dokaz na sudu. Osim toga, svedok Bugarski, na koga se Vrzić toliko poziva, nije bio nimalo odlučan svedočeći pred sudom: na pitanje može li da prepozna ili isključi lica sa poternice, odgovarao je sa „Ne znam, ne znam“. Uostalom, po foto-robotu izrađenom uz njegovu pomoć bio je hapšen onaj vojni muzičar Dejan Kuzmanović; i on ni kriv ni dužan.
Bilo bi krajnje vreme da „NIN“ prestane da maltretira javnost ovakvim budalaštinama; bilo bi krajnje vreme da MUP Srbije već jednom nešto kaže na temu tog nesrećnog „foto-robota“, kad je već toliko puta preko ministra ili saopštenjima reagovao na stvari od mnogo manjeg značaja.


Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju


Kako je individualna krivica Ratka Mladića pretvorena u navodnu odbranu čitavog naroda i zašto Srbija još ne želi da se oslobodi tog tereta. Upravo je individualizacija krivice Srbiji nudila izlaz. Presuda nije Mladićeve zločine pripisala Srbima. Imenovala je čoveka, njegovu komandnu odgovornost i dela za koja je osuđen. Političke i medijske elite izabrale su suprotno: da se sakriju iza naroda i presudu jednom generalu predstave kao presudu svima. Jer ako Mladić ostane sam, mora se otvoriti pitanje ideologije, propagande, ratnih profitera i sistema koji ga je proizveo i štitio


Zarad mentalne i moralne higijene nacije, neophodno je suočavanje sa tamnim stranama prošlosti. Ima mnogo ljudi u Srbiji, ali i u Republici Srpskoj, koji se godinama otvoreno suprotstavljaju nacionalizmu, priznaju činjenice o ratovima i zbog toga često plaćaju. Ratko Mladić je dovoljno delio region i Srbe za života. Vreme je da i te podele dočekaju pokop koji bi, za razliku od njegovog, zasluživao sve državne počasti


Pojedine političke partije i državne kompanije preuzele su nadležnosti i poslove diplomatskih i konzularnih predstavništava. To potvrđuju primjeri iz Banjaluke koji kazuju da je krenula mobilizacija građana sa dvojnim državljanstvom da se pridobiju za glasanje na izborima u Srbiji koji još uvijek nisu raspisani


Studenti su praćeni, prisluškivani, snimani, radilo se ne tome da “budu izbušeni” – primenjivana je policijsko-vojna taktika za obračun sa “nevidljivim protivnikom”. Režim je primenio taktiku uhođenja, praćenja, zastrašivanja i javnog blaćenja u želji da od Srbije, u političkom smislu, napravi sprženu zemlju. Ono što sada Vučić radi ne ostavlja mogućnost da poverujemo da bi, ako se desi promena, on i njegovi lojalisti mogli sutra da se uključe u politički život Srbije
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve