

Novi broj „Vremena“
Kako je planiran kult jednog generala
Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju
U borbu protiv korupcije krenu od najnemoćnijih: nepokretnih, slepih i dementnih bolesnika, uglavnom starih i siromašnih penzionera
Slika koja se može videti svakog jutra u osam sati ispred Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Srbije (PIO) govori sve o državi u kojoj živimo. Govori o bedi, siromaštvu a pre svega o ponižavanju teško bolesnih, uglavnom starih ljudi – nepokretnih bolesnika – i onih koji u takvom okruženju pokušavaju da se brinu o njima. Jedini razlog je mesečna novčana pomoć od 6500 dinara („pravo na pomoć i negu drugog lica“), koja po Zakonu o penzijskom i invalidskom osiguranju sleduje penzijskim osiguranicima teško bolesnima, ukoliko lekarska komisija Fonda proceni da je zahtev opravdan.
STROGOĆA: Na parkingu sa dvorišne strane zgrade PIO zdravi izvode bolesne uz dosta napora iz putničkih automobila ili taksija u koje su ih smestili samo oni znaju kako. PIO se postarao da iza zgrade obezbedi poseban parking i invalidska kolica na ulazu u zgradu. Nije se, međutim, pobrinuo za najvažnije: da lekarska komisija, kao što je to rađeno do pre nekoliko godina, poseti kod kuće svakog teško bolesnog čoveka i oceni na osnovu lekarske dokumentacije i ličnog uvida da li mu sleduje ova vrsta državne pomoći. Inače, pravo na ovu vrstu pomoći imaju, na primer, slepi ljudi, nepokretni i bolesnici sa znakovima demencije.
Za zakidanje kućnih poseta predviđenih Zakonom nadležni u PIO odlučili su se zbog velikog broja zahteva, sumnjivih lekarskih izveštaja iz bolnica, pomanjkanja kadra i korupcije u sopstvenim redovima. Kako su narastali pomenuti problemi unutar PIO, ali i zdravstva (i jedan i drugi sektor potresaju teške korupcionaške afere), pravila rada su postajala sve stroža za činovnike, posebno za doktore zaposlene u ovoj ustanovi, ali i za one zbog kojih PIO postoji i kojima pruža usluge i pomoć.
Dr Aleksa Milošević, direktor Sektora za ocenu radne sposobnosti u PIO, ne negira da je Fond „u velikim problemima“.
„Godišnje u ovu ustanovu stiže 50.000 predmeta sa zahtevima za ocenu radne sposobnosti – invalidske penzije, telesnih oštećenja i svega ostalog. Broj zahteva za novčanu pomoć za negu nepokretnih i ostalih teških bolesnika (15.000) gotovo je jednak broju zahteva za invalidske penzije: „Suočeni sa niskim penzijama, ljudi ne shvataju da novac za negu nije socijalna već medicinska kategorija i masovno podnose zahteve za pomoć. Kriterijumi za dobijanje pomoći su izuzetno rigorozni i da se doslovno primenjuju, maltene niko ne bi ostvario ovo zakonsko pravo predviđeno za ljude koji ne mogu da se sami brinu o sebi. Ako vi, na primer, možete uz pomoć nekog da odete do kupatila i obavite ličnu higijenu ili jednostavno uz veliki napor da napravite tri-četiri koraka, onda ne spadate u ovu kategoriju“, kaže dr Milošević u razgovoru za „Vreme“.
PRAVDA: Ogroman broj bolesnih ljudi penzionih osiguranika, plus oni koji ista prava pokušavaju da ostvare preko socijalnog osiguranja mogao bi za državu i Ministarstvo zdravlja biti ozbiljan signal za uzbunu i preventivno sprečavanje daljeg psihičkog i fizičkog propadanja stanovništva.
Od svih zahteva za novčanu pomoć pozitivno se reši tek otprilike petina. Međutim, nije poznat ni približan broj teških bolesnika koji ne mogu da se brinu o sebi, koji uopšte ne stignu do filijala PIO pošto nema ko da ih transportuje do lekarske komisije ili nemaju novca da plate usluge hitne pomoći privatnih klinika čija se cena u Beogradu kreće od 50 do 70 evra. Angažovanje državne Službe hitne pomoći u ovakvim sutacijama je zanemarljivo.
„Ko će dobiti valjanu medicinsku dokumentaciju od svog lekara, koja možda i ne odgovara težini bolesti pacijenta ali sigurno prolazi kod komisije PIO, ko će biti srećnik da mu komisija dođe na noge ili da i bez pojavljivanja pred njom ostvari pravo na pomoć, zavisi od veze bilo u bolnici ili kod nas“, kaže za „Vreme“ jedan službenik PIO koji nije iz redova lekarskih komisija. On, takođe, navodi da se u pokušaju sprečavanja rasprostranjene korupcije u Fondu raspored lekarskih komisija i pacijenata pravi dnevno. Tačnije, niko od lekara ne zna kog će pacijenta dobiti tog dana. Tvrdi i da je korupcija u redovima lekarskih komisija glavni razlog ukidanja kućnih poseta nepokretnim licima i da se „dešavalo da zbog primanja mita pomoć dobija i neko ko je zdrav“.
ISKUSTVO: Dr Milošević, koji je i sam nekada obilazio potencijalne korisnike pomoći, kaže da se dešava da komisija sa lekarskim izveštajem o nepokretnom bolesniku dođe u kućnu posetu, a „pacijent nije tu, odšetao“, i da komisije PIO „bukvalno izbegavaju da idu u kućne posete“. To je, po njemu, gubljenje vremena, pogotovu, kako kaže, kada se odlazi na periferiju Beograda. „Nekada se moglo ići u kućne posete pošto je bilo 40 lekara, danas ih radi samo 18.“ Pominje i da je otkrivanje korupcionaških afera takođe proredilo lekarski komisijski kadar. Samo u smederevskoj aferi dodeljivanja lažnih invalidskih penzija uz „pristojnu“ cenu od 1500 evra po kandidatu PIO Srbije je ostao bez tridesetak doktora. Neki od njih su već uhapšeni i nalaze se pod istragom.
Društvenu bruku – korupciju u zdravstvu i PIO, svesrdno podržanu od građana koji podmićivanjem lekara na nezakonit način žele da dobiju ono što im ne pripada, plaćaju teški bolesnici. Stari i nemoćni ljudi, pri tom još i siromašni, ne mogu da dođu do pomoći koja im pripada po zakonu. „Žao mi je što neke od stranaka kod kojih bi stvarno trebalo da odemo na kućno veštačenje zbog takvog sistema i ograničenog kapaciteta moraju same ovamo da dolaze. Ali, ako neko hoće da ostvari svoje pravo, mora malo i da se pomuči. To je višegodišnje pravo i vredi se žrtvovati zbog toga“, kaže dr Milošević uz sumnju da ne zna da li postoji ijedan invalid penzioner stariji od 65 godina a da nije podneo zahtev za sredstva za kućnu negu. Pa šta? Invalidske penzije su tek nešto više od pomenutih 6500 dinara. Ako nisu stečene lažnim potvrdama lekara iz PIO, reč je zaista o bolesnim ljudima koji jedva sastavljaju kraj s krajem i normalno je da se bore i za ovo svoje pravo. Nije, međutim, normalno da ih u poznim godinama bilo ko ponižava, da ih po parkingu PIO od kola do invalidske stolice rodbina i prijatelji vuku kao vreće samo zato što PIO i zdravstvo imaju problema s kadrovima i korupcijom. O onima koje nema ko da dovede pred lekarsku komisiju da i ne govorimo. Oni dođu kao čist ćar za državu: imaju pravo na papiru, a ništa ne koštaju.


Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju


Kako je individualna krivica Ratka Mladića pretvorena u navodnu odbranu čitavog naroda i zašto Srbija još ne želi da se oslobodi tog tereta. Upravo je individualizacija krivice Srbiji nudila izlaz. Presuda nije Mladićeve zločine pripisala Srbima. Imenovala je čoveka, njegovu komandnu odgovornost i dela za koja je osuđen. Političke i medijske elite izabrale su suprotno: da se sakriju iza naroda i presudu jednom generalu predstave kao presudu svima. Jer ako Mladić ostane sam, mora se otvoriti pitanje ideologije, propagande, ratnih profitera i sistema koji ga je proizveo i štitio


Zarad mentalne i moralne higijene nacije, neophodno je suočavanje sa tamnim stranama prošlosti. Ima mnogo ljudi u Srbiji, ali i u Republici Srpskoj, koji se godinama otvoreno suprotstavljaju nacionalizmu, priznaju činjenice o ratovima i zbog toga često plaćaju. Ratko Mladić je dovoljno delio region i Srbe za života. Vreme je da i te podele dočekaju pokop koji bi, za razliku od njegovog, zasluživao sve državne počasti


Pojedine političke partije i državne kompanije preuzele su nadležnosti i poslove diplomatskih i konzularnih predstavništava. To potvrđuju primjeri iz Banjaluke koji kazuju da je krenula mobilizacija građana sa dvojnim državljanstvom da se pridobiju za glasanje na izborima u Srbiji koji još uvijek nisu raspisani


Studenti su praćeni, prisluškivani, snimani, radilo se ne tome da “budu izbušeni” – primenjivana je policijsko-vojna taktika za obračun sa “nevidljivim protivnikom”. Režim je primenio taktiku uhođenja, praćenja, zastrašivanja i javnog blaćenja u želji da od Srbije, u političkom smislu, napravi sprženu zemlju. Ono što sada Vučić radi ne ostavlja mogućnost da poverujemo da bi, ako se desi promena, on i njegovi lojalisti mogli sutra da se uključe u politički život Srbije
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve