Genocid i igra vatrom

Komplicirani i dugotrajni postupak za utvrđivanje odgovornosti Srbije i Crne Gore (sljednice nekadašnje SR Jugoslavije) za genocid, po tužbi Bosne i Hercegovine, napokon je ovoga tjedna pred Međunarodnim sudom pravde u Den Haagu došao u fazu glavne rasprave. Kao što se i očekivalo, u iznošenju tužbe koju će bosansko-hercegovački zastupnici obrazlagati do 7. marta (deset zasjedanja) – da bi nakon toga isto toliko vremena dobila obrana – odmah se krenulo na pregled zločina, koje je glavni zastupnik BiH Sakib Softić definirao „cunamijem“ u Bosni, „paklom“ i „putem zasutim mrtvim tijelima i uništenim gradovima i selima“.

HISTORIJAT SPORA: Sudska tužba protiv SRJ podnesena je u martu 1993. godine. Na nju pravni tim SRJ odgovara protutužbom 1997. godine, ali protutužbu u kojoj bosanske vlasti optužuje za genocid nad srpskim stanovništvom povlači u septembru 2001. godine. Vrlo ubrzo, zastupnici SRJ prigovaraju Međunarodnom sudu pravde nenadležnost, jer SRJ u vrijeme kad je tužena nije bila članica Ujedinjenih naroda, niti je u to vrijeme potpisnica Konvencije o prevenciji i kažnjavanju zločina genocida, što su pretpostavke nadležnosti toga suda. Dokazuje se to činjenicom da je SRJ primljena u članstvo UN-a 11. novembra 2000. godine, te je prije toga – kako se tvrdilo – valjalo uzeti kao činjenicu da SRJ nije bila pravna sljednica SFRJ i da nije preuzela međunarodne obaveze bivše države. Argument Tibora Varadija, člana aktualnog pravnog tima SCG u sporu pred Međunarodnim sudom pravde, odbačen je 2002. godine: zaključak toga suda bio je da status SRJ jest bio nejasan, s obzirom na to da ta država nije bila izbačena iz članstva UN-a, da je zadržala svoju stolicu, ali je ostala bez prava glasa.

Sud se tada oglasio nadležnim, ali je dvije godine potom – u decembru 2004. godine – isti sud donio odluku da nije nadležan voditi postupak po tužbi koju je SRJ podnijela protiv NATO-a zbog genocida i nelegalne upotrebe sile tokom osam nedelja bombardiranja 1999. godine.

Tadašnjom presudom, 15 sudaca je jednoglasno zaključilo da SRJ u trenutku podnošenja tužbe 24. aprila 1999. nije bila članica UN-a, Konvencije o genocidu, niti Statuta Međunarodnog suda pravde, što su nužni uvjeti za nadležnost suda. „Sud je stoga jednoglasno zaključio da nema nadležnosti da razmatra tužbu SRJ protiv osam zemalja NATO-a“, tada je obrazložio kineski sudac Si Jiujong, dodajući da se sud nije bavio tvrdnjama koje čine suštinu tužbe. Pravni status SRJ u UN-u, koji je od 1992. do 2000. godine bio „proturječan“ i „neodređen“ – zato što zemlja nije bila isključena, ali joj nije bilo ni dozvoljeno da automatski naslijedi status nestale SFRJ kao punopravne članice – riješen je 1. novembra 2000, kad je zemlja primljena u UN kao nova članica, utvrdio je sud.

Iako je rasprava počela, još nije sasvim jasno da li će sud u krajnjoj instanci biti nadležan za spor, stav je dr Varadija, koji se poziva na činjenicu da je predsjedavajuća sutkinja Rozalin Higins na početku rasprave podsjetila na prigovor nenadležnosti kojega je podnijela SCG. „To nije novi proboj, ali ipak znači da je sud dao još jednu šansu da se postavi pitanje nadležnosti“, kaže Varadi, dodajući da će pitanje revizije nadležnosti pravni tim SCG postaviti u svom izlaganju, te da je sud još od juna 2003. godine na stanovištu da se zbog pitanja nadležnosti neće odlagati rasprava, ali i da će na samoj raspravi dati mogućnost da se ponovo pokrene to pitanje.

ARGUMENTACIJA TUŽBE: „Ovo nije predmet koji se vodi da bi svi Srbi bili optuženi“, precizirao je u početku svog izlaganja 27. februara glavni zastupnik BiH Softić, cilj je „postizanje pravde za izuzetnu patnju koju smo pretpjeli“. U brojkama je to jednostavno izrazio: prije rata, u Bosni i Hercegovini je živjelo 4.300.000 Bosanaca, sada ima nešto više od 3.500.000 građana u dva entiteta.

„Istina će biti bolna za mnoge u Srbiji i Crnoj Gori, ali ovaj bol se ne može usporediti s nesamjerljivim bolom nanesenim nesrbima i BiH. Iscjeljivanje tog bola je dodatni razlog naše želje da sud donese presudu“, kazao je Softić.

Član tima Fon van der Bizen također je, obrazlažući tužbu, ponovio stav da genocid ne treba pripisivati Srbima u smislu kolektivne krivnje, ali je naglasio – potkrepljujući to događajima, izjavama i imenima (Slobodan Milošević, Radovan Karadžić, Mihalj Kertes, Miahilo Marković itd.) – da je država Srbija inzistirala na ostvarenju plana „svi Srbi u jednoj državi“. „U svim ljudskim i materijalnim razaranjima od 1991. do 1999. godine počinioci su dio jednog projekta uništenja nesrpskih grupa na onim mjestima gdje su ih smatrali preprekom za provođenje tog koncepta.“

Etnička čišćenja, mučenja, silovanja i drugi zločini i njihovi toponimi poput neizbježne Srebrenice ili Sarajeva pod opsadom – činjenice su koje će tužitelji iznijeti pred Međunarodni sud pravde, a prema riječima zastupnika Toma Frenka, sudu će biti prikazan i „mučni snimak kao vizualni dokaz genocida“, strijeljanje zarobljenih Srebreničana kod Trnova u ljeto 1995. godine, koje su počinili pripadnici „Škorpiona“, kojima upravo traje suđenje u Specijalnom sudu za ratne zločine u Beogradu. Osim tog „vizualnog dokaza genocida“, najavio je Frenk, predstavnici BiH u dokaznom postupku pred Međunarodnim sudom pravde oslanjat će se i na izjave svjedoka i činjenice već utvrđene u postupcima pred Haškim tribunalom, uključujući nalaze izvjestilaca i rezolucije UN-a. Međutim, mnogi dokazi o namjeri i odgovornosti tadašnjih srbijanskih vlasti i dalje su „u posjedu Beograda“ i nedostupni tužiocima: „Svjesno uskraćivanje tih dokumenata govori o njihovoj štetnosti za tuženoga“, kaže Frenk, pozivajući sud da stoga, „na osnovu obrazaca događaja“, izvede zaključak o odgovornosti tužene strane za zločine i onda kad bosanska strana ne bude mogla iznijeti direktne dokaze.

PROTUARGUMENTI: Glavni pravni zastupnik SCG Radoslav Stojanović nazvao je početak završne rasprave koju su iznijeli zastupnici BiH „uopštenim govorima“, u kojima nije bilo „čak ni logičkog obrazloženja genocida, a kamoli teorijskog“. „Niko i ništa ne može dokazati da su SCG i srpski narod imali namjeru da unište muslimanski narod. Ako te namjere nema, onda nema niti zločina genocida“, izjavio je Stojanović uoči početka završne rasprave, dodajući da „ako je bilo pojedinaca koji su imali takvu nameru, onda oni treba da izađu pred sud i odgovaraju za zločin onako kako je to predviđeno prema međunarodnom krivičnom pravu“. On odbacuje i komentare BiH javnosti po kojima SCG s vremena na vrijeme inicira razgovore o diplomatskom rješenju spora s BiH – čega je i on pobornik – kao i to da iz istih pobuda stalno postavlja zahtjev za reviziju odluke o nadležnosti Međunarodnog suda pravde. Država koju predstavlja, kaže Stojanović, to ne čini iz straha, već zbog dobrosusjedskih odnosa: „Moj strah postoji samo u jednom. Kada se dva brata počnu parničiti, bratstvo prestaje da postoji. Ma kakva da bude presuda, ona neće proizvesti dobrosusjedske odnose“, Stojanovićev je stav. I Stojanović je, inače, među onima koji se nadaju izmjeni stava o nadležnosti suda u tom predmetu.

Ekspert za međunarodno pravo i direktor Beogradskog centra za ljudska prava Vojin Dimitrijević misli da je rano za prognoze da li će sud ostati pri svojoj presudi da jest nadležan. „Sud dosad nijednu svoju presudu nije revidirao“, ustvrdio je Dimitrijević, koji je i sam bio ad hoc sudac toga suda, komentirajući prvi dan procesa u Den Haagu. Po njegovim riječima, režim Slobodana Miloševića nikad – od 1993, kad je tužba podnesena – takav prigovor nije iznio, jer je stajao na tezi kontinuiteta SFRJ i SRJ. Osim toga, nije isključeno da će se „vagati“ i činjenica da je SRJ 1997. podnijela protutužbu za genocid protiv BiH, čime se može smatrati da se – usprkos kasnijem povlačenju tužbe – SCG upustila u spor.

SUŠTINA: Država SCG može za omogućavanje zločina genocida odgovarati samo ako bude dokazana veza vrha SCG i zločina, upozorava Dimitrijević: mora se dokazati da je država SCG (tadašnja SRJ) sudjelovala u planiranju, komandiranju i izvršenju zločina. „To što je odavde finansirana, a to svi znaju, Vojska Republike Srpske, što su generali dobijali plate i penzije, to nije dovoljno.“ Podanici te države u provođenju genocida morali su – i to se mora dokazati – imati namjeru da izvrše genocid, a po riječima glavnog zastupnika SCG Radoslava Stojanovića tu namjeru „nitko i ništa ne može dokazati“.

Upravo je zato, tumače neki upućeni, i nastala cijela zbrka s dosjeom haškog bjegunca Ratka Mladića: iz tog dosjea – koji jest u posjedu Haškog tribunala – vidljive su mnoge osporavane veze između državnog vrha Srbije i ratnog vodstva na Palama, a vidljiv je i kontinuitet koji seže sve do doba Vojislava Koštunice, koji je potpisao ukaz o Mladićevom upućivanju u penziju 2001. godine. Veze koje se pokušavaju osporiti nalaze se i u svim ostalim ratovima u kojima Srbija nije učestvovala: od Badže i Arkana u Slavoniji, do Frenkija i „Škorpiona“ po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Upravo te činjenice, kako se vidjelo u početku završne rasprave u Den Haagu, temelj su BiH tužbe: dokazivanje da je Beograd bio centar ratova u bivšoj Jugoslaviji i da je od tadašnjeg vrha vlasti potekla ideja o etnički čistim prostorima, bez nesrba, što se i danas poriče u Srbiji. „Nemamo ništa s time“, „Srebrenica se nije desila“, „Masovna ubojstva se nisu desila“, „Nismo to bili mi“, „Nismo to mi učinili“, dio je zatvaranja očiju javnosti, koje je navela bosanska strana u sporu.

Mnogi argumenti protiv tužbe koje smo čuli ovih dana mogu se podvesti pod princip magle, kaže za „Vreme“ advokat Srđa Popović. „Oni koji se smatraju direktno odgovorni za tu politiku žele uveriti javnost da ona time i sebe štiti, da bi se oni sami sakrili iza javnosti“, kaže on, dodajući da odatle i priče o silno visokoj naknadi štete: „Procenjuje se šteta, ali i ekonomsko stanje dužnika, nikad niko nije dužnika naterao da crkne! Osim toga, tu naknadu neće korostiti svi – pa ni porodica Radovana Karadžića, kako to neki tumače – nego oni koji dokažu da su pretrpeli neku štetu“, kaže Popović, slažući se u tome s Vojinom Dimitrijevićem, koji pokušava urazumiti nerazumne objašnjenjem da je riječ o eventualnoj novčanoj naknadi štete žrtvama genocida, ako se on sudski dokaže.

Jedna presuda za genocid bosanskom Srbinu, generalu Radislavu Krstiću, već je pala u Haškom tribunalu, ali i dalje ima povelik broj onih koji zločin u Srebrenici negiraju. Sudeći po izjavama iz susjedne BiH, ta je činjenica među najvažnijim razlozima da ustraju u tužbi zbog genocida protiv države sljednice SRJ. S druge strane, ističe se da će SCG biti prva država u povijesti koja će – u slučaju pozitivnog ishoda te tužbe – biti osuđena za genocid, što bi bilo nepravedno, s obzirom na sve zločine koji su se dogodili u XX stoljeću, pri čemu niti jedna jedina država nije bila objekt takve osude.

Vlast, međutim, i dalje ne pokazuje da shvaća tu „delikatnu stvar“, kako slučaj „BiH vs. SCG“ naziva potpredsjednik Vlade Miroljub Labus. Ako tužba BiH bude prihvaćena, kaže on, „to će imati dramatično negativne efekte na buduće odnose na Balkanu“, te dodaje: „Ja ne vidim kako će Bosna posle toga da opstane kao jedna jedinstvena država.“ Labusova prijetnja ide i dalje: „Jedno je utvrđivanje istine, drugo je kazna. Mislim da je ovo igranje sa vatrom i da bi bilo mnogo bolje da je bosanska strana prihvatila našu inicijativu da se na diplomatski način reši ovaj problem. Ako se sudskim putem rešava, imaće strašno negativne posledice. Ljudi nisu svesni koliko se igraju sa vatrom.“

Igranje s „opstankom Bosne kao jedinstvene države“ od strane zvaničnika tužene države u najmanju ruku je neukusno u prvim danima završne rasprave pred Međunarodnim sudom pravde u Den Haagu i može se shvatiti samo kao prijetnja novim prekrajanjima granica i aspiracijama na Republiku Srpsku.