

Novi broj „Vremena“
Kako je planiran kult jednog generala
Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju
Amerikanci su stajali po pravilima američkog fudbala, u kacigama i sa štitnicima, a studenti kao naša reprezentacija. Neki su govorili – idemo u napad, dok su drugi zagovarali teoriju da treba pripremati dobru odbranu. Studenti su zatim krenuli u kreativnu igru s gajbom koka-kole


Na kosovsko-srpskim goletima oko Ibarske magistrale stoje sitne i trošne kućice razbacane kao lego kocke. Tu žive mahom stari i obnevideli, čija su deca otišla u beli svet tražeći svoje mesto pod nekim toplijim suncem. Sela Jarinje, Rudnica, Mure i Bistrica uvek su snevala miran san. Da postoje nije znala ni država, a kamoli Evropa ili svet. Dobroćudni starci su ovde čuvali stoku, obrađivali svoja imanja i okopavali šljivare, sve dok se nisu ovde sjatile svetske sile, zatim oni koji su protiv njih, i sila koja je pohrlila za informaciju više, sedma. Mirna sela postala su krizno područje.
Prošle nedelje revoltirani demonstranti sa severa Kosova od Jarinja napraviše zgarište („Vreme“ 894, „Na graničnom prelazu“). Zbog zapaljenog prelaza Jarinje, KFOR i UNMIK pregradiše Ibarsku magistralu, razvukoše bodljikavu žicu, parkiraše oklopna vozila i zauzeše busiju oko prelaza, naoružani do zuba. Prelaz je bio blokiran tako da ovde niko nije mogao preći ni pešice. O vozilima hitne pomoći ili onim dostavnim tek nije bilo ni govora. Kod krsta visokog tri metra koji označava nepostojeću, nepriznatu, administrativnu liniju ili državnu granicu, na svega stotinjak metara od prelaza Jarinje, stajao je parkiran autobus Jugoprevoza iz Raške. Vozač i kondukter objašnjavaju da čekaju putnike koji treba da stignu iz Kosovske Mitrovice, a ovde će presedati pošto moraju pešice preko blokiranog prelaza. „Satima čekamo putnike, poskapasmo“, kaže vozač. S druge strane putnici sa prtljagom krenuše preko livade, pa niz strmu stranu kroz gusto šipražje, u polujurišu i uz sočne horske psovke. Sa spiska niko nije izostavljen.
Ispred barikade KFOR-a zaustavljaju se i privatna vozila. Iz jednog od njih izašao je sredovečni čovek koji živi na Kosovu a radi u Srbiji. Umoran od napornog posla, kaže. Prišao je barikadi i pitao vojnike iza žice ima li prolaza. Oni su samo odgovarali „not today“; „Kako to, kad je RTS javio da je prelaz otvoren?“ U „ničiju zemlju“ počeli su da pristižu i drugi putnici, mnogi od njih privatnici čije se prodavnice i radnje nalaze na Kosovu, a snabdevaju se u Srbiji. Natovarene automobile i kombi vozila, carinici Republike Srbije ne puštaju. „Molio sam ove ljude da ne idu tamo, kako sad da ih pustim ponovo preko punkta u Srbiju, kad moram da ih carinim. Neka sačekaju malo, valjda će ovi otvoriti prelaz“, zbunjeno objašnjava carinik.
U celoj ovoj gužvi našao se i rudnički pop, kome je pola parohije na Kosovu, a pola u Srbiji. Kako kaže, po dvesta kuća sa svake strane. „Sreća pa danas niko nije umro, otišao bi na onaj svet neopevan“, kaže pop koji nas je povezao kaljavim šumskim putevima koji su tog dana služili kao obilaznica. Zvali su ga iz Gornjeg Jarinja vlasnici jedne male prodavnice da im je osvešta, pošto su ispred nje bili pripadnici KFOR-a. Blatnjavi šumski putevi su bili zakrčeni automobilima, čak su se njima kretala i kola hitne pomoći pod rotacijama, a kažu tuda je prošao i ministar Mlađan Dinkić, verovatno ne znajući da su ga spasli putevi koje su crnoberzijanci krčili godinama. Nekoliko kilometara prelazilo se za nekoliko sati.
KFOR je dopustio prelaz preko Jarinja u 18.30.
U međuvremenu održan je beogradski miting. Stanje u Jarinju je bilo mirno, ali teško. Već sledećeg dana studenti iz Beograda, Kragujevca i Niša krenuli su da podrže svoje kolege u Kosovskoj Mitrovici. KFOR je propustio dva autobusa, dok je ostatak zadržao. Studenti su u pregovorima pristali na predlog KFOR-a, da se iz kolone na Jarinju najpre propuste putnička vozila, a da će nakon toga biti pušteni i preostali autobusi. Međutim, KFOR nije bio od reči, propustili su samo nekoliko automobila. Rektor BU-a Branko Kovačević rekao je da su odlazak za Kosovsku Mitrovicu uredno prijavili i da su dobili usmena uveravanja da se mogu pridružiti kolegama. Kad su stigli do Jarinja, KFOR im je tražio pismeno odobrenje. Studenti, čvrsto rešeni da se pridruže kolegama, izašli su iz autobusa i započeli protest tu gde jesu. Oni prethodno propušteni ostali su s kolegama, s druge strane kordona, pa se KFOR našao u nebranom grozđu, tačnije sendviču. Na brdu iznad stajali su hameri. Ubrzo smo saznali i šta se iza brda valja. Sa njega su se spustile snage obučene za razbijanje demonstracija. Studenti su poustajali, delila ih je samo bodljikava žica. Amerikanci su bili opremljeni po pravilima američkog fudbala, u kacigama i sa štitnicima, a studenti kao naša reprezentacija: neki su bili za napad, drugi su prednost davali pripremi dobre odbrane. Bake i deke su sedele na okolnim livadama, na bezbednoj udaljenosti. Napetost je rasla. Iza brda se podigao helikopter koji je kružio iznad glava studenata, a zatim zastao okrenut prema njima. Trener je procenio situaciju. „Ne dozvolite, kolege, da vas isprovociraju, vi ste pametniji od njih, imate više mozga“, rekao je rektor. Studenti su nakon toga krenuli u kreativnu igru. Kao loptu, bacili su pod noge američkim vojnicima paket koka-kole. Jedan od vojnika u kordonu šutnuo je „loptu“, a u protivničkom taboru nastalo je oduševljenje. Fotoreporteri poleteše u gomilu da ovekoveče trenutak – kako američka čizma šutira sopstveni brend i simbol.
Napetost je zatim popustila, protivnički timovi su upoznali jedni druge pa je krenula i konverzacija preko „plota“. Akademci su bockali protivnike, kao svađajući se između sebe da li je vojnik hrišćanin ili nije, da bi mu se zatim obratili istim pitanjem. Vojnik je rekao da je protestant, a studenti su ga pitali da li mu vera dozvoljava da ubija za državu. Nakon tri sata studenti su rešili da se povuku, otvoriše se kapije Kosova i razdvojeni studenti zajedno krenuše svojim domovima. Mobilni telefoni su zaćutali, roditelji su prestali da zovu decu.


Ratko Mladić nije rođen kao nacionalni mit već su njegov oreol planski zidali politički centri, televizije i novine. I to od početka ratova pa do danas, piše „Vreme“ u novom broju


Kako je individualna krivica Ratka Mladića pretvorena u navodnu odbranu čitavog naroda i zašto Srbija još ne želi da se oslobodi tog tereta. Upravo je individualizacija krivice Srbiji nudila izlaz. Presuda nije Mladićeve zločine pripisala Srbima. Imenovala je čoveka, njegovu komandnu odgovornost i dela za koja je osuđen. Političke i medijske elite izabrale su suprotno: da se sakriju iza naroda i presudu jednom generalu predstave kao presudu svima. Jer ako Mladić ostane sam, mora se otvoriti pitanje ideologije, propagande, ratnih profitera i sistema koji ga je proizveo i štitio


Zarad mentalne i moralne higijene nacije, neophodno je suočavanje sa tamnim stranama prošlosti. Ima mnogo ljudi u Srbiji, ali i u Republici Srpskoj, koji se godinama otvoreno suprotstavljaju nacionalizmu, priznaju činjenice o ratovima i zbog toga često plaćaju. Ratko Mladić je dovoljno delio region i Srbe za života. Vreme je da i te podele dočekaju pokop koji bi, za razliku od njegovog, zasluživao sve državne počasti


Pojedine političke partije i državne kompanije preuzele su nadležnosti i poslove diplomatskih i konzularnih predstavništava. To potvrđuju primjeri iz Banjaluke koji kazuju da je krenula mobilizacija građana sa dvojnim državljanstvom da se pridobiju za glasanje na izborima u Srbiji koji još uvijek nisu raspisani


Studenti su praćeni, prisluškivani, snimani, radilo se ne tome da “budu izbušeni” – primenjivana je policijsko-vojna taktika za obračun sa “nevidljivim protivnikom”. Režim je primenio taktiku uhođenja, praćenja, zastrašivanja i javnog blaćenja u želji da od Srbije, u političkom smislu, napravi sprženu zemlju. Ono što sada Vučić radi ne ostavlja mogućnost da poverujemo da bi, ako se desi promena, on i njegovi lojalisti mogli sutra da se uključe u politički život Srbije
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve