"Kada bismo vodili racionalnu agrarnu politiku prema našim zemljišnim posedima, kada bismo prilagodili strukturu i proizvodnju svakom posebno, mogli bismo da napravimo čudo"
ŠTA ĆE UVOZNICI U SAVETU ZA KONKURENTNOST: Stojan Jeftić
Svetske rezerve žitarica najmanje su od Drugog svetskog rata, a cene su dostigle istorijski maksimum. Jedan razlog su nesumnjive globalne klimatske promene – na jednoj strani sneg usred leta, na drugoj suše, drugi je korišćenje ratarskih kultura za proizvodnju goriva za motore sa unutrašnjim sagorevanjem. Po tome, Srbija prati svetske trendove.
„Ono što srpskoj poljoprivredi najviše preti jeste baš ta promena klime, ali ništa manja pretnja nije ni odnos države prema poljoprivredi“, kaže dr Stojan Jeftić, predsednik Zadružnog saveza Srbije i potpredsednik Privredne komore Srbije. „Nalazimo se u škripcu, zatrpavaju nas genetski modifikovanim organizmima (GMO) koji navodno rešavaju taj problem, koji reduciraju obradu zemljišta ali i zagađuju okolinu, sa velikom neizvesnošću kakav bi to uticaj imalo na biodiverzitet, a srpski naučnici su iz nekog razloga nemi, niti daju neke rezultate niti sprovode istraživanja.“
STOJANJEFTIĆ: Još pre deset godina Svetska meteorološka organizacija je upozorila da će do 2010. godine globalna temperatura porasti za dva stepena Celzijusa. To znači da će uobičajene temperature na našem podneblju u julu i avgustu biti oko 45 °C, da kukuruz neće moći da se gaji na područjima na kojima je do sada uspevao – istočno od Tise, Dunava, Južne i Velike Morave – a naša struktura proizvodnje semena je takva da imamo kasnostasne sorte, i da taman kada dođu te pripeke kukuruz počne da svila, pa se osuši i onda se samo na ponekom klipu pojavi poneko zrno. Tako je bilo prošle godine, isto nas čeka i ove, a po svemu sudeći i svake sledeće. Ne pamti se da je kukuruz imao niži prinos od pšenice, a baš to se dogodilo. Ni sa pšenicom nije ništa bolje: za očekivati je da se krajem juna pojave tzv. fen vetrovi i da odnesu prinos, a kasno je posejana i nije prihranjena na vreme, a taman će doći u mlečnu zrelost u to vreme.
Tobiznačilodaćeisledećažetvabitimršava?
Oni koji vode apologetsku politiku prema državi i vladi kažu: „ma šta, biće pšenice za naše potrebe“. Plašim se da je neće biti. Na jednoj konferenciji za štampu sam rekao „daj Bože da imamo ukupan prinos preko milion tona“. Tada mi se činilo da sam možda malo preterao, ali sva je prilika da nisam. Nama sa prelaznim zalihama treba 1,8 miliona tona, sa sve rezervama, sa semenom, sa gubicima i ukupnom potrošnjom. Moramo već sada da krenemo uvoz, bez obzira na to što država misli da može i bez. Može ona da iscrpe sve strateške zalihe, pa onda to nije dobro za jednu zemlju kada nema strateške zalihe. Da sve bude još gore, ove godine je zasejano pšenicom najmanje od Drugog svetskog rata i to su dve trećine površina posejane van optimalnog roka, a nije ni prihranjeno kako treba zbog enormnog poskupljenja đubriva.
Znači, lošenamsepiše?
Rešenja uvek ima: ako se ozbiljno pristupi, ako se vodi računa o plodosmeni – da prethodni usev konzervira vlagu za sledeći, ako se vodi računa o selekciji hibrida koji sa istom ili manjom količinom vode daju prihvatljiv usev. Ali, ne može se proizvoditi samo kukuruz, soja, suncokret i šećerna repu, a ne sejati pšenica.
Apšenicejeposejanomalo.
Baš tako. Sada ćemo kukuruz imati na kukuruz, pa ćemo kao posledicu imati sirak, pa će se pojaviti dijabrotika, sve one bolesti i štetočine koje nose monokulturne sorte. Problem je, u stvari, što niko ne vodi računa o agrarnoj strukturi, odnosno o načinu korišćenja poljoprivrednog zemljišta, a država je ta koja treba da štiti zemljište, njegovu plodnost, da ne dođe do degradacije i da ukupan prostor štiti od pojave biljnih bolesti i štetočina. Kada bismo vodili racionalnu agrarnu politiku prema našim zemljišnim posedima, kada bismo prilagodili strukturu i proizvodnju svakom posebno, mogli bismo da napravimo čudo.
Na našu ratarsku proizvodnju najveći uticaj imaju trgovci a ne stručne službe, pa se skoro isti hibridi prodaju u Vojvodini i na Zlatiboru, a kada seljak nema da kupi ono što hoće, ono što mu treba, on kupi ono što ima, što je trgovac jeftino nabavio a prodaje skupo. Odgovorno tvrdim da je seljak u situaciji da bude eksploatisan dvaput. Prvi put kada nešto kupuje, jer kupuje po enormno visokim cenama, drugi put je eksploatisan kada prodaje svoj proizvod, jer ga prodaje onom ko dođe, a ne u organizovanom otkupu.
Treba osam do deset godina, zavisi od biljne vrste. Kada je o voću reč, potrebno je preko dvadeset godina.
Natomesevećuvelikoradi?
Bilo je nekih projekata koji su pokrenuti početkom devedesetih, kolokvijalno nazvano „suša i biljna proizvodnja“. Naš zadatak je bio da multidisciplinarno rešavamo problem uticaja suše na biljnu proizvodnju, da smanjimo taj uticaj i da održimo kontinuitet u razvoju biljne proizvodnje, ali je sve stalo krajem decenije, jer je iz nekog razloga stopirano finansiranje projekta.
Iskreno, nisam siguran da su veleposednici u Vojvodini zainteresovani za navodnjavanje. Oni su zemlju kupili ne da bi je obrađivali, već da bi je preprodali. S druge strane, mali posedi se ne mogu zalivati velikim sistemima. Međutim, imamo jedno zanimljivo rešenje, rezultat je naše nauke: svojevremeno smo inicirali eksperiment na području opštine Kikinda, gde je čisto ratarska proizvodnja, uglavnom pšenice, kukuruza, suncokreta i soje, da se primeni naučno rešenje Prirodno matematičkog fakulteta i Hidrometeorološkog zavoda, a to je izazivanje veštačke kiše. Zatim smo mislili da ponovimo takav eksperiment u Vranjskoj kotlini koja je pored Negotinske krajine najsušniji kraj naše zemlje i da ponovimo to na području Kokinog Broda, gde je interesantno zbog akumulacija vode.
Ali…?
Nijedno ministarstvo nije moglo u prošloj godini da obezbedi tričavih 29.000 evra da nabavimo samo te rakete i nosače, lansere koji bi se zakačili na naše avione privredne avijacije. Nije ga bilo zato što jedan kaže – idite vi u ono ministarstvo, ovaj kaže idite vi u ono ministarstvo. Sada opet pokušavamo da to odradimo. Možda bismo mogli da izvozimo tu tehnologiju. Izraelci su pokazali za taj projekat veliko interesovanje.
Kakvanamjeperspektiva?
Sumorna. U ovoj godini sumorna i biće tako sve dok ne sedne neka pametna vlada, koja ima neke ozbiljne programe: ne može se očekivati ništa dobro, naročito ne sa Agrarnim budžetom od svega 300 miliona evra.
Štapredlažete?
Evo sad potpisujem, ovde pred vama, da ako izdvajamo milijardu za poljoprivredu, pri čemu odmah obuhvatam i ruralni razvoj, razvoj sela, tvrdim da za godinu dana, dok prođe jedan ciklus proizvodnje, možemo da udvostručimo vrednost proizvodnje, da već 2010. godine možemo da dignemo izvoz sa sadašnjih 1,7 na 6 milijardi, a tamo negde 2030. možemo da dostignemo i 20 milijardi. Ali, agrarna politika je pogrešna: može se reći antiagrarna. Prethodne dve vlade imale su negativne efekte, bez obzira što su se ulagale neke pare. Poljoprivreda može da bude naša vodeća izvozna grana i toga se ne treba stideti. Mi, međutim, imamo taj kompleks i stidimo se poljoprivrede. Toga imate u politici, čak i u naučnim i stručnim krugovima. Neće niko da vam kaže da je naš cilj da budemo razvijena agrarna zemlja, i da je izvoz iz poljoprivrede naš imperativ. Kažite mi jedan sektor, granu privrede, u koji možete da uložite milijardu i da vam duplira, obezbedi duplo izvoz. Nema. Neće ni biti. Kada bismo vodili racionalnu agrarnu politiku prema našim zemljišnim posedima, kada bismo prilagodili strukturu i proizvodnju svakom posebno, onda bismo mogli da napravimo čudo. Nažalost, nemamo kreditni sistem. Samo naši uvoznici mogu da dignu jeftine kredite. Uzajme u inostranstvu, donesu te pare ovde, pa onda igraju na berzi. Tako dolazimo u situaciju da nemamo adekvatnu agrarnu politiku. Može se reći da se ona vodi ciklično: čas ovako, čas onako. U poljoprivredi, međutim, tako ništa ne može da se radi, nijedna mera ne može bez pet godina. Tako smo bili dostigli do nekih 70.000 hektara zasejanih šećernom repom, što je obezbeđivalo dovoljne količine šećera za naše potrebe i za izvoz. Dosegli smo do određene količine proizvodnje soje i suncokreta i to je to pozitivno restrukturiranje poljoprivrede. Ali, čim ne vodite odgovarajuću agrarnu politiku, onda se surva, dobijemo ovo što smo dobili: da uvozimo ono što bi trebalo da izvozimo. Šta da vam kažem: cela država zavisi od uvozničkog lobija. Treba samo pogledati ko je sve predložen u Savet za konkurentnost Vlade Republike Srbije, koliko je uvoznika predloženo. Šta će uvoznici tamo? Zašto nisu izvoznici?
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Uključio sam radio, neku hrvatsku stanicu – Franjo Tuđman je upravo slao poruku Srbima da ostanu u svojim kućama, jer je počela akcija “Oluja”. U tom trenutku, a bilo je 5:02, 4. avgusta, započela je kanonada i nestalo struje, tako da Tuđmanovu poruku nisam saslušao do kraja. Jaka eksplozija odjeknula je u blizini – ležeći na podu, video sam kroz prozor da je pogođena zgrada u komšiluku poznata kao S-13, najviša u Kninu. Nigde u blizini nije bilo ni jednog jedinog vojnog objekta
Moji roditelji nikada nisu dozvolili da odlazak u Knin i Hrvatsku preraste u nedostižnu nostalgiju – na čemu sam im ja izrazito zahvalan – već se zadržavao u granicama posjete onima koji su se vratili. O ratu nikada nisu i ne pričaju mnogo, već su se uvijek vodili sjećanjima na predratni period života. Samo na moje veliko insistiranje počeo sam da kroz godine dobijam svjedočenja iz ratnih godina
Osim što su zaduženi da usmeravaju i legitimišu Vučićevu samovolju, to su ljudi kojima građani dolaze pod prozore da im zvižde. Po zemlji u kojoj se ministri kreću u tajnosti, poput razbojnika, sastaju sa lokalnim jatacima, pa brzo beže natrag. U Knjaževcu ih je čuvala Žandarmerija kada su obeležavali sto dana rada. Zato – poslednja Vučićeva vlada. Teško da će naći još voljnih da ih on ponižava, a građani preziru
U Srbiji su legalizovani lažni izbori, ona po tome nije izuzetak, ali ako je ikada postojala živa volja u narodu za promenom, taj moment se upravo događa. Ljudi kao da osećaju da ako to ne bude sada, predaja je potpisana i ostatku Srbije sledi ono što se dogodilo Srbima na KiM: sporo ali sigurno odumiranje zajednice koja nema nikakvu budućnost
Geopolitička retorika o “istočnom putu” sve je glasnija i potencijalno opasnija. Briks se u Srbiji promoviše kao svojevrsna alternativa Evropskoj uniji, ali bez jasnog objašnjenja šta on zapravo podrazumeva i da li uopšte išta konkretno nudi. Za razliku od EU, Briks nije ni savez ni sistem. To je klub za deklarativno svrstavanje, ne za suštinski razvoj
Višeminutno izlivanje predsednikovog gneva na građane Novog Pazara nije ništa drugo, do poslednji trzaj jedne poražene politike čoveka koji misli da je država, a zapravo je ćacilend
Da li iko veruje, osim možda Vučića, da bi čistka tužilaca i sudija uspela? Da li on zaista veruje da može da pronađe dovoljan broj Bokana, jer, ako ćemo pravo, Bokan je ipak biser među biserima
Svi su na keca poverovali da će Iva Štrljić biti direktorka Drame Narodnog pozorišta iako vest nije bila potvrđena – ne bez razloga. Glavni je: živimo u Srbiji
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!