"Ironično je da sada Hrvatska tvrdi da smo mi imali pristup Sudu kao što ga imaju članice UN-a, što je jedino moguće ako se prihvati teza o kontinuitetu, koju je upravo Hrvatska najoštrije osporavala", kaže za "Vreme" Vladimir Đerić
SRJ NIJE BILA ČLANICA UN: Vladimir Đerić
Nedavno je u Den Hagu, pred Međunarodnim sudom pravde završena rasprava povodom hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid od 1991. do 1995. godine. Usprkos zapaljivim tonovima koji su se čuli u Hrvatskoj tih dana i debatama o suštini rata u toj zemlji, rasprava se vodila tek o jednom pitanju: da li je taj sud nadležan ili nije za postupak povodom hrvatske tužbe. Odgovor na to pitanje dobit ćemo na jesen, a srpski pravni tim – sudeći po izjavama nakon završetka rasprave – očekuje da će se sud oglasiti nenadležnim.
Član tima, advokat Vladimir Đerić, ističe da se rasprava pred Međunarodnim sudom pravde odvijala u izuzetno profesionalnoj atmosferi i objašnjava koje je argumente srpski pravni tim suprotstavio hrvatskim stavovima.
VLADIMIRĐERIĆ: Mi smo naše prigovore povodom nadležnosti zasnovali na dva događaja koja su, po našem mišljenju, od suštinske važnosti: prvo, da je SRJ postala članica UN-a 1. novembra 2000. godine i drugo, da je SRJ postala članica Konvencije o genocidu – koja je jedini osnov nadležnosti u sporu – tek u aprilu 2001. godine, i to sa rezervom na odredbu koja predviđa da se sporovi u vezi sa Konvencijom mogu izneti pred Međunarodni sud pravde. Činjenica je da je pre 2000. godine SRJ zastupala tezu kontinuiteta sa SFRJ, koja je bila odbačena od većine država, ali istovremeno to nikada nije u potpunosti formalizovano i sprovedeno. Upravo su postupak po tužbi SRJ protiv zemalja NATO-a 1999. godine, kao i postupak po tužbi Bosne i Hercegovine iz 1993. godine, primeri u kojima je SRJ ne samo nastupala kao nastavljač SFRJ nego je i tretirana kao takva. Naime, pošto u to vreme nije još bila primljena u UN kao nova država, niti je dobila pristup sudu na neki od načina koje Povelja UN-a predviđa za nečlanice, SRJ je mogla da dođe pred Međunarodni sud pravde jedino na osnovu teze o kontinuitetu sa SFRJ. Međutim, ta teza je definitivno izgubila svaki oslonac kada je SRJ formalno primljena u članstvo UN-a 2000. godine.
Mi smo prvo istakli da SRJ nije bila članica UN-a i članica Konvencije o genocidu u vreme kada je postupak pokrenut, 2. jula 1999. godine, te da zbog toga Sud nema personalnu nadležnost nad Srbijom (SRJ) ni po jednom od zahteva Hrvatske u ovom predmetu. Drugo, kao alternativni zahtev, tražili smo da Sud odbaci tužbu Hrvatske u delu koji se tiče događaja pre 27. aprila 1992. godine, kada je SRJ nastala, jer odgovornost SRJ može u ovom slučaju da postoji samo u pogledu događaja koji su se desili za vreme njenog postojanja. Treće, imali smo prigovore u vezi sa zahtevima koji su se ticali vraćanja kulturnih dobara i pružanja informacija o nestalim licima, jer oni ne potpadaju pod nadležnost suda po Konvenciji o genocidu, ili su bili već ispunjeni, i uz to, postoje drugi mehanizmi za njihovo rešavanje. Konačno, postoji i deo tužbe koji se tiče navodnog propusta SRJ da sudi licima koja su osumnjičena za genocid u Hrvatskoj, što je takođe osporeno argumentom da Haški tribunal nikoga nije optužio za genocid u Hrvatskoj, a da su optuženi za zločine u Hrvatskoj izručeni Tribunalu, osim Gorana Hadžića.
Tačno je da je 2004. godine Međunarodni sud pravde u NATO slučajevima presudio da nema nadležnost, s obrazloženjem da SRJ nije imala pristup sudu, jer nije bila članica UN-a kada su tužbe podnete u aprilu 1999. godine. Što se slučaja po tužbi Bosne i Hercegovine tiče, sud je mnogo ranije, 1996. godine, presudio da ima nadležnost da sudi, ali tada nijedna strana u sporu nije pokrenula pitanje našeg članstva u UN-u i pristupa Sudu. BiH nije imala interesa da to učini jer bi tako dovela u pitanje svoju tužbu, a Miloševićev režim je insistirao na politici kontinuiteta SRJ sa SFRJ. Pitanje je šta bi se desilo da je tada traženo da se ova stvar raščisti. Kada je, posle 5. oktobra 2000. godine, nova demokratska vlada uvela zemlju u UN i potom pokrenula pitanje nadležnosti Međunarodnog suda pravde u sporu sa BiH, napori SRJ da se ovo pitanje raspravi nisu urodili plodom. Naime, 2003. godine Sud nije prihvatio naš zahtev za reviziju presude iz 1996. godine jer je smatrao da nisu ispunjeni uslovi za reviziju, a 2007. godine je stao na stanovište da je pitanje nadležnosti presuđeno 1996. i da se ne može ponovo otvarati jer je ta presuda resjudicata, tzv. presuđena stvar. U sporu sa Hrvatskom situacija je posve drugačija, jer nema presude o nadležnosti, i ovo pitanje je otvoreno za razmatranje.
Hrvatskiargumentdajezavrijememeđunarodnihsankcijaod1992. do1999. godinestatusSRJuUN–ubio „nedefiniran„, alije, ipak, „uključivaoelementečlanstva„?
Međunarodni sud pravde je opisao odnos SRJ i UN-a u periodu pre 2000. godine kao suigeneris. Šta to uključuje predmet je rasprave. Ironično je da sada Hrvatska tvrdi da smo mi imali pristup Sudu kao što ga imaju članice UN-a, što je jedino moguće ako se prihvati teza o kontinuitetu, koju je upravo Hrvatska najoštrije osporavala. Međutim, u presudama u NATO slučajevima, Sud je jasno rekao da u to vreme SRJ nije imala pristup Sudu i presudio da zbog toga nema nadležnosti. Mi tvrdimo da to važi i za spor sa Hrvatskom koji je pokrenut skoro istovremeno kad i NATO sporovi.
SrpskastranajeisticalaidaSRJnemožebitiodgovornazadogađajeprijesvogformiranja, 27. aprila1992. godine. VojinDimitrijevićje, naprimjer, nedavnoupozorionaapsurddaHrvatskapraktičnoisamusebetužizagenocid1991. idoaprila1992. godine. Kolikotajargumenteventualnopobijačinjenicadaje27. aprila1992. SkupštinaSRJusvojilapolitičkudeklaracijukojomjeproglasiladržavnikontinuitetsaSFRJ?
Deklaracija od 27. aprila 1992. jeste izraz politike kontinuiteta koju sam pominjao. Nesumnjivo da je ona jedno od glavnih uporišta za argumente hrvatske strane. Međutim, činjenica je da ta politika kontinuiteta nije prihvaćena. Naprotiv izričito je odbijena, ne samo od međunarodne zajednice nego i od Hrvatske. Dakle, ovu deklaraciju treba analizirati zajedno sa nizom drugih faktora i izjava međunarodnih aktera, uključujući i Hrvatsku, koji su rekli da je SFRJ prestala da postoji i da nema kontinuiteta – ni u UN-u ni u međunarodnim ugovorima čija je članica bila SFRJ. Primera radi, podsećam i da Badinterova komisija nije pre jula 1992. godine zaključila da je SFRJ prestala da postoji.
Kao što je poznato, ni Milošević nije bio optužen za genocid u Hrvatskoj, nego za genocid u Bosni i Hercegovini. Koliko se sećam, hrvatska strana je iznela argument koji pominjete kao objašnjenje zbog čega insistiraju na tužbi protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde. Po njihovom mišljenju, taj postupak je potreban jer treba razrešiti mnoga pitanja koja su mogla da budu razrešena da je postupak protiv Miloševića okončan. Ono što se previđa, međutim, jeste da Međunarodni sud pravde može da raspravlja u ovom slučaju samo o odgovornosti države za genocid, a ne i za druge zločine koliko god oni teški i bolni bili.
Sve ključne odluke u vezi sa postupcima pred Međunarodnim sudom pravde, pa i odluku o protivtužbi, mora da donese vlada, i u krajnjem ishodu to su političke odluke. Pravno, mogućnost protivtužbe postoji.
Pitanje sadržine protivtužbe je, kao i pitanje njenog pokretanja, političko pitanje. S pravne tačke gledišta, nesumnjivo je da su relevantni svi akti progona Srba na teritoriji Hrvatske tokom rata, a naročito oni masovnih razmera, koji su i predmet optužnica Haškog tribunala.
Ovo pitanje se tiče prepiske između strana u sporu i Međunarodnog suda pravde koja još nije javna, pa ne bih mogao dati širi odgovor. Samo mogu da podsetim da je na početku usmene rasprave predsednica Suda, Rozalin Higins, rekla da je odlučeno da dokumenti koje je Hrvatska tražila nisu neophodni za ovu fazu postupka, koja se tiče isključivo pitanja da li Sud može ili ne može da sudi, tj. da li ima nadležnost. U skladu s tim, nije prihvaćen zahtev Hrvatske da Sud od Srbije traži navedena dokumenta.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Otkako su počeli investicioni ciklusi javnost se navukla na trošenje miliona i milijardi evra kao na normalnu pojavu. Šta znači kad se milioni izliju u mozak? Da li je 12 miliona evra prevelika suma za obrenovačku pijacu, a 17 miliona evra za ulepšavanje Kalenića gumna? Lako je prevariti lakoverne. Bagatelizacija evra i dolara posledica je aljkavog i nipodaštavajućeg odnosa prema dinaru kao nacionalnoj valuti. Zlatno doba donosi i zlatne bonuse
Triler uživo. Slučaj “Jovanjica” postao je luđi od TV serije koja se emitovala u vreme Koluvijinog hapšenja. Sudski postupci “Jovanjica Jedan” i “Dva” postali su objedinjeni. To znači da će se od sada za proizvodnju droge – marihuane i skanka – zajedno suditi osamnaestorici optuženih. Šta će Srbija pre dočekati: presudu za Jovanjicu ili legalizaciju kanabisa? S tolikim brojem optuženih, suđenje može da traje “odavde do večnosti”
Šta ako je način na koji se jedno društvo odnosi prema ubijenoj bebi Danki Ilić, zapravo način na koji se odnosi prema sebi? To onda povlači pitanje – a prema kome imamo milosti i čije dostojanstvo čuvamo ako to ne možemo da pružimo ni ubijenom detetu
Kako je moguće da je sporazume teže sprovesti nego postići? Analitički se može samo reći da je to rezultat nedovoljnog pritiska Zapada, nepostojanja političke volje zvaničnog Beograda i zvanične Prištine, ali možda je i metodologija prevaziđena. Ovakva stagnacija ne daje rezultate, tako da i nema velikih očekivanja od dijaloga koji je i Beogradu i Prištini jedan od glavnih uslova za nastavak evropskih integracija
Šta posle posle junskih izbora? Na tu temu za “Vreme” govore opozicioni stranački akteri s obe strane “modre reke”. Dakle, lider stranke “Srce” Zdravko Ponoš, predsednik Pokreta slobodnih građana Pavle Grbović, potpredsednik Narodnog pokreta Srbije Borislav Novaković i politički analitičar Dejan Bursać. Inače, “Srce” je bojkotovalo beogradske izbore, ali ne i izbore u nekim drugim lokalnim sredinama, dok su PSG i NPS delovi takozvane borbene, odnosno opozicije koja je odlučila da izađe na junske izbore
Još prošle godine je bilo upozorenja o naprednjačkim planovima da polovinu, ako ne i veći deo Futoškog parka pretvore u turističko-poslovno-ugostiteljski centar. Da li će sve biti hotel i kancelarijski prostor, kako se navodi u novom planu, ili možda i tržni centar, videćemo. Poznavaoci prilika tipuju da će tu biti svakako i tržnog centra, pa će ljudi moći da šopinguju u parku posle ljuljanja dece, ako preostane još koja ljuljaška
Pristao je da bude režimska maskota, da svakom prilikom istakne doprinos predsednika države, da mu bude pri ruci za slikanje, da mu se nađe na spiskovima podrške... I sve je bio sličniji naprednjačkim funkcionerima, da bi se nakon slabih rezultata u Nemačkoj u potpunosti pretvorio u bahatog i samoljubivog naprednjaka, koji ne podnosi kritiku, niti pomišlja na samokritiku
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!