Na putevima Srbije 10. i 11. jula stradalo je dvanaestoro ljudi. Između ostalih, dvojica Požarevljana kojima Srbija dosta duguje
U sudaru tri putnička i dva teretna vozila, u četvrtak 10. jula, poginulo je troje ljudi: Mile Veljković, Radojko Luković i Aleksandar Mitrović. Nesreća koja se dogodila na putu Požarevac–Smederevo, na mostu na Velikoj Moravi, bila je ipak nešto drugačija nego ostale, neobično brojne, koje su taj dan učinile „crnim danom na putevima Srbije“. U Velikoj Moravi nestali su, naime, ljudi koje je znao dobar deo Srbije.
MILE: Mile Veljković, u trenutku smrti glavni urednik požarevačke Klub in televizije i novinar lista „Danas“, proveo je u medijima skoro trideset godina: pisao je za „Reč naroda“, NON, „Borbu“, „Našu Borbu“, „Blic“, izveštavao za „Dojče vele“ i agenciju Beta… Uprkos tako zavidnoj biografiji, Veljković nije bio tek samo jedan novinar – u Požarevcu je organizovao niz humanitarnih i kulturnih manifestacija, a oni koji ga do tada nisu upoznali, to definitivno nisu mogli da propuste u sezoni maj-septembar 2000, u vreme najžešće represije režima Slobodana Miloševića. Pošto je s bratom Momčilom bio jedan od osnivača požarevačkog Otpora i jedan od glavnih inicijatora aktivnosti verovatno najsmelije i najmaštovitije grupe nastale iz tog pokreta, Mile je postao neka vrsta informativne agencije „srpskog Kumrovca“. U vreme kada je retko ko znao šta se dešava u susednom gradu, svi koji su to želeli znali su šta se dešava u mestu u kom je živeo Marko Milošević i u koje je Familija redovno odlazila: malo je novinara koji u svojim adresarima nisu imali Miletov broj, a verovatno i ne postoji neko ko je radio u to doba, a da nikada nije pozvao Mileta da čuje „šta se to tamo kod vas događa“. Zahvaljujući upravo Miletu, znalo se o prebijanju Otporaša, znalo se o blokadi Požarevca u maju 2000, do u detalj se znalo šta se dešava u disko-klubu „Madona“ i kakvim se sve marifetlucima bavi „sin Marko“.
Kasnije, posle Petog oktobra, isto tako se znalo šta se dešava u sudovima, u gradu, oko groba Slobodana Miloševića. Za razliku od većine novinara lokalnih medija, koji vremenom posustanu pod teretom mizernih plata i pritisaka moćnika u sredini u kojoj žive, Mile Veljković ne samo da nije posustao, nego je svojom neverovatnom energijom „podizao“ i svoje kolege u Beogradu. U tekstu sećanja na Mileta, novinarka lista „Danas“ Vesna Ninković podsetila je na reči kojima im se obraćao kad god bi došao u Beograd: „Moram li ja sve da radim za vas?“ Kad se sve sabere i oduzme, čini se da je morao.
Mile Veljković
RADOJKO: Iako većina ljudi priželjkuje onih vorholovskih „petnaest minuta slave“, način na koji je Radojko Luković to postigao ne bi poželeo niko – u mesecima rušenja Miloševićeve vlasti, Srbija je bila oblepljena posterima na kojima je, uz natpis „Ovo je lice Srbije“ bila fotografija premlaćenog Lukovića. On je, naime, bio jedan od glavnih aktera tuče između pripadnika požarevačkog Otpora i članova obezbeđenja Marka Miloševića koja se dogodila 2. maja 2000, o kojoj se mesecima pričalo i koja je postala i predmet dugogodišnjeg sudskog spora. U pokušaju da zaštite otporaša Dragana Milanovića, stolu za kojim je sedelo više pripadnika Miloševićevog obezbeđenja, tog 2. maja prišli su Radojko i Momčilo Veljković (Miletov brat), a čitava stvar završila se potezanjem pištolja, gušanjem, otimanjem oko oružja i tučom u kojoj se bar šest Miloševićevih momaka obračunavalo s Radojkom i Veljkovićem, kao i sa Nebojšom Sokolovićem, advokatom koji se zatekao na licu mesta i pokušavao da utiče na smirivanje strasti. Iste večeri, njih trojica završila su u bolnici, kasnije i u zatvoru. Dok su se oni oporavljali od teških telesnih povreda, JUL ih je optužio za pokušaj ubistva, a kroz usta nezaboravnog portparola Ivana Markovića, i da su „lica sklona delinkventnom ponašanju“, izgrednici, „psihijatrijski lečene osobe“, pripadnici „hitlerjugenda bez ideologije“, američki plaćenici. Ukratko, bila je to jedna od epizoda koja je pokazala da je Milošević izgubio kompas i da mu se neminovno bliži kraj.
Radojko Luković
Kasnije, posle Petog oktobra, Radojko je optužio „centralu Otpora“ da su na njegovoj muci zaradili milione donacija, a njega ostavili bez ičega, što je, između ostalog, uslovilo i razlaz između požarevačke i drugih „filijala“ Otpora. Kako bilo, ostaje činjenica da je fotografija premlaćenog Lukovića osvestila mnoge. Isto tako, ostaje činjenica da je, samo mesec dana pre Lukovićeve pogibije, Marko Milošević oslobođen odgovornosti u procesu zbog tuče u kafiću Pasaž 2. maja 2000.
SUDBA: Tragedija na Velikoj Moravi jedna je od onih u koje je prste definitivno umešao fenomen koji obično nazivamo sudbinom. Pre svega, Mileta Veljkovića je za Beograd tog dana trebalo da vozi Slobodan Boba Novaković, a ne poginuli Aleksandar Mitrović. Novakoviću je, međutim, tog dana skočio šećer i zbog toga nije mogao da putuje. U pomoć je priskočio tridesetogodišnji Aleksandar Mitrović, student Muzičke akademije i muzički urednik televizije Klub in – prema rečima svedoka, rekao je da mu je to dobra prilika „da malo prošeta po Beogradu“. Pored Mitrovića, čini se da je „suđeno“ bilo i Radojku Lukoviću. On, naime, tog dana uopšte nije ni nameravao da krene put Beograda. U centru Požarevca, sreli su ga Veljković i Mitrović, pa je u poslednji čas odlučio da im se pridruži.
Povodom smrti Mileta Veljkovića, Radojka Lukovića i Aleksandra Mitrovića, u Požarevcu je proglašen Dan žalosti. Na sahrani je bilo mnogo ljudi, mediji su ovaj put pokazali da su na nivou zadatka. Ipak, čini se da se ta priča ne završava konstatacijom o tragediji. Vozač kamiona koji je izazvao sudar, izvesni S.J., zadržan je u pritvoru, a i dalje se analiziraju pomalo čudne okolnosti u kojima se nesreća dogodila. Momčilo Veljković tvrdi da nesreća nije posledica slučajnosti i da mu je brat zapravo ubijen – on pritom podseća da je Mile „bio na meti vlastodržaca jer je godinama bespoštedno pisao o njihovim mahinacijama“, dok im se Luković zamerio „zbog delovanja u Otporu i najava da će nastaviti da goni Marka Miloševića“. Kako bilo, sva je prilika da će o tome još biti reči.
Na dan nesreće, rukovođenje MUP-om, pa samim tim (indirektno) i najvišu nadležnost nad istragom, preuzeo je Ivica Dačić, dugogodišnji portparol, a sada predsednik Miloševićeve Socijalističke partije Srbije.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Odluka Dijane Hrke da stupi u štrajk glađu mora se posmatrati u dva konteksta, ljudskom i političkom. Sa ljudske strane, apsolutno svako ko stoji uz nju želi da prekine štrajk glađu i da sačuva zdravlje. Sa političke strane, njen potez je nešto na šta Aleksandar Vučić nema odgovor
Na početku je propagandno-bezbednosni kamp u Pionirskom parku bio mesto “studenata koji žele da uče”, a sada ga Vučić naziva “ostrvom slobode”. Ispada da vlast kreće u oslobađanje države. Od koga? Pa valjda od studenata i građana, nikog drugog
Veliki režimski poraz je i to što su građani, zajedno sa studentima, politički sazreli – bar ogromna većina njih. To se videlo se u Novom Sadu, čulo iz izjava građana i studenata. Sve je manje onih nestrpljivih koji očekuju da se nešto može tokom jedne noći ili jednog dana promeniti. Cilj je blizu, ali valja do njega još tabanati, sve sa ranjenim nogama. Oni studenti koji su sa od žuljeva krvavim čarapama umarširali u Novi Sad simbolički su pokazali da odlučnost postoji i da ih ništa ne može zaustaviti
Što je režim više pokušavao da osujeti komemorativni skup u Novom Sadu, to je snažnije mahao rukama u sopstvenom živom blatu. Naspram toga, stajala je snaga zajedništva i dostojanstva, solidarnosti i bola
Pitanje za crkveno osoblje: ako već u držanju i govoru Vućić Aleksandra i njegove svite nema ničeg hrišćanskog, zašto sveštenici uopšte dopuštaju da u kuću božju dolazi ta ekipa na slikanje i primenjenu glumu
Aleksandar Vučić misli da u utorak putuje za Brisel u svojstvu predsednika Republike Srbije, ali zapravo odlazi kao predsednik Ćacilenda. Na to je sam sebe sveo, samo što toga još uvek nije svestan
U Novom Sadu je održana ogromna komemoracija za žrtve nadstrešnice, dirljiva i neophodna. Fiksacija na tačan broj ljudi tu je potpuno promašena jer ovo više nije ta igra
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!