
Jezik
„Neopoziva ostavka“ – vrag u rečima
Lepo je kad se narod bavi i jezikom. Recimo, povodom toga šta u slučaju Željka Obradovića znači „ostavka“ i koliko je bitno da li jeste ili nije „neopoziva“
U jednoj anketi je rekao da bi kad umre želeo da na groblju bude tišina, a onda – zaborav. Taj amanet je, naravno, prekršen zbog istorije njegove bolesti, kažnjive i neizlečive – koja se zove dar za pisanje. Koristio ga je, nekad i traćio, s lakoćom nekoga ko nema uzora i ko zna da neće imati ni dostojne imitatore i za koga je pisanje nešto što se podrazumeva. Voleo je da citira demistifikatorski odgovor Džona Forda na pitanje kako je uspeo da snimi film takve energije: „Kamerom!“
Džona Forda je svrstavao u najvažnije duhove našeg doba, kao i Hičkoka, Daglasa Sirka, Maršala Makluana, Žana Bodrijara i – Madonu. Od istorijskih ličnosti se, kako izgleda, najradije identifikovao sa Tomasom Pejnom, bivšim alkoholičarem i učesnikom francuske i američke revolucije kome je jednog kišnog jutra, sredinom decembra 1792. godine, u Londonu upriličeno suđenje u odsustvu, pod optužbom da je u svojim tekstovima širio „buntovničke klevete“, koji je izbegao vešala i posle napisao knjige Prava čoveka i Zdrav razum.
Možda su na njega uticaj imali i Dragan Marković i Frane Barbijeri, glavni urednici NIN-a. Zapravo, znam da je bilo tako, radio sam s njim u NIN-u sedamdesetih i osamdesetih, a tog perioda se sećam sa osećanjem duga i neke prošle unutrašnje radosti. Pričamo o tome ponekad, kao o onom golu protiv Brazila 1930. koji je dao 18-godišnji Aleksandar Tirnanić, Tirketov stric. Obe te priče nisu imale sasvim srećan kraj. Jugoslavija je posle izgubila od Urugvaja sa 4:0 a za sve nam je bio kriv onaj policajac koji je vratio loptu u igru tako da je onaj Anselmo savladao Jakšića. A i mi smo otišli svako na svoju stranu, no, priča o tome vodi u drugu zamršenu i ovde suvišnu priču i raspravu o stvarnom i mogućem. Deca ne shvataju o čemu pričamo, a ovi stariji se prave blesavi.
Ostaje samo hartija koja ne gori. Ona je Tirketu naklonjena. Lako kao da se samo folira, Bogdan Tirnanić je neponovljivo lucidno i atraktivno raščlanjavao duh vremena, novu generacijsku šifru 68-ih, beogradski andergraund duh otvoren prema svetu, posle malo i ovdašnju ljutnju na svet, a verovatno je sve to onim „nečim“ svojim i obogatio. Zato što je tome posvetio čitav život, najupečatljivije je ipak pisao o onoj svetlosti u tami koja proizvodi snove moćnije od realnosti – i prošlosti, koja je samo šaka pepela, napisaće u eseju o Normi Džin Bejker, ćerci jedne lude majke i unuci bake čedomorke, koja je postala mit jednog veka. Taj tekst liči na generacijski psihološki autoportret, možda i na neku vrstu kolektivne psihoterapije, što dobrim autorima uspe ponekad.
Pričao je kako je jednom umirao (pre nekoliko godina nađen je povređen na ulici) i kako mu se to nije svidelo pa se vratio, možda baš da doda još nešto priči o mitu o Normi Džin, tome da li je lepo umreti mlad i biti lep leš kao Džems Din ili doživeti stotu kao Leni Rifenštal. Kao omaž objavljujemo ovde taj njegov tekst koji je objavljen u NIN-u avgusta 2003, a koji je morao nastajati bar četrdeset godina.
Zbogom, Tirke. Ne zameri, tvoj tekst o Normi Džin, taj ključ za razumevanje jednog vremena, daćemo deci da nas lakše raskrinkaju – a pretendentima da, ako mogu, nauče da je pisanje mnogo više od foliranja.
Naredni tekst u web-izdanju je tekst Bogdana Tirnanića o Merilin Monro.

Lepo je kad se narod bavi i jezikom. Recimo, povodom toga šta u slučaju Željka Obradovića znači „ostavka“ i koliko je bitno da li jeste ili nije „neopoziva“

Mnogo koji navijač je oglasio „kraj Partizana“. Ili jer je u odlasku Željka Obradovića video rušenje po notama režima ili jer klub koji napusti njegova najveća legenda gubi moralno pravo da postoji. To je naslovna tema novog „Vremena“

Željko Obradović više nije trener “Partizana”. Otišao je jer nije mogao više, i uz reči koje predsedniku kluba Ostoji Mijailoviću ne ostavljaju prostor ni za šta osim da podnese ostavku. Navijači nisu dočekali da dosanjaju “jedan davni san”. Kako je jedan čovek postao više od košarke i kako je došlo do neslavnog kraja

Šta se desi kad brane oko Pionirskog parka puknu i horde ćacija se izliju na gradove u Srbiji u kojima se održavaju lokalni izbori? To smo proteklog vikenda gledali u Mionici, Negotinu i Sečnju. Nije ovo tekst o lokalnim izborima, ni o rezultatima, jer izbora tog dana u suštini nije ni bilo. Sve što smo videli bilo je bezvlašće, teror, suspenzija zakona i države, te opšta vladavina nasilnika i batinaša sa crnim kačketima. Takođe i nova fazu represije koja je još jača i iracionalnija

Srpska napredna stranka ne sme i neće raspisati parlamentarne izbore u skorije vreme. Razlog je jednostavan – ako je ovako prošla u Mionici, Sečnju, Kosjeriću i Zaječaru, u malim sredinama gde tradicionalno ima najtvrđu infrastrukturu i najlojalnije biračko telo, onda je stanje u Beogradu, Novom Sadu, Valjevu, čak i na nivou republike nesagledivo lošije. Zato su izbori sada po prvi put za SNS prestali da budu demonstracija sile i postali nepoznanica. A nepoznanica je opasna: nosi mogućnost da se izbori izgube
Odlazak najboljeg evropskog trenera
Ništa nije crno-belo osim “Partizana” i Željka Obradovića Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve