Priča o tome kako je švedskog premijera Ulofa Palmea ubila Udba nije potrajala ni dan-dva. S obzirom na to od koga je potekla, nije ni čudo. Iza svega toga mogu se nazreti manevri različitih frakcija bivše ustaške emigracije, ali i bivših operativaca Državne bezbednosti
„Titova Udba ubila Palmea“; tako je glasila prva formulacija kada je prošle nedelje neko pustio u promet najnoviju teoriju o do dana današnjeg nerasvetljenom ubistvu švedskog premijera 1986. Po toj teoriji, Državna bezbednost bivše SFR Jugoslavije organizovala je atentat na Ulofa Palmea s namerom da posle za to okrivi hrvatsku političku emigraciju. Teorija nije potrajala ni tri-četiri dana: švedske vlasti su je odbacile s prezirom kao blesavu, ukratko. Niko ozbiljan nije se primio na nju. Odakle i zašto onda taj propagandni manevar? Tu se treba vratiti unazad.
Ulof Palme, švedski premijer, ubijen je 1986. dok je sam, bez pratnje (kao i obično), izlazio iz nekog bioskopa u Stokholmu. Nepoznati počinilac izdvojio se iz gomile, ispalio dva hica iz revolvera kalibra .38 na Palmea i nestao u gomili. Premijer je umro na licu mesta. Švedska policija od tada pokušava da pronađe ubicu, ali bez uspeha. Jedno lice bilo je osumnjičeno i pritvoreno, ali dokaza nije bilo i čovek je kasnije pušten iz pritvora. Mnogo godina kasnije, pre tri-četiri godine, u izvesnom jezeru u Švedskoj nađen je revolver „Smith & Wesson“ K-38, kalibra .38 specijal, za koji se pretpostavlja da je korišćen u atentatu, ali je bio u takvom stanju da su balistička veštačenja bila nekonkluzivna. Istraga je na tome i ostala, mada i dalje postoji radna grupa koja istražuje svaki mogući trag ili indikaciju; do sada bez uspeha. Ubistvo Ulofa Palmea postalo je jedna od onih misterija koje su ušle u legendu i folklor, poput „drugog strelca“ u slučaju ubistva američkog predsednika Džona Ficdžeralda Kenedija 1963.
Tu sad u kontekst treba uvesti i tadašnju našu priču sa „jugoslovenskom neprijateljskom emigracijom“ (JNE u žargonu Udbe). Od kraja Drugog svetskog rata, a naročito posle pokušaja upada ustaških gerilskih grupa iz 1948, Udba, SID i KOS vodili su uporan, potmuli i podzemni rat protiv emigrantskih grupacija za koje je bilo procenjeno da su stvarno opasne u smislu terorističkih napada. Sredstva se – što je za tu vrstu hladnoratovskih sukoba bilo normalno – nisu birala: infiltracija agenata, ucene, „prevrtanje“ pripadnika JNE da rade za Službu, novac, intrige, ubistva. Bio je to rat na život i smrt dve veoma motivisane i strasne zaraćene strane. Jedni, poraženi u Drugom svetskom ratu, iskoristili su antikomunističku histeriju Hladnog rata za revanš; drugi su branili državu koju su pobedom u ratu stekli.
Taj je sukob vremenom gubio na strastima, a dobijao na taktičkim finesama. Dovoljno je za ovu priliku pomenuti da su intrige, izazivanje razdora i podmetanja kamenja smutnje i zle krvi bile najefikasnije sredstvo jugoslovenske Službe. Time je, pored ostalog, postignuto da se povremena ubistva emigranata procenjenih kao opasnih lako proglase za „unutrašnje obračune“ emigrantskih frakcija, ionako zavađenih oko para, ideoloških nijansi, lojalnosti stranim službama itd.
Posle 1981. i kosovskih nemira, međutim, stvari se komplikuju: pored aktivne i od 1971. podmlađene hrvatske emigracije, sada imamo i kosovsko-albansku. Stane Dolanc, već pre toga glavni čovek iz senke, postaje 1984. savezni sekretar za unutrašnje poslove. Njegovu tešku ruku osetiće mnogi emigranti; on počinje da angažuje obične kriminalce mnogo više i za mnogo osetljivije zadatke nego njegovi prethodnici. Odatle imamo Arkana, ovog Veska Vukotića, Lakonića iz „Nane“ i čitav niz raznih međunarodnih umetnika. Tada, sredinom osamdesetih, počinju da se osećaju izvesna nervoza, lutanje i opšte popuštanje profesionalnih standarda u borbi protiv JNE. Služba kao da se raspada iznutra. U Briselu ubijaju Hadrija, u Frankfurtu Stjepana Đurekovića, dok albanski emigrant Zenelaj preživljava pokušaj ubistva, mada je bio od sekundarnog značaja. Uostalom, Đureković i nije bio politički emigrant: on se ugrađivao u trgovinu naftom na spot-marketu i potkradao INU i državu; tek kad je pobegao, pokušao je da napiše par jevtinih političkih pamfleta, ne bi li se kvalifikovao za azil u Nemačkoj.
Tu sada u igru ulazi Vinko Sindičić. Naime, on je u igri odavno: imao je zanimljivu ulogu u atentatu na Antona Kolendića, šefa jugoslovenske vojne misije u Berlinu 1972. i bilo ga je i inače okolo u raznim Udbinim poslima. Ovde je važan zbog jedne nadasve važne epizode iz 1988: te godine on sa lažnim švajcarskim pasošem dolazi u Veliku Britaniju, odlazi u Glazgov, na taj isti pasoš iznajmljuje automobil i počinje da prati Nikolu Štedula, jednog od hrvatskih emigranata od ne baš nekog značaja. Jednoga dana on sačekuje Štedula i ispaljuje u njega nekoliko hitaca iz auta, pištoljem s prigušivačem. Neko od suseda, međutim, zapisao je broj auta, jer je u to vreme bilo dosta provala u tom kraju, pa ih je policija zamolila da beleže nepoznate automobile. Sindičić je pištolj zakopao, seo u auto i odvezao se do Londona. Uhapšen je na aerodromu Hitrou kada je pokušao da napusti Britaniju sa tim istim pasošem, što je operativna aljkavost nezapamćena u praksi ozbiljnih službi. Ili je Sindičić radio na svoju ruku, ali ne za račun Službe; inače bi imao drugi pasoš za izlazak. Nikola Štedul preživeo je atentat. Posle razgovora sa službom bezbednosti MI-5, Specijalnim ogrankom i škotskom policijom (taj razgovor mora biti da je bio zanimljiv), Sindičić priznaje, vodi ih da iskopaju pištolj i uopšte sarađuje. Odležao je deset godina i proteran je u Hrvatsku.
IZRUČENJE: Vinko Sindičić u Zagrebačkoj zračnoj luci, 1998.
Vinka Sindičića u Hrvatskoj dočekuje bezbednjak-amater (inače šarlatan) Bože Vukušić, Tuđmanov i Šuškov miljenik; odmah ga zatvaraju i optužuju za ubistvo emigranta Bruna Bušića u Parizu, ali sud Sindičića oslobađa, jer je imao neoboriv alibi. Sindičić od tada živi u Rijeci i drži nekakav kazino – osim drugih poslova. To, međutim, nije srećan kraj: pre oko godinu dana, nemačka Savezna policija (BKA) naišla je na nešto i zatražila Sindičićevu pomoć u rasvetljavanju ubistva Stjepana Đurekovića (iz 1984). Vinko je spremno pomogao i neki Krunoslav Prates dobio je doživotnu robiju u Nemačkoj brzo i efikasno; u motive se nije ulazilo, koliko znamo. Nama je to važno zato što se do sada svaki beogradski gangster hvalisao da je upravo on sredio Đurekovića.
Zašto je „prejezovito žitije“ (rekao bi Vinaver) Vinka Sindičića ovde važno?
Zato što je Vinko Sindičić označen kao izvor informacije od prošle nedelje: da je Udba dala ubiti Ulofa Palmea. Navodno je, po njegovim rečima, Udba angažovala nekog Ivana D. sa sadašnjim prebivalištem u Zagrebu da Palmea ustreli, pa da onda za taj atentat optuže hrvatsku emigraciju. Palme i Švedska imali su stvarni problem s hrvatskom emigracijom, naročito oko ubistva ambasadora Rolovića i kasnije otmice švedskog aviona kojom je iznuđeno puštanje ubica (Bože Vukušić to zove „posudba švedskog zrakoplova“). Problem je, međutim, u tome što niko nikada nije u ime hrvatske emigracije, niti bilo koje od stotinak njenih frakcija, preuzeo odgovornost za atentat na Palmea. Službi ne bi bio nikakav problem da tako nešto organizuje i izvede; ionako su bili infiltrirani u dobar deo tih grupa; a i da nisu, umeli bi to i sami. Tu teoriju su švedske vlasti proglasile za budalaštinu i otpisale je. Ako taj neki Ivan D. i postoji u Zagrebu, nije problem naći ga i „zamoliti za pomoć u istrazi i dobrovoljni iskaz“ (kako to Britanci licemerno zovu), ali do sada se o njemu ne čuje ništa.
Cela ova priča više liči na odbljesak neke unutrašnje intrige: bilo između uvek posvađanih bivših hrvatskih emigranata; bilo između njih i bivših operativaca bivše Službe. Bivši emigranti, koji su se od 1990. sjatili pod majčinsko krilo Tuđmana i Šuška kao pilići i od tada unovčavaju svoj prvoborački staž, dan-danas se međusobno sumnjiče za saradnju sa Udbom i verovatno su većinom u pravu. Njima savršeno odgovara da je „Tito ubio Palmea“, pa makar i iz Kuće cveća. Vinko Sindičić, iz polumraka svoje kockarnice, uvek može da kaže bilo šta i da se posle pravda da je to od nekoga čuo i šta onda? Pa – ko nasedne, naseo je.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Šta poručuje režim koji slavi čoveka osuđenog za genocid i zločine protiv čovječnosti? Zašto je Rasim Ljajić jedini na derbiju reagovao kako dolikuje? Zbog čega Vučić više nije mogao odlagati narodno izjašnjavanje? Gde su tu opozicija i studenti? I kako je Srbija postala umorna od lidera
“Nisam ravnodušna prema tome što neko može da me vidi, čuje ili fotografiše, ali prva reakcija mi je bila bes”, kaže za “Vreme” studentkinja Milica čiji je telefon napadnut špijunskim softverom. “Mogli su da upale kameru dok se tuširamo, pričamo privatne stvari. Nije normalno ovo što se dešava... Mislim da je takvom sloju ljudi čak neshvatljivo da nešto može da funkcioniše bez ucene, bez potplaćivanja, nego samo uz čistu volju, želju i entuzijazam da uspemo u našoj borbi”
Kada se BIA (na slici) zainteresuje za nekoga, tvrde izvori “Vremena”, preko svojih spavača u medijima ili političkim strankama pusti neku optužbu, najčešće da taj i taj sarađuje sa tajnim službama druge zemlje, da je izdajnik, strani plaćenik i slično. Na osnovu toga, od tužioca se pribavi potrebna dozvola za nadzor komunikacija, što onda predstavlja pravno pokriće za špijuniranje svake vrste
Neko će reći, pa šta te čudi što su “Zvezdini” navijači razvili gigantsku fotografiju osuđenog ratnog zločinca Ratka Mladića i zajedno sa “Grobarima” skandirali njegovo ime? Da je bilo samo to, niko možda ne bi ni reagovao. Kao – to su već radili i šta sad? Ali sve to je začinilo ono što je pisalo ispod te slike, taj pogani poklič “Pravac Potočari”. Reč je najodvratnijoj stvari koja se ikada pojavila na toj tribini i na tom stadionu. Zbog toga bi ga trebalo zatvoriti za sva vremena
Zašto režimu trebaju mržnja i podele? Kako su na njih odgovorili studenti? Kome i zbog čega smeta Kesić i društvo iz emisije „24 minuta“? I kako su opozicione stranke završile u izbornoj fusnoti
Rušenje Vučićevog režima na izborima je dečja igra u odnosu na ono što nas čeka posle: obnavljanje do temelja razorene zemlje. Ne postoji teži zadatak od toga da se od podanika stvore građani, ali to je pitanje opstanka Srbije
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić zapljuvao je sebe u ćošak, odvajajući se od svih, pa i od svoje partije. Zato će, kad stupi protiv 250 ljudi od integriteta sa Studentske liste, konačno stvarno biti sam, kako se već godinama bizarno hvališe
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.