
Jezik
„Neopoziva ostavka“ – vrag u rečima
Lepo je kad se narod bavi i jezikom. Recimo, povodom toga šta u slučaju Željka Obradovića znači „ostavka“ i koliko je bitno da li jeste ili nije „neopoziva“
fotografije: dragan todorović
Tokom "svečanosti za pamćenje" Stanko Subotić Cane, koji je vele dao za crkvu nekoliko miliona evra, nije ni pomenut. Jedino se na mermernoj ploči pored ulaznih vrata u crkvu moglo pročitati "Crkva pamti dobrotvora Stanka Subotića iz Uba"
Dugo se, još od sredine devedesetih, čekalo da crkva u centru Uba, koja je vezivana za biznismena Stanka Subotića, bude završena. Došlo i do toga, proteklog vikenda osveštan je hram Hrista Spasitelja. Ali, tokom svečanosti za pamćenje, kako je u pozivu epitetisana, Cane, zbog okolnosti da je optužen za šverc cigareta, nije ni pomenut. I ne samo to, iz opštine Ub saopštili: Gradnja ovog hrama nije počela Subotićevim novcem, nije je on lično počeo kao zadužbinu, nego opština Ub. Činjenica je da je prvih godina izgradnje davao priloge, ali davali su i mnogi drugi, poreklo novca nije proveravano. Iz finansiranja projekta se povukao i pre nego što su zvanično obelodanjene sumnje i optužbe o njemu…
Međutim, i ‘tice na Ubu znaju da je crkvu finansirao, može se reći, isključivo Cane Subotić. Koliko juče, protojerej-stavrofor i starešina crkve na Ubu, gospodin Mitar Milovanović, baš za „Vreme“ rek’o je da je obnova crkve počela početkom devedesetih, da su samo temelje utvrdili i da je sam Bog poslao Cana Subotića koji se javio da bude ktitor. Od tada je sve rađeno po najboljim uzorima i u najboljim materijalima, jer novca nije nedostajalo. Tako je za oslikavanje crkve angažovan ruski ikonopisac, akademik i Putinov savetnik, Nikolaj Muhin, koji je oslikao i hram Hrista Spasitelja u Moskvi. Vele da je samo ruski umetnik koštao milion evra.
Kako bilo, iako su na Svečanost za pamćenje pozvani takoreći svi iz Crkve i Vlade Srbije, zbog Okolnosti optužnice protiv Cana, na osvećenju Hrama nije bilo ni patrijarha ni ministara. Čak je i pevač Miroslav Ilić otkaz’o. Na licu mesta bio narod, ruski ambasador Konuzin i naravno Džej.
Ali, i dakle, da krenemo sa tim licem mesta: nedelja 18. septembar, Ub na nogama. Pred crkvom, u ograđenom prostoru, peku volove, na ulazu u portu do Ruskog doma, kako su preimenovali parohijski dom, velika i bela šatra sa belim predvorjem. Tu će bude, kako na plakatu piše, Trpeza ljubavi. Unutra belo k’o i spolja što je belo, jedino karneri po celu šatru u neku pozlatu. Još, obezbeđenje u crnom, četr’i reda stolova, gore i daleko veliki i čeoni sto. More primi 1100 ljudi, planirane dve sofre.
Odemo na drugu i glavnu kapiju, prođemo, crkva za stati pa gledati, sva povezana u metar široku belu tkaninu. U crkvi u toku sveta liturgija, saslužuju nadležni episkop Milutin i izaslanik patrijarha, vikarni episkop Rakita. Levo od ulaznih vrata mermerna ploča na kojoj najboljim i najkvalitetnijim slovima piše: Crkva pamti dobrotvora Stanka Subotića iz Uba. Uđemo u crkvu, sve stoji, samo ambasador Rusije gospodin Aleksandar Konuzin sedi. Izađemo napolje, narod pristiže, na bini, u dnu porte, prenos liturgije.
Prođemo kroz narod, vidimo vazdan obezbeđenja u crnom, vidimo policiju u uniforme, vidimo policiju bez uniforme, ljude sa brkove i DS predsednika opštine bez brkova. Vidimo pred ulazom u crkvu i ambasadora Konuzina, koji malo izaš’o sa liturgije, u razgovor sa ikonopiscem Muhinom. Pridružiše se i članovi Hora kozaka sa Dona, bi još razgovora, slikanja.
Liturgija zatraja, prođe treći sat, u porti u’vatimo kako jedan pop u kameru informiše javnost da je Cane Subotić angažov’o Muhina, koji je za dve i po godine oslik’o 2500 kvadrata. Onda na bini, gde iš’o prenos iz crkve, opazimo da vladika Milutin prelazi na odlikovanja. Vladika reče, Ovde odlikujemo samo jednog čoveka, a za Trpezom ljubavi biće mnogo više odlikovanja i ordenja. Pa reče, To je naš i vaš uvaženi protojerej-stavrofor arhijerejski namesnik i crkveno-sudski tužilac Eparhije valjevske visokoprečasni gospodin protojerej Mitar Milovanović. Njega je Sveti sinod odlikovao najvišim priznanjem SPC-a, Ordenom Svetog Save. To je čovek bez koga bi bilo nemoguće sagraditi ovo veličanstveno zdanje koje liči na Carstvo božije.
Izaslanik patrijarha, vikarni episkop Rakita, uruči orden, reče da su ovaj grad i kraj, dobili jedan od najlepših hramova koji postoje u pravoslavnom svetu. Tako je Cane Subotić ost’o i bez Ordena Svetog Save, iako je, ako je po pravdi, za tolike pare zaslužio bar dva. A i to zbog Okolnosti, jerbo je, vele, patrijarh zbog Okolnosti odbio da uzme u razmatranje dodeljivanje ordena Canu Subotiću. Jedino ako prečasni gospodin protojerej Mitar nije bio u Njega izaslanik koji je orden primio na svoje ime.
Kako bilo, liturgiji bi kraj, pred Ruskim domom dunuše trubači, popovi sedoše pod otvorenu sobrašicu uz vino, rakiju i vodu po volji, poče kulturno-umetnički program. Kako najavljeni glumci Nenad Jezdić i Milan Biković nisu bili pristupili, u ulozi voditelja se javi đakon Dušan Novaković. Himnu Srbije otpeva crkveni hor „Despot Stefan Lazarević“ – gde opazismo i bivšeg ministra Naumova, pa neka neko i dalje pita kako Naumov iz ministra rudarstva ispade u ministra vera – a carske Rusije Hor kozaka sa Dona. Bi još programa.
Ondak sav prisutni narod, a toga bilo mnogo puno, dobio po lanč-paket, parče pečenja, salama, ‘lebac i pivo. Narod bio oduševljen, jedan, koji bio u 84 manastira, rek’o da nigde nisu ovako dočekani, druga na to otpisala, otkad je gavran pocrnio nije bilo ‘voliko sveta. A tek i ondak u onu bijelu i dugačku šatru počela Trpeza ljubavi. Popovi u čelu, a ostali u ostale astale, tu i tek bilo svega, bilo i odlikovanja, ordenja, i bilo pjesme. Najavljeni Miroslav Ilić nije doš’o, ali zato pod bijelu šatru iz bijelog grla zapjevala Merima Njegomir, i zapjev’o Džej.

Lepo je kad se narod bavi i jezikom. Recimo, povodom toga šta u slučaju Željka Obradovića znači „ostavka“ i koliko je bitno da li jeste ili nije „neopoziva“

Mnogo koji navijač je oglasio „kraj Partizana“. Ili jer je u odlasku Željka Obradovića video rušenje po notama režima ili jer klub koji napusti njegova najveća legenda gubi moralno pravo da postoji. To je naslovna tema novog „Vremena“

Željko Obradović više nije trener “Partizana”. Otišao je jer nije mogao više, i uz reči koje predsedniku kluba Ostoji Mijailoviću ne ostavljaju prostor ni za šta osim da podnese ostavku. Navijači nisu dočekali da dosanjaju “jedan davni san”. Kako je jedan čovek postao više od košarke i kako je došlo do neslavnog kraja

Šta se desi kad brane oko Pionirskog parka puknu i horde ćacija se izliju na gradove u Srbiji u kojima se održavaju lokalni izbori? To smo proteklog vikenda gledali u Mionici, Negotinu i Sečnju. Nije ovo tekst o lokalnim izborima, ni o rezultatima, jer izbora tog dana u suštini nije ni bilo. Sve što smo videli bilo je bezvlašće, teror, suspenzija zakona i države, te opšta vladavina nasilnika i batinaša sa crnim kačketima. Takođe i nova fazu represije koja je još jača i iracionalnija

Srpska napredna stranka ne sme i neće raspisati parlamentarne izbore u skorije vreme. Razlog je jednostavan – ako je ovako prošla u Mionici, Sečnju, Kosjeriću i Zaječaru, u malim sredinama gde tradicionalno ima najtvrđu infrastrukturu i najlojalnije biračko telo, onda je stanje u Beogradu, Novom Sadu, Valjevu, čak i na nivou republike nesagledivo lošije. Zato su izbori sada po prvi put za SNS prestali da budu demonstracija sile i postali nepoznanica. A nepoznanica je opasna: nosi mogućnost da se izbori izgube
Odlazak najboljeg evropskog trenera
Ništa nije crno-belo osim “Partizana” i Željka Obradovića Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve