Uspon mračnog viteza Kristofera Nolana završetak je njegove trilogije o Betmenu, film koji se dugo očekivao, a čija je recepcija, odmah nakon premijere, nepovratno obeležena masakrom u američkom gradu Aurora. Film čija radnja svesno podgrejava tipične američke strahove i sam je postao izvor straha
Još otkad je 2000. godine snimio film Memento, za Kristofera Nolana su neki znali kazati da je ušao u filmsku istoriju. Iako mu to nije bio prvi film, bilo mu je tek trideset godina, a formalna inovativnost filma i majstorstvo kojim je režiran, Nolanu su dali priliku da u budućnosti u filmskom svijetu može da radi šta mu je volja. I, eto, u idućih dvanaest godina, moglo mu su i da snima američke rimejke hvaljenih evropskih trilera (Insomnia) i visokobudžetne SF trilere (Početak) i bajkovito-istorijske freske o arhetipskih rivalima u mađioničarskim kostimima (Prestiž), ali je globalno govoreći, barem za široku filmsku publiku, najpoznatiji po svojoj trilogiji o Betmenu, započetoj sa filmom Betmen: Početak (2005), nastavljenoj tri godine kasnije sa Mračnim vitezom i, evo, okončanoj sa Usponom mračnog viteza. Još od prvog njegovog filma o Betmenu, Nolana su hvalili da se odmakao od estetike Betmen-filmova iz dvije posljednje decenije dvadesetog vijeka koje su režirali Tim Barton i Džoel Šumaher. U hvalospjevima za Mračnog viteza išlo se čak i do ocjena da je to najbolji ikada snimljeni film o nekom stripovskom superheroju. Ipak, priču o Mračnom vitezu pratila je i sjena zbog prerane smrti Hita Ledžera koji u filmu glumi Džokera i koji nije doživio premijeru filma, a za svoju ulogu je posthumno dobio gomilu najvažnijih glumačkih nagrada, uključujući i Oskara.
POSLE OSAM GODINA: Tekst o samom Usponu mračnog viteza ima smisla započeti podsjećanjem na ranije Nolanove filmove, a naročito na prethodne filmove iz trilogije o Betmenu iz više razloga. Najprije, iz svih Nolanovih filmova naslućuje se jedinstvena vizija svijeta. Isto tako, on voli sarađivati sa istim glumcima; Kristijana Bejla osim kao Betmena gledamo, recimo, i u Prestižu, dok se Marijon Kotijar, evo, iz Početka (Inception) preselila u Uspon mračnog viteza. Također, masakr u bioskopu u američkom gradu Aurora na projekciji Uspona mračnog viteza obilježava recepciju ovog filma i više nego je recepciju njegovog prethodnika unutar trilogije obilježila Ledžerova smrt. Na kraju, ali za sami film ne i najmanje važno, iako Uspon mračnog viteza na osnovnom nivou fabule mogu pratiti i oni koji nisu gledali prethodna dva Nolanova filma o Betmenu, trilogija je unutar sebe mnogo čvršće povezana nego to većinom jesu filmske trilogije; dobro, ne baš kao Gospodar prstenova, ali ipak prilično čvrsto. Uspon mračnog viteza se otvara pravom džejmsbondovskom prološkom scenom, džejmsbondovskom i u smislu akcionih bravura, i u smislu narativne (ne)važnosti za nastavak filma. Scena je izuzetno sugestivna, a i strašna, skoro hororski, i odličan je uvod u film u smislu atmosfere. Poslije prologa, vraćamo se u Gotam i vraćamo se tamo gdje je Mračni vitez stao, mada je od događaja iz Mračnog viteza prošlo osam godina.
KRADLJIVICA I BOGATUNKA: Zahvaljujući reformama pokrenutim tzv. Dentovim zakonom, Gotam je miran i siguran grad. Gradski funkcioneri se na prigodnoj svečanosti prisjećaju Harvija Denta. Komesar Gordon (Geri Oldmen) ima spremljen govor za svečanost, govor u kojem bi puku, sluti se, otkrio istinu o Harviju Dentu, ali odustaje od ideje da ga pročita i izgovara tek nekoliko rutinskih fraza. Kriminala (skoro da i) nema, pa ni Betmena nema, a i Brusa Vejna skoro da nema. Povukao se u izolaciju, komunicira samo sa batlerom Alfredom (Majkl Kejn), a hranu mu, kao kakvom tajnom zatočeniku, donose sluškinje na poslužavniku. U odori sluškinje, prvi put susrećemo Selinu Kajl (En Hatavej), ženu–mačku, vještu kradljivicu, jednu od žena što će se u ovom nastavku motati oko Vejna/Betmena. Druga je bogatašica Miranda Tejt (Marijon Kotijar). Njih dvije, svaka na svoj način, izvlače Vejna iz samonametnute izolacije. Uskoro će i Betmen da uskrsne jer se sprema velika zločinačka zavjera što će dokinuti mirne dane u Gotamu. Ne treba ovdje otkrivati previše detalja, ali valja pomenuti da glavni negativac Bejn podsjeća na Hanibala Lektera na steroidima i da je vrlo lično i fanatično zainteresovan da uništi Gotam i da se Betmenu napije krvi. Da bi to napravio, pokrenuo je vrlo precizan i komplikovan plan (možda i previše komplikovan), a kroz prvu polovinu filma pratimo provođenje ranih faza plana, ne naslućujući baš kamo sve to ide. Taman kad zaprijeti mogućnost da je prošlo i previše vremena otkad se gledalac počeo pitati šta to Bejn smjera, nastupa druga, brža, uzbudljivija i bolja „porcija“ filma. Bejn isprva savlada Betmena i pokori Gotam u kojem zavlada kontrolisana anarhija koju sprovode nasilnici, bivši zatvorenici i ostali besprizornici. Scene Bejnovog „preuzimanja“ grada su (uz već pomenutu prološku scenu) i najuzbudljivije u filmu. U njima Nolan „igra“ na ključne američke srednjeklasne strahove: strah od terorizma, strah od anarhije, naročito one potaknute nekom vrstom socijalnog bunta, strah od bespomoćnosti.
LJUBAV U TOSKANI: Za razliku od drugog dijela Nolanove trilogije, njen završni nastavak mnogo je manje „filozofski“ triler, a mnogo više klasični akcioni superherojski spektakl. U tom smislu neki alegorijski dijelovi filma, poput Vejnove robije na dnu nekakvog zatvorskog bunara koji, (možda?) makar dalekom impresijom treba gledaoca podsjetiti na Platonovu pećinu, spadaju u njegove slabije partije. Scena sa stadiona, recimo, bez intelektualističkih ambicija, zapravo je mnogo bolja. Ko od Uspona mračnog viteza očekuje artističke bravure i ozbiljnu subverziju, očekuje previše. Film je višestruko bolji od prosječne holivudske konfekcije, ali daleko od toga da je remek-djelo. Ne bih ovo previše ni isticao, da već nije bilo prikaza u kojima se u Uspon mračnog viteza previše toga učitavalo. A nije to, kažem, film koji bi sad trebao prosvijetliti gledaoca o tome, što reče Česterton, šta ne valja na svijetu. Ali da je zabavan i napet, jest. Na samom kraju nudi cijeli niz preokreta, nudi i grobnicu što se ispostavlja kao kenotaf, nudi (kvazi)testamentarno nasljeđivanje kostima i pećine, te jednu kafu u Toskani tek da se batleru Alfredu ispuni želja. Brojni kritičari iz Engleske i Amerike imali su potrebu da se u kontekstu Uspona mračnog viteza prisjete Čarlsa Dikensa i njegove Priče o dva grada. Lako bi i ovdje bilo varirati taj motiv. To je već kliše kod ovakvih filmova, kontekstualizovati ga između zabave i nekog klasičnog djela visoke kulture. Pa dobro, ako se baš mora, i to se može napraviti u lokalnoj varijanti. Iskren da budem, dok sam prošlog petka, skoro pred ponoć, izlazio iz bioskopa, nije mi pao na pamet Dikens nego Crnjanski i njegov naslov Ljubav u Toskani. Dobar je to epilog (tro)priče o Betmenu, kojoj, međutim, za završetak treba i neka trash pozadina. A ako ste ikada, makar i u najmutnijem magnovenju, čuli taj „distih“ Mitra Mirića, on vam se na kraju Uspona mračnog viteza može pojaviti u (pod)svijesti da na svoj način zatvori istu priču. Divlja mačko kandže skrati/ u jagnje se preobrati. Što kažu u marketingu, provjerite zašto.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Narodnjaci mogu u Budvi nesmetano da trešte, ali džez ne sme da se svira na otvorenom ako je uključen makar i jedan jedini zvučnik. Nezavisna, ona urbana, međunarodno prepoznata kulturna scena se bori za svoj opstanak dok je, bukvalno, isključuju iz otvorenog prostora
Ministarstvo kulture nije želelo da pomogne ni jedan od tri programa Umetničkog prostora U10, koji je već skoro deceniju važna tačka domaće scene savremene umetnosti, što je U10 prokomentarisao svakodnevnim programom u avgustu učesnika iz Srbije i sveta
Jednog sunčanog dana 74 godine kasnije naišao sam tuda i umesto da, kao mnogo puta do tada, pođem za svojim poslovima, ušao sam u Čelebonovićevo zdanje. Pokušavam da shvatim zašto vreme ovde protiče sporije nego napolju
Prvi put od kako su srednjovekovni spomenici na Kosovu uvršteni na Uneskovu listu svetske baštine u opasnosti, kao razlog je naveden "politički problem"
Iznenađuje to što, sasvim oprečno od onoga što se na istom mestu, na Letnjoj pozornici u palićkom parku, moglo videti prethodnih leta, predstavljene filmove odlikuje i u isti kontekst smešta upadljivo odsustvo očiglednije političnosti, dok je polifonija, kulturološka i svetonazorska, na sreću i dalje tu, kao efektna i prikladna “uteha”
Sinoć je u Parizu ceremonija otvaranja Olimpijskih igara bila uzbudljiva veličanstvena emocija zbog nikad, ali nikad, viđene predstave o zajedništvu, slobodi, ljubavi, lepoti, radosti. Šteta što neki ovdašnji mediji to nisu umeli i hteli da vide
Vulinove laži o Zdravku Ponošu imaju samo jedan cilj. A to je pokušaj režima da se kontrolom nad vlastitom ružnom prošlošću uspostavi kontrola nad budućnošću. Otud i svo to sluđivanje naroda i nasilje nad zdravim razumom
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!