Johan Harstad, Maks, Miša & ofanziva Tet, s norveškog prevela Sofija Bilandžija; Booka, Beograd, 2026.
Otkud izviru ruski pisci? Ubijali su ih kneževi, carevi, komesari, cenzori, predsednici, staljini, putini i drugi satrapi, proganjali su ih, kinjili, slali na robiju, zagorčavali im život, maltretirali njihove supružnike i kažnjavali njihovu decu zato što su njihova deca, izgladnjivali su ih i trpali po ludnicama, ali oni su se, ti ruski pisci, iznova pojavljivali kao da ustaju iz grobova i svojim rukama umrljanim krvlju i blatom nastavljali da pišu kao da svet zavisi od toga. I zavisio je. Istovremeno, njihove su sudbine potvrđivale staru predrasudu da se istinska, velika umetnost rađa iz patnje. Ali ako je tako, šta ćemo sa ovim spisateljskim cunamijem koji nas, decenijama već, zapljuskuje iz Norveške? Ako su ruski pisci deca patnje, možda bismo, s nešto ironije, mogli reći da su norveški pisci deca nafte jer, kad se malo udubimo, Norveška postaje velesila u mnogo čemu – ne, dakle, samo u nordijskim disciplinama poput karlinga i nordijskom skijanju – upravo sa otkrićem nafte i beskompromisno pametnom politikom raspodele novca. Nema sumnje da u tome ima nečeg, ali to nešto je nedovoljno da objasni kako je norveška književnost postala tako velika, moćna i uzbudljiva da se, sasvim prirodno, norveški pisci pridružuju velikim Rusima, Nemcima, ili Francuzima. Da pomenemo samo Juna Fosea, Jensa Bjernebuea, Karla-Uvea Knausgora, Vigdis Jurt, Laša Sobija Kristensena… I, kao onu poslovičnu jagodu na na torti, Johana Harstada.
Već u svojim ranim radovima Nadalje ćeš samo stariti (prevod Miloš Belčević, Partizanska knjiga, 2001), Hitna pomoć (prevod Tamara Filipović, Partizanska knjiga, 2002), te u SF romanu Darla (prevod Radoš Kosović, Heliks, 2020), Harstad se predstavio kao rođeni pisac, kao neko ko je, od kako je naučio slova, znao da će biti pisac. Nije to, naravno, moguće dokazati, ali nije moguće ni oteti se utisku da je sve što je Harstad radio, sve što je pisao, vodilo romanu Maks, Miša & ofanziva Tet, cigli s više od hijadu stranica, koja se cigla, međutim, ne da izvući iz ruke dok se čita halapljivo, nestrpljivo, grozničavo, sve do kraja (kada postajemo nesrećni jer nema više). Nema u njoj viškova i praznog hoda, ritam ne pada, zanimljivo je sve. A Harstadu je, pazite sad, tek 47 godina. Svoje najbolje knjige (želimo da verujemo) on još nije napisao.
AMERIČKI ROMAN
Roman počinje u vreme kada Norveška ozbiljno počinje da vadi naftu iz priobalnih voda, te se norveško društvo preobražava vrtoglavom brzinom. Maksu Hansenu, glavnom liku i glavnom pripovedaču, trinaest je godina, otprilike, kada se krajem osamdesetih godina prošlog veka njegova porodica, predvođena ocem-pilotom, iz Stavangera seli u Ameriku, u Njujork. Harstad, zapravo, piše roman o Americi kakav bi se mogao očekivati od Pola Ostera ili Dona DeLila, a evropska perspektiva Harstadu pomaže samo utoliko što oštrije i čistije vidi ono što bi američko oko, sviknuto na prizor, možda doživelo drugačije ili ga uopšte ne bi registrovalo kao nešto posebno: nestanak norveške kolonije u Njujorku, recimo. U stvari, Harstad savršeno dobro barata onim što su Don DeLilo u Podzemlju pre svega (ali i u Kosmopolisu, ili Padaču), ili Oster u 4, 3, 2, 1 izneli do vrhova američke književnosti, a što bi se moglo nazvati pokušajima da se utvrde makar neke konstante američkog načina života. Ne postoji, međutim – Harstad to ubedljivo pokazuje – ništa što bi se nazvalo američkim načinom života, već samo pojedinačne sudbine koje traže svoga pisca. Utoliko je moguće o životu u Americi govoriti kroz likove Norvežana – osim Miše koja je Kanađanka i Mordekaja koji je Amerikanac – jer im ni norveštvo ni amerikanstvo ne znače ništa. Odnosno, iza svakog zapleta s poreklom stoje nerašćišćeni odnosi sa samim sobom – Maksov ujak Oven odlazi u rat u Vijetnamu kao Norvežanin, recimo – te bi, utoliko, jedino lik majke glavnog junaka bio nekom vrstom poveznice s nostalgijom ili s nekavom čežnjom za boljom prošlošću. Ipak, pokazaće Harstad da su sve usamljenosti, računajući i usamljenost Maksove majke, kao posledica paradoksalnih izbora (a ne nekakvih nužnosti), zapravo iste.
MENJANJE JEZIČKIH REGISTARA
Maks Hansen je pozorišni reditelj koga zatičemo na beskonačnonj turneji po Americi s poslednjom, izuzetno uspelom pozorišnom predstavom, ali se, istovremeno, upoznajemo i s njegovim dubokim nezadovoljstvima, strepnjama, očajima, odbojnošću prema avionima i hotelskim sobama, te sada krstari Amerikom automobilom u kojem i spava (jer u hotelskim sobama ne može). Istovremeno, on počinje na norveškom da ispisuje istoriju svog dolaska u Ameriku, te se tekst preobražava u savremeni bildungsroman.
Harstadov izraz je realistički, nema jezičkih eksperimenata, ali ima začudnih promena jezičkih registara, kao i suverenog baratanja kratkim i dugim rečenicama. Kada mu je to potrebno, on ume da jednu rečenicu, koju pratimo bez ikakvog napora, provoza čitavom stranicom, ali jednako dobro barata i rafalima kratkih rečenica ukoliko atmosfera to zahteva. Jezički registri, pak, zavise od toga ko govori, a najupečatljivija razlika vidi se u poređenju Harstadovog pripovedanja i tekstova likovnih kritičara, dakle između blago uštogljenog i opuštenog izraza, između rečenica s ukrasima i onih rečenica koje traže najkraćim put. Jedva uočljive razlike pretvaraju se u ponore između dva jezička režima.
LIKOVI
Maks Hansen je pripovedač koji kao šesnaestogodišnjak započinje vezi sa sedam godina starijom Mišom, slikarkom. Idućeg jutra, pošto se to dogodilo, Miša je, sva u suzama, užasnuta: “Izvini”, plakala je tiho, “tako mi je žao, Makse (…). Izvini. Ne znam o čemu sam razmišljala. Šta to jebote radim? Ne smeš nikome da kažeš, jel ti jasno? (…) Imaš manje od sedamnaest godina? To se kažnjava zatvorom (…), to je silovanje trećeg stepena, mogu da dobijem četiri godine zatvora zbog ovoga” (str. 301). Maksu, međutim, nije nimalo krivo. Pre toga nije bio sa devojkom i u narednih dvadesetak godina neće biti ni sa jednom drugom. Odnos Maksa i Miše toliko je upečatljiv, toliko je Harstad nenametljivo uronio u njega, s takvim se osećajem za izbegavanje banalnosti posvetio najvažnijem toku romana, da ne postoji valjan razlog da ovu ljubavnu priču ne smestimo u istu ravan s odnosom Hansa Kastorpa i gospođe Sosa na primer, ili Nataše Rostove i kneza Bolkonskog.
Drugi tok prati prijateljstvo Maksa i Mordekaja. Upoznaju se kao jako mladi i, posle perijateljsko-ljubavnih peripetija – Mordekaj je opasno privlačan momak i prilazi mu “najlepša devojka u školi”, što će rezultirati briljantnim Mordekajevim monologom o tome zašto je prokletstvo biti najlepša cura u kraju – zajedno kreću na časove glume kod srednjoškolskog profesora Volmana. Tu se susrećemo s opisima proba (postavljanje Joneskovog Nosoroga malo je remek-delo u ovom vanserijskom romanu), glumačkih dilema, filozofije pozorišta (iz Volmanovih usta), toliko upečatljivima da se potpisnik ovih redova usuđuje reći kako nije do sada, u književnosti, naišao na tako moćan opis pozorišne igre. Intenzivno trogodišnje iskustvo s profesorom Volmanom od Mordekaja će načiniti velikog glumca, dok će se Maks, skloniji refleksiji, pronaći kao reditelj.
Najzad, najvažniji lik uz Maksa, Mišu i Mordekaja Maksov je stric Oven, koji je kao mlad čovek otišao iz Norveške u Ameriku s idejom da postane džez muzičar, onda se, sticajem sumanutih okolnosti i još sumanutijih odluka, obreo kao američki vojnik u Vijetnamu i otud se vratio da bi, posle silnih lutanja, svoj muzički san donekle ostvario. Kako je došlo do susreta, potom i prijateljstva strica i nećaka, ostavićemo čitaocima da sami otkriju.
PREVOD
I eto smo jedva otrli prašinu s površine ovog izuzetnog romana, nesumnjivo jednog od najvećih romana prve četvrtine 21. veka, a novinski prostor je već popunjen. Ništa ne možemo reći o Maksovoj opsednutosti Vijetnamom, a naročito Kopolinim filmom Apokalipsa danas, niti o vijetnamskoj epizodi strica Ovena, koja uopšte nije krvava, kako bismo pomislili, već je više harstadovski ispunjena neobičnostima koje gutamo bez žvakanja. Jedva da možemo pomenuti likove Maksovih roditelja koji su, iako sporedni, nezaobilazni za strukturu romana. Na napad na Ameriku 9/11 otpada relativno mali, ali potpuno maestralan deo romana, u kojem se možda i najbolje vidi Harstadov osećaj za meru. Ne možemo se zadržati ni na Mišinoj umetnosti – ona postaje slavna i bogata – na životu u njujorškoj palati Aptorp (centar Menhetna), kao ni na očaravajućim susretima strica Ovena s tiranskim profesorom klavira Solomonom, crncem, u Harlemu, ili zapanjujućim preokretima u Ovenovom prijateljstvu s gospođom i gospodinom Vajntraub. Ostalo je taman toliko prostora da pomenemo nedovoljno dobar prevod koji nam, nažalost, ne dopušta da sasvim proniknemo u ono zbog čega je Harstad veliki pisac.
Na stranici 206. srpskog prevoda (nasumično odabran primer) pronalazimo ovakvu rečenicu: “Popodneva, večere, on je odgovoran za prženje dok ona pazi na šerpe, rade zajedno, isti jelovnik svake nedelje, šest jela koja se menjaju samo jednom na pola godine i eksterni nedeljni ručkovi koji obeležavaju prolazak vremena.” Odgovoran za prženje? Kako se to biva odgovornim za prženje? I kakav je to eksterni ručak? U hrvatskom prevodu Anje Majnarić rečenica glasi: “Poslijepodneva, večere, on je zadužen za meso dok ona pazi na lonce, rade zajedno, isti jelovnik svaki tjedan, šest jela koja se mijenjaju samo svakih šest mjeseci i nedjeljne večere vani koje obilježavaju prolazak vremena” (str. 202). Na drugom mestu, otac pokušava da ublaži svoje nezadovoljstvo životom i sobom, pa od starih farmerki napravi kratke pantalone, ali kako supruga i sin ne pokazuju oduševljenje njegovim poduhvatom, stvari se pogoršavaju. Pa, u prevodu Anje Majnarić, to zvuči ovako: “Uslijedila je (očeva) razdraženost kad nismo ništa rekli, a poslije slutim da ih je nastavio nositi iz čistog inata jer su komplimenti izostali”. U prevodu Sofije Bilandžije, koja pak dotični odevni predmet prevodi kao “šorc” a ne “kratke pantalone”, to zvuči ovako: “Kasnije je primat preuzela iznerviranost time što ništa nismo rekli i mislim da ga je nosio iz čistog inata jer su komplimenti izostali”. Primat je preuzela iznerviranost? Time što ništa nismo rekli? Iznerviranost preuzela primat time… Vrlo, vrlo loše. Kod Bilandžije klavir ima “piskav zvuk” (str. 465), dok je kod Majnarić taj zvuk (naravno) “tanak”. Piskav zvuk, inače, imaju duvački instrumenti. U narednoj rečenici u kojoj se i dalje opisuju klavir i njegovi nekvaliteti, kod Bilandžije stoji potpuno nerazumljiva umetnuta rečenica (“osrednjost zvuči užasno”), pa čitalac nema pojma o čemu je reč, o kakvoj sad osrednjosti govori pisac? Kod Majnarić rečeni klavir “u prosijeku zvuči odurno”. U hrvatskom prevodu sasvim je očigledno zbog čega je Harstad đavolski dobar, veliki pisac. U nesigurnom srpskom prevodu to se ne vidi. Nema šansi da se neiskusna prevoditeljka uhvati ukoštac sa ovako složenim (i ogromnim) romanom. Ipak, ako je za utehu, za one koji se ne obaziru previše na klimav prevod, roman je čitljiv.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Zajednica umetnosti i kulture traži hitno raspuštanje Odbora 61. Oktobarskog salona kojim predsedava Vuk Vidor a jedan od članova je gradska sekretarka za kulturu Jelena Medaković. Navode sukob interesa, privatizaciju izložbe selekcijom porodice i prijatelja u izlagačkom i produkcionom delu
Sindikalci Biblioteke grada Beograda kažu da su 16 godina svedočili radu Jasmine Ninkov, i da zato podržavaju kolege iz Narodne biblioteke Srbije koji traže njenu ostavku
Festival autorskog filma se medijski dočekuje kako dolikuje velikom festivalu, a i selektovani filmovi odgovaraju njegovoj odrednici da prikazuje nagrađene filmove. Fest, Bitef, Bemus i Oktobarac nisu dostigli svoje odrednice
SANU otvara prvi od tri nova prostora izložbom radova Zore Petrović, Ljubice Sokić, Predraga Peđe Milosavljevića, Stojana Ćelića, Mladena Srbinovića, Milice Stevanović, Save Halugina i Miodraga Tabačkog - izbor od 250 radova dobijenih akvizicijom
Zbog čega je neobična skupina ljudi predvođena Vučićem Aleksandrom, na konstitutivnoj sednici Skupštine Srbije, upala u amok zbog jogurta prosutog po glavi narodne poslanice, „ugledne umetnice“ i, dabome, žene?
Kako je Aleksandar Vučić uverio javnost da naprednjaci nisu dostojni potpredsedničkog mesta Narodne skupštine i kako mu je njen predsednik – Aleksandar Čupić – pred svima teoretski i praktično objasnio šta je parlamentarizam
Evropski konzervativci godinama su tetošili SNS i zatvarali oči pred nasiljem i korupcijom. Sada, posle izbornog poraza naprednjaka, puštaju ih niz vodu. Prekasno, ali ipak…
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.