Mir je uglavnom statičnost, iluzija. Pomirenost sa situacijom stvara privid mira, ali konstantna promena je stalno kretanje napred. Mi rastemo kada savladavamo prepreke, pa postajemo kao neki džinovi. Prepreke u stvari ostaju iste, ali nisu nam više problem, jer smo mi sada veliki
Izlagao je Borko Petrović na mnogim samostalnim i grupnim izložbama, na umetničkim sajmovima u zemlji i inostranstvu – Nemačka, Italija, Švajcarska, Španija, SAD, Veliku Britanija, Kina – a njegovi radovi nalaze se u privatnim kolekcijama širom Evrope, Amerike i Australije. Povodom izložbe Glavni lik, u “Galeriji 73”, s Borkom Petrovićem za “Vreme” razgovara kolekcionar i galerista Dejan Aleksić. Izložba će biti otvorena do 3. novembra 2026. godine.
“VREME”: Pišeš da slika može da postane “nemo biće”. Šta to znači?
BORKO PETROVIĆ: Svaki umetnik kroz proces stvaranja vodi stalan dijalog sa samim sobom i na platnu materijalizuje tu situaciju, sve dok slika ne dobije odlike živog bića. Pomoću kompozicije, odnosa boja, karaktera likova ili njihovog odsustva, stvara se određena konstrukciju. U toj konstrukciji slika, kao materijalni predmet, počinje da zrači energijom ličnosti. Na taj način ona prevazilazi svoju materijalnu prirodu i prerasta u neku vrstu bića.
...…
Ko je “glavni lik” iz naslova izložbe? To zvuči kao nešto što bi moglo da se napiše ispod sopstvene fotografije.
U tom smislu ja jesam glavni lik, jer sam ostvario neku vrstu lične i umetničke slobode koja mi omogućava da stvaram bez potrebe za spoljašnjom potvrdom. Ali, u ovom slučaju, glavni lik je zapravo posmatrač koji prepoznaje da je i on pokrenuo proces sagledavanja svoje unutrašnjosti, pa iz te pozicije zapravo ima bolji pogled ka spoljašnjem svetu. Poruka koju sam želeo da prenesem jeste da je i svako od nas glavni lik sopstvenog života.
Na jednom tvom platnu vidimo plavu figuru s podignutom rukom. Oko nje su beli zamasi, crveni tragovi, boja curi niz telo. U toj osobi nema mira. Gde je tu osvajanje sopstvenog života?
Figura ima jasan pokret ka napred i oseća se energija sportiste. Boja curi jer nam vreme nezaustavljivo curi, ali to ne zaustavlja snagu ove linije koja simbolizuje promenu koja ide nabolje. To je svha života. Mir je uglavnom statičnost, iluzija. Pomirenost sa situacijom stvara privid mira, ali konstantna promena je stalno kretanje napred. Mi rastemo kada savladavamo prepreke, pa postajemo kao neki džinovi. Prepreke u stvari ostaju iste, ali nisu nam više problem, jer smo mi sada veliki. To stvara utisak mira. Pogledaj moju plavu figuru, ona i jeste poput džina.
Na drugoj slici dve svetle figure gotovo se izgube u potezima oko njih. Ako govoriš o nečijoj posebnosti, zašto nema lica?
Figure su samo objekti koji izazivaju unutrašnji doživljaj. One su tu da vas uvuku u prostor slike, da u njihovoj energiji prepoznate sopstveno iskustvo. Mi jedni druge ne poznajemo. Ti ne vidiš šta se dešava duboko u meni, a ja, u mnogim situacijama, takođe ne uspevam da sagledam sebe. Pozadina, ekspresija, kolorit i jak potez jesu simulacija onoga što čovek nosi unutra.
Na jednoj slici vidimo dete koje se igra u pesku. Prizor odiše slobodom.
Umetnik mora da pronađe u slikanju aspekt slobode, bezazlenosti i bezbrižnosti. Ne sme biti opterećen ničim, ni svakodnevnim brigama, ni egzistencijalnim pitanjima. Najbolja metafora za taj osećaj je dete koje se igra u pesku, kopa rupe i uopšte ne razmišlja o sebi ili vremenu. Dok radim izgubim pojam o vremenu i prostoru. Izmestim se i iz realnosti i iz svoje uloge umetnika, tako da u tom momentu postoji samo slika i taj sadašnji trenutak povlačenja poteza po platnu. Možda je to i najveća pobeda koju čovek može da doživi u umetnosti.
Mogu li opšti ukus, moda, da uđu u atelje pre tebe?
Mogu, ali se to uglavnom dešava kada si mlađi, pa pomalo koketiraš sa publikom i boriš se na tržištu. Ego tada dosta učestvuju u stvaranju. Mislim da je prelomni trenutak u razvoju oslobođenje od tuđeg mišljenja. Neki umetnici to ostvare ranije, neki kasnije.
...…
U redu, ali neko mora da plati boje. Pominješ da te privlače scenografija i dizajn. Zašto tim putem ne odeš malo dalje?
Moj put je malo specifičan. Tržište me je oduvek volelo. Iza te ruke tržišta je i neka čudna sila koja me primorava da budem ovo što jesam. Oduvek sam dobro prodavao slike. Izgleda kao da sam rođen da budem slikar. Pa šta god ja mislio ili šta god drugi mislili, tržište me drži na tom putu. Utoliko nema potrebe da se, kao glavnom aktivnošću, bavim drugim stvarima. Projektovanje u scenografiji mi baš leži. Mogu brzo i bez napora da isprojektujem velike prostore, eksterijere i enterijere.
U istoj priči si dete u pesku i čovek koji se vraća na presto. Zar to nije veliki povratak ega koji si upravo pokušavao da utišaš?
Slikovito je rečeno da se čovek vraća na presto. Dok pričam sa tobom, moram da imam neku količinu ega kako bih izneo i odbranio ono što mislim. U ateljeu sam oslobođen potrebe da budem neko. Kroz slikarstvo se to najbolje vidi. Slike ne nastaju kada silno želim, već kada se opustim. To je to carstvo.
Napisao si da je posedovanje vrhunskog umetničkog dela vrh civilizacijskog razvoja. Kolekcionaru, poput potpisnika ovog razgovora, prija da to čuje. Ali šta time kažemo čoveku koji voli umetnost, a ne može da je kupi?
Svako ko želi da kupi sliku pronaći će način. Da bi se to uradilo, moraju da postoje entuzijazam i hrabrost. Na kraju krajeva, to se uvek isplati. Ti već imaš iskustvo i znaš da je tako. Slika je na neki način luksuzna roba. Kada je jednom završim, više ne mogu da je ponovim. Finansijski sistem to prepoznaje kao vrednost koja se akumulira. Pored toga, skupo je stvarati umetnost. Kvalitetno platno i profesionalne boje zaista mnogo koštaju.
Svet je prepun slika. Govoriš o veštačkoj inteligenciji. Zašto tom svetu dodaješ još jedno platno?
Samo ljudska ruka može da utisne prisustvo čoveka u sliku. To se neverovatno dobro oseća. Druga stvar, koliko god delovalo da je polje umetnosti prezasićeno, uvek postoji prostor za nove horizonte. Čovekova stvarnost ima toliko krajolika da su mogućnosti neiscrpne.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Koncert velikog pijaniste Lang Langa sa Beogradskom filharmonijom 13. decembra je otkazan, zato što se Ekspo povukao iz pregovora o generalnom pokroviteljstvu. Da li je moralo tako da se desi
Zajednica umetnosti i kulture traži hitno raspuštanje Odbora 61. Oktobarskog salona kojim predsedava Vuk Vidor a jedan od članova je gradska sekretarka za kulturu Jelena Medaković. Navode sukob interesa, privatizaciju izložbe selekcijom porodice i prijatelja u izlagačkom i produkcionom delu
Sindikalci Biblioteke grada Beograda kažu da su 16 godina svedočili radu Jasmine Ninkov, i da zato podržavaju kolege iz Narodne biblioteke Srbije koji traže njenu ostavku
Festival autorskog filma se medijski dočekuje kako dolikuje velikom festivalu, a i selektovani filmovi odgovaraju njegovoj odrednici da prikazuje nagrađene filmove. Fest, Bitef, Bemus i Oktobarac nisu dostigli svoje odrednice
Zbog čega je neobična skupina ljudi predvođena Vučićem Aleksandrom, na konstitutivnoj sednici Skupštine Srbije, upala u amok zbog jogurta prosutog po glavi narodne poslanice, „ugledne umetnice“ i, dabome, žene?
Kako je Aleksandar Vučić uverio javnost da naprednjaci nisu dostojni potpredsedničkog mesta Narodne skupštine i kako mu je njen predsednik – Aleksandar Čupić – pred svima teoretski i praktično objasnio šta je parlamentarizam
Evropski konzervativci godinama su tetošili SNS i zatvarali oči pred nasiljem i korupcijom. Sada, posle izbornog poraza naprednjaka, puštaju ih niz vodu. Prekasno, ali ipak…
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.