Tuga za Mostarom

Moralo se prije ili kasnije nešto ovako dogoditi. Budući se muzička baština Balkana, narodna poglavito, prošlih godina toliko i do te mjere arči, iskorištava, troši i okreće na glavu, da to jedva preživljava – netko je po sili stvari jedanput morao da krene u suprotnom pravcu. Pa umjesto da te neprolazne pjesme i silno važan dio kulturnog patrimonija dalje iskorištava i pokrivajući zapravo potpuni nedostatak ideja i zasićenje, da s njima naprotiv pokuša napraviti nešto vrijedno, promišljeno i svježe. Da jednom, namjesto da ih dalje haba, nešto njima više i kaže.

U toj današnjoj eksploataciji, s mjesta skoro zaboravljenog ili sigurno neočekivanog, dolazi drugačiji album – Priče iz zaboravljenog grada Mostar Sevdah Reuniona (Tales from a Forgotten City, Snail Records, 2012), gotovo konceptualno postavljen, složen isključivo od mostarskih sevdalinki i gradskih pjesama.

ŠTA JE OSTALO OD NAS: Ovakav opis, bez objašnjenja, nedovoljno govori i vodi u krivom pravcu – u refleksnu reakciju gdje se spontano pomisli na sve ovdašnje varijante lokalpatriotizma i busanja u prsa. Sve osim toga: album tako inteligentno i svjesno usmjeren i postavljen u cjelinu da djeluje gotovo kao jedna produžena metafora. Umjesto folklorizma i umjetno namještenih osmijeha veselih lokalaca, u postratnom, skoro kolonijalnom ključu, sve se čita kao upravo moralistički gest, znalački upravljen i prema svijetu i ka sebi, ka gradu samom. Namjesto turističke razglednice kojom se potencijalno kupuju stranci i udvara se zapadnim tržištima, dobili smo album vrlo crnih tonova, od njegovog omota, s mutnom, jedva razvidnom refleksijom luka čuvenog mosta u potpuno tamnoj, prijeteći namreškanoj vodi. I glavno: umjesto, u novobosansko ideološko ruho upakiran jezik socrealizma s ispražnjenim porukama o svijetloj budućnosti i identitetu nakon preživljenog užasa, album o zaboravljenom gradu, gradu koji polako umire.

U isto vrijeme, to je gesta vitalnosti, grupiranja i simboličnog „prebrojavanja ljudstva“, pokušaj da se pogleda je li još ostalo snage u energijama grada, nasljedstva i muzičara. Album čija muzika, stihovi i naročito izvedba, ta, na momente začudna „ruka“ muzičara, kao da kažu: „Ljudi, pogledajte šta imamo ovdje, kakve su pjesme stvorili naši sugrađani i preci, kakvo bogatstvo. Zapravo, to je još jedino što imamo…“ I kao da naspram takvog patrimonija, iz današnjice pak pitaju: „Dobro, ima li nas još? Je li još išta ostalo?“

Ostalo je – to je odgovor nakon preslušavanja, ali sigurno ne ono što bi se na prvi pogled očekivalo. Najprije i najrazvidnije, to maloprije spomenuto „ljudstvo“: na ploči svira sasvim podmlađen bend, impresivno svjež i nepotrošen (radi izbjegavanja zabune: ovo nije ista grupa što je nedavno nastupala i u Beogradu, trošeći zadnje kredite nekad jedinstvenog projekta), i u tome ključnom izboru postave kao da je također bilo neke poruke i tvrdoglave tendencije (ili očajne, svejedno). Kao da je producent-režiser Dragi Šestić htio da skupi u studio sve što je u gradu još valjano i što dobro svira, da time također pokaže šta se može iz inata, ili iz dešperiranosti i, pogotovo, iz one pozicije gdje više nitko ne računa na tebe, ni u dobrom ni u lošem.

KRUŽNE RAZVALINE DANA: Album se ocrtava u ideji grada kao malog zasebnog svijeta, i grada kao sjećanja, sa svojom historijom, kolektivnom i pojedinačnom, strašnom kao što je ova iz devedesetih kad je gradu doslovno iščupana duša, i dobrom, uživalačkom, skoro mediteranskom, mirotvornom i taktilnom. Kad se počnu tako plesti i redati reference i imena kroz pjesme, prodiše na trenutke unatoč svemu, kroz ruševine, jedna lijepa slika, vječno melankolična i još uvijek privlačna, blaga i emotivna, senzualna i rezignirana jednako: grad s Mostom – koji i jest i nije onaj stari – i njegovi pjesnici, Šantić i Osman Đikić, ton Himze Polovine i nepoznati, bezimeni kompozitori koji su napisali sve ove moćne pjesme što se danas zovu narodnima ili tradicionalnima.

Snimljeni zvukovi prirode i svakodnevice, što se čuju još prije prve a poslije povezuju svaku pjesmu, umetnuti su kao atmosferski i geografski fokalizatori neke vrste: voda Neretve huči preko kamenja, zvuk ptica, ljetnih cvrčaka, ćuka noću; čitav dan dočaran je atmosferski, reklo bi se „od akšamluka do akšamluka“, tako da ploča ima utisak kružnoga toka stvari – na kraju se dolazi na početno mjesto. Naravno, ono je u međuvremenu sasvim promijenjeno, nije više isto. Ponovo, tu je upravo tragedija – sve ono lijepo što se pomalja, i što je ostalo, dolazi iz prošlosti, jasno.

Ali onda se ponovo dogodi okret. Dok opjevaju i sviraju propast i tavorenje vlastitog grada, upravo su mladi muzičari ti koji udahnjuju novu volju i svježinu, energiju tako potrebnu izdišućem gradu. U njima je snaga albuma, jednako kao što ide bez posebnog napominjanja da se, kad već moramo spominjati, radi o bendu čiji su članovi, namjerno eufemistički, „pripadnici svih triju strana“ lijepog a posvađanog, neshvatljivo podijeljenog grada.

ŠTO TE NEMA: U stvari, ono što je stalo između prve i zadnje pjesme, omeđeno dvjema verzijama, tu je sve što se treba znati o ploči, zapravo.

Otvarajuća Što te nema, u raskošnoj i intimnoj produkciji, dosljedno provedenoj u svakom komadu, pa zvuk i produkcija dišu široko i čisto, odmah izbacuje iz osjećaja sigurnosti: navikli na blagost i smiraj neprolazne ljupkosti verzije Jadranke Stojaković, ovdje je nasuprot toga dominantan drugačiji „metod“ – onaj jecaja i težine. Pjesma počinje neobičnim, visokim vokalom Vladimira Mičkovića, glas upravo androgin – da bi ga, u čudnoj dinamici gotovo psihoseksualnih tonova, naglo preuzeo „muškiji“ ton izuzetnog novog pjevača benda, Nermina Alukića – Čerkeza.

To je čitava „tipologija jecaja“: nad prošlošću, recentnom, s najvećim izazovom u historiji grada i zemlje, onda arhetipski bosanski jecaj, gdje su slavenska i istočnjačka čežnja i pesimizam ugrađeni u jednu dušu, čežnja, uzorno selimovićevska, za putenim i duhovnim u isto vrijeme, čežnja što je uvijek u prošlosti. Odsvirana kao valc s neočekivanim i uznemiravajućim akcentima bubnja Senada Trnovca, kao i nakon dugo vremena prvi put otpjevan cijeli Šantićev tekst, inače preskakan i kraćen, s uništavajućom, zadnjom strofom što ju je dopisao Himzo Polovina, napravile su efekt suprotan onome na koji smo navikli. Bend nam ne da da se uljuljkamo u nostalgiji i prepoznatljivosti, nego zamračuje sliku – ne hirovito i umjetničarenja radi, nego zato što se izvođači (i Mostarci) tako osjećaju, takav im je sentiment zavladao u dušama i to nam daju do znanja. Sve ono meko i dobro, hedonističko i grješno, u percepciji bosanskohercegovačke kulture izvana, pretvorilo se u tamu s tek pokojim probljeskom svjetla.

Finale pak, jedino moguće – Šantićeva Laku noć, i instrumentalna koda na kraju, nešto je što se rijetko čuje. Polifonijski concertino nekoliko instrumenata, sola koja se prepliću, odgovaraju jedna drugom i natječu se blago u finoći i tihoj drami; nad gitare Miše Petrovića i violinu Vanje Radoje, izvija se kao luk klavirski solo Gabrijela Prusine, s tonom džeretovske bistrine i duboko romantičke slavenske uzbibanosti – četiri, pet minuta koje se grade na silno poetičnoj, nježnoj ponavljajućoj temi koju bend varira dinamički i sve dramatičnije – finale je jedva opisivog lirizma. Zbir starovremenih pjesama koji, prije prve pjesme, počinje solo-glasom stare hercegovačke žene u tradicionalu Omere, prvo gledanje, završava, bez ikakvog usiljenog nastojanja, u finalu s kojim će se garantirano prepoznati, senzbilitetom i zvučnošču, pripadnici „simboličke klase“, ljubitelji Nika Kejva i Leonarda Koena – djelovalo bi sve to pomalo ironično u kontekstu kad taj prelaz, takav razvoj ne bi bio izveden ovakvom muzičarskom vrsnošću.

Kad impresivno utihnu zadnji akordi, treba se podsjetiti na onaj odsjaj odraza Mosta s fotografije na omotu – on sjaji mrko, u crnoj opasnoj vodi, ali u tom crnilu sjaji i svojim tamnozlatnim odbljeskom. U tom plemenitom refleksu svjetla na tamnini je ključ. Možda još nije sve izgubljeno.

OD AKŠAMA DO AKŠAMA: Mostar Sevdah Reunion foto: www.mostarsevdahreunion.com