Vožd iz Ivangrada

Predsjednik Saveza za bolju budućnost (SBB) Bosne i Hercegovine i aktuelni ministar bezbjednosti u Savjetu ministara (tj. državnoj vladi) BiH potencijalno je najveći politički dobitnik februarskog protestnog vala. Iako njegova stranka i on lično već neko vrijeme participiraju u vlasti na državnom nivou, iako je SBB doskora bio i dio parlamentarne većine na nivou Federacije, Radončiću je uspjelo da se u najvećem dijelu javnosti predstavi kao opozicionar koji nije, kad je riječ o bosanskohercegovačkim problemima u posljednjih četvrt stoljeća, poslovično nit luk jeo nit luk mirisao.

Radončić je rođen 1957. godine, u Crnoj Gori, na području opštine Berane, ondašnjeg Ivangrada (po narodnom heroju Ivanu Milutinoviću). Prije rata se bavio novinarstvom, između ostalog i u zagrebačkom „Danasu“, što će decenijama kasnije, sve do današnjeg dana, koristiti kao ključni dokaz svoje žurnalističke reputacije unutar SFRJ.

Godine 1991, uoči samog rata, Radončić stiže u Sarajevo i registruje novinsko-izdavačku kuću pod nazivom „Avaz“ (turcizam sa značenjem – glas). S početka rata službuje u kabinetu Sefera Halilovića, ondašnjeg načelnika štaba Armije BiH. U jesen 1993. godine pokreće nedjeljnik „Bošnjački avaz“, koji će dvije godine kasnije prerasti u dnevnik „Dnevni avaz“. Većinu novinara u novoosnovani list Radončić dovodi iz sarajevskih „Večernjih novina“ koje se od tog udara nikada neće oporaviti te će se naposljetku i ugasiti.

U prvim godinama nakon Dejtona, u vrijeme neupitne vlasti Alije Izetbegovića na dijelu teritorije koji je za vrijeme rata kontrolisala Armija BiH, „Dnevni avaz“ biva gotovo službeno glasilo Izetbegovića, SDA i zvanične bošnjačke politike.

Međutim, kad 2000. na izborima pobijedi tzv. Alijansa za promjene, „Avaz“ instantno mijenja kurs i postaje medijski pokrovitelj novih vlasti. Kad se dvije godine kasnije na vlast vrati SDA, i „Avaz“ se vraća staroj političkoj ljubavi.

Sve to vrijeme rapidno raste privatno bogatstvo utemeljitelja (kako je Radončić onomad volio da ga zovu). Uz novinarstvo, on se sve intenzivnije počinje baviti neimarstvom. Širom Sarajeva: od Alipašinog polja preko Nedžarića do Velešića, Radončić gradi veleljepne zgrade koje mu po pravilu najprije služe kao sjedište redakcije lista, a poslije ih ili proda ili prenamijeni. (U zgradi na Alipašinom polju danas je direkcija Hypo banke, u zgradi u Nedžarićima je hotel Radon Plaza, a soliter na Velešićima je, uz štošta drugo, danas sjedište redakcije „Dnevnog avaza“ i još nekih revijalnih listova u izdanju iste kuće; istom medijskom koncernu pripada i lokalna televizija Alfa.)

Uz dobre odnose sa vodećim političarima, Radončiću je naročito bilo stalo do bliskih relacija sa reisom Mustafom Cerićem i predstavnicima međunarodne zajednice. (Početkom ovog vijeka, rezidencija američkih ambasadora u Sarajevo bila je kuća čiji je vlasnik Radončić.) Takođe, Radončić već dugo niz godina gaji upadljivo prijateljske odnose sa Milom Đukanovićem, a pred kraj prošle decenije nezavisni mediji intenzivno pišu o njegovoj saradnji sa pojedinim „kontroverznim biznismenima“ koji su u međuvremenu došli i do američke „crne liste“ (Naser Keljmendi).

Negdje u to vrijeme, Radončić u intervjuima sebe počinje da naziva „bosanskim Berluskonijem“ (vrijeme je to prije razotkrivanja Berluskonijevih najčuvenijih skandala). S jeseni 2009. godine on osniva stranku Savez za bolju budućnost. Za godinu dana, na posljednjim izborima u BiH, ostvaruje prilično dobar rezultat, ulazi u parlamente i na državnom i na federalnom i na kantonalnom nivou, a u vlastitoj trci za mjesto bošnjačkog člana Predsjedništva nosi se iznenađujuće dobro: osvojio je dobrano više glasova od favorizovanog Harisa Silajdžića, a Bakir Izetbegović ga je pobijedio relativno tijesno.

U prvim postizbornim mjesecima, nakon obznanjivanja koalicije SDP-a i SDA, počinje da se predstavlja kao lider opozicije, a onda mu raspad koalicije pruža šansu da uđe u izvršnu vlast. Preuzima vruću fotelju ministra bezbjednosti i još jedanput pravi kopernikanski obrat. Počinje da kritikuje ulogu (sada već bivšeg) reisa Cerića u radikalizaciji dijela bh. muslimana i kupuje američke simpatije dosljednom borbom protiv odlaska bh. mudžahedina u Siriju.

Zbog zakona u sukobu interesa, kompanija „Avaz“ sada je u (formalnom) vlasništvu Radončićeve (formalno) bivše žene, ali, naravno, da i dalje funkcioniše kao bilten SBB-a i njegovog predsjednika. U posljednje vrijeme, „Avaz“ i Radončić uglavnom pričaju o potrebi antikorupcijskog cunamija, hapšenja „velikih riba“ te se otvoreno udvaraju Aleksandru Vučiću. Primjerice, Vučić je u tradicionalnom „Avazovom“ izboru biran za svjetsku ličnost godine 2013. Istini za volju, i Vučić nekad uzvrati dobrom voljom, nalik na skorašnju izjavu da je mnogo naučio od Fahre Radončića.

Inače, Radončić i ne krije ambiciju da nakon ovogodišnjih izbora postane „bošnjački Vučić“. Kako sada stvari stoje, ta ambicija ima velikih izgleda da se ostvari. Već je on stekao i svoje „Vesne Pešić“, intelektualnu logistiku koja mu pjeva ode kao donosiocu (socijalne) pravde. Treba imati u vidu da se funkcija čelnika izvršne vlasti na državnom nivou, predsjednika Savjeta ministara, rotira po nacionalnom ključu. U prošlom mandatu tu je poziciju zauzimao Srbin, trenutno je zauzima Hrvat, poslije izbora – red je na Bošnjaka. Kako sada stvari stoje, to teško može biti iko osim Radončića.

Po svemu sudeći, na potezu od Velike Kladuše na sjeverozapadu i Subotice na sjeveru, pa do Jarinja i Ulcinja, u tom zapadnobalkanskom džepu gdje pomiješano žive uglavnom Južni Slaveni muslimanske i pravoslavne vjere (Bošnjaci, Crnogorci, Srbi), uz nešto malo Albanaca, Hrvata i Mađara, već krajem godine za sve će da se pitaju tri čovjeka: Aleksandar Vučić, Milo Đukanović i Fahrudin Radončić. Možda je paranoja ili teorija zavjere, ali čovjeku se katkad učini da međunarodnoj zajednici odgovara to svođenje na proste faktore.