Početak bune protiv dahija

Nigdje se kao u Beogradu (a tako i treba da bude) ne čuva, sistematski, formalno, ritualno i institucionalno, istorijsko pamćenje na ključne trenutke borbe jugoslovenskih naroda za slobodu; u imenima ulica, recimo, usprkos svim promjenama i revizijama. Na Karaburmi, kod stare okretnice, ulica je Husinskih rudara, koja čuva uspomenu na ustanak sedam hiljada proletera iz tuzlanskog kraja u decembru mjesecu 1920. U gušenju ustanka ubijeno je sedam rudara. Nešto više od godinu dana kasnije, na velikom sudskom procesu u Tuzli, dvadesetorica rudara su osuđena na robiju, a Jure Kerošević na smrt. Mladi Krleža onomad je pisao: „Tako dakle stoji stvar. Banalno je doduše i poznato, ali je ipak tako: na jednoj strani gospoda u grimizu i hermelinu, u zlatnim rokoko-burgovima i kao u opereti nose grbove, epolete, ordene, svilu, zastave i vladaju: žene njihove mirisne su dame i princeze; i tima suverenima u počast grme topovi od trideset i tri centimetra kalibra. A na drugoj su strani milijuni, tamni, bezimeni, crni milijuni robova, sankilota barbara, koji nose brojeve po robijaškim vrećama i koji gladuju i krvare pod teškim teretom naših sistema. Jedni tegle kao faraonsko roblje i krvave im se nosnice šire da udahnu kaplju zraka i odmora (osmosatni rad), a drugi deklamiraju o progresu, čovječanstvu, čovječnosti, pobijanju analfabetizma i tiranski kolju milijune s vremena na vrijeme (svi ratovi za posljednjih sto i slijedećih sto godina). Jedni se pate i krvare i opijaju rumom i sifilisom i rakijom, a drugi profitiraju. Jedni hoće elektrifikaciju globusa, progres, zemlju, bolnice, škole, a drugi stoje na principu da je čovjek marva i da treba da ostane marva. Jedni krepavaju po talionicama i na lađama i u rudnicima i na frontama i vječno rade i hoće i dalje da rade, samo uz nešto snošljivije i higijenskije prilike, da bi bilo manje besposlice i anarhije i krize i konkurencije i konjunkture, a drugi baš zato sjede kod zelenih stolova, telefoniraju i kradu po burzama, da bi bila što veća anarhija, što više kriza, jer je onda konjuktura bolja, konkurencija manja, a profit veći, percent veći i dividende veće.“

SVI PROTESTI POČINJU U FEBRUARU: Nije u Bosni i Hercegovini, barem u posljednjih pet-šest godina, manjkalo masovnih protesta i protestnih pokreta. Taj talas je nekako počeo prije ravno šest godina, u februaru mjesecu 2008. godine. Naime, petog februara 2008. godine, u prepunom sarajevskom tramvaju, u po bijela dana, mučki je, ubodom noža, ubijen sedamnaestogodišnji učenik Katoličkog školskog centra Denis Mrnjavac. Ubice su bili trojica maloljetnika. U prethodnim sedmicama i mjesecima bilo je sličnih primjera maloljetničke delinkvencije, ali ovo je bio vrhunac te su se gradom proširili gnjev i konsternacija. Rezultat su bili protesti s ciljem obaranja gradske i kantonalne vlasti, a u svrhu dolaska nove garniture koja bi poboljšala sigurnosnu situaciju u glavnom gradu BiH. Protesti su poetikom oponašali antimiloševićevska beogradska okupljanja iz devedestih. Građani su puhali u pištaljke, masovno nosili crvene kartone kao posljednju opomenu vlastima, iscrtavali su se i nosili transparenti sa manje ili više duhovitim karikaturama i sloganima. Iza protesta je stajala velika medijska i NVO logistika, uz neskrivene simpatije stranih fondacija i ambasada. Takođe, pošto su grad i Kanton Sarajevo onomad vodili Stranka demokratske akcije (prva i vodeća bošnjačka nacionalna stranka) te Stranka za BiH (Harisa Silajdžića), očite su bile i simpatije protestanata prema tada opozicionoj Socijaldemokratskoj partiji Zlatka Lagumdžije (nasljednici predratnog bh. Saveza komunista) i novoosnovanoj Našoj stranci (čiji je predsjednik u to vrijeme bio Oskarom nagrađeni režiser Danis Tanović). Nasilja skoro da nije bilo: vrhunac je bio gađanje zgrade Kantona jajima uz jedva pokoju kamenicu. Takođe, kroz ove proteste javnu težinu i znatan simbolički kapital steklo je nekoliko dotad anonimnih pojedinaca koji su se u međuvremenu etablirali što u nevladinom sektoru što direktno na političkoj sceni. I onda je ista ta ekipa u idućih pet-šest godina po istom kalupu pravila slične demonstracije, nekad manje, nekad veće. Posljednji primjer toga bili su prošloljetošnji protesti nakon što se već nekoliko mjeseci, zbog zakonske pat pozicije, bebama nisu dodjeljivali matični brojevi. To je značilo da djeca kojoj je bilo potrebno liječenje u inostranstvu nisu mogla da dobiju pasoš te stoga ni da otputuju. Ti tzv. JMBG protesti odnosno bebolucija (kovanica koju su neki smatrali duhovitom) ličili su na sve prethodne bh. ulične izlive nezadovoljstva, a na tragu onog Balaševićevog stiha princip je isti, sve su ostalo nijanse. Prošlonedjeljni protesti, međutim, promijenili su princip.

SEVER, SEVEROISTOK: Najprije, ovi protesti nisu počeli u Sarajevu, nego u Tuzli. A Tuzla u Bosni i Hercegovini predstavlja specifičan slučaj. Da se razumijemo, u priči oko Tuzle, rasprostranjenoj posljednjih godina širom jugoslovenskog istorijskog prostora, ima i puno mistifikacija. Eto, recimo, masa upućenih ljudi će vam reći da je Tuzla jedina od prijeratnih 110 bh. opština u kojoj na prvim višestranačkim izborima 1990. nisu pobijedile nacionalne stranke. To nije tačno; nacionalne stranke nisu pobijedile ni u Varešu, primjerice, ali je to zaboravljeno. Ipak, za vrijeme rata

(1992–1995) prijeratni duh Bosne tamo je najduže ostao živ. U tuzlanskoj regiji nije bilo sukoba između Armije BiH i Hrvatskog vijeća odbrane, Drugi korpus Armije BiH (sa sjedištem u Tuzli) jedini je neko vrijeme imao nebošnjačkog komandanta (Željko Knez), a i pored činjenice da je kroz Tuzlu prošao veliki broj bošnjačkih izbjeglica iz istočne Bosne, položaj Srba u tuzlanskom kraju bio je bolji nego u nekim drugim dijelovima BiH pod kontrolom Armije BiH. Ipak, nije sve tu toliko crno-bijelo. Vjerovatno najšovinističkije bošnjačko glasilo iz prve polovine devedesetih – Zmaj od Bosne – izlazilo je baš u Tuzli, kao što je upravo u tom gradu, malo nakon rata, održan i ključni skup bošnjačkih intelektualaca posvećen demonizaciji Ive Andrića i njegovog djela. Takođe, kad se objave rezultati prošlogodišnjeg popisa stanovništva pokazaće se, po svoj prilici, da Tuzla nije nimalo multietničkija od Sarajeva, Zenice ili Banjaluke. Ipak, ima Tuzla tu svoju bundžijsku, proletersku differentia specificu. Biće da je zato sve otamo krenulo. Jer silne su fabrike (Dita, Konjuh, Polihem…), silni privredni subjekti u Tuzli i susjednim opštinama privatizovani na način sumnjiv i kriminalan. Radnici su ostali kratkih rukava: bez posla, na čekanju, bez zdravstvenog osiguranja, bez uvezanog staža. Ti radnici već mjesecima upozoravaju na svoj nepodnošljiv položaj. Redovno protestuju srijedom, obraćaju se što kantonalnim vlastima u Tuzli, što federalnim u Sarajevu, ali bez odjeka i reakcije. Njihovo nezadovoljstvo je postalo neka vrsta opšteg mjesta, neinteresantno čak i medijima. Sve do prošle srijede, sve do petog februara.

NOVA HUSINSKA BUNA: Koliko je najava radničkih protesta u Tuzli 5. februara bila nezanimljiva medijima jasno se vidi iz tretmana koji je ta vijest imala odnosno nije imala. U sarajevskim medijima, ta vijest praktično nije ni postojala. Ipak, više od hiljadu okupljenih probili su taj dan zaštitni kordon ispred zgrade Tuzlanskog kantona i sukobili su se s policijom. Fotografije od petog februara najbolja su ilustracija istinski socijalne motivacije tog protesta. Natpisi na transparentima su, recimo: „Nećemo milostinju, hoćemo zarađene plate i doprinose“, „Nećemo stečaj radnicima“, „Ustaj Tito iz te zemlje hladne pa da vidiš šta nam tvoji pioniri rade“, „Uradite revizije privatizacije“, „Omogućite nam zdravstveno osiguranje“. Lica ljudi u masi su lica običnog građanskog svijeta, takozvanih gubitnika tranzicije, starih, sredovječnih i mladih, ima roditelja s djecom, čak i majki s bebama u kolicima. U sukobu policije s demonstrantima, policija je – što joj je, je li, svugdje u svijetu običaj – upotrijebila silu. Demonstracije su razbijene, neki od demonstranata su dobili batine, neki su pohapšeni, mediji su se zainteresovali, ali ni u srijedu uveče još se nije činilo da se dešava bilo šta pretjerano neuobičajeno. U široj javnosti tada se prvi put čuje ime Aldina Širanovića, vođe pokreta „Udar“, jednog od organizatora protesta i kasnije žrtve policijske represije. I broj povrijeđenih i broj privedenih te srijede bio je nešto veći od dvadeset. Tek sutradan, međutim, u četvrtak, šestog februara, u Tuzli počinje prava buna. Radnički gnjev od juče pojačan je bijesom zbog policijske brutalnosti te potpunog cinizma, autizma i ravnodušnosti kantonalne vlasti predvođene SDP-om i njegovim premijerom Seadom Čauševićem. Sada je na ulicama već nekoliko hiljada ljudi. Pale se kontejneri, baca se suzavac, fizički sukobi policije s demonstrantima su sve češći i sve intenzivniji. Dopisnici iz Tuzle javljaju kako grad gori. Policiji je, čini se, već stiglo naređenje da umanje upotrebu sile jer je broj njihovih povrijeđenih puno veći od broja povrijeđenih civila; tuzlanska hitna pomoć tog je četvrtka zbrinula više od stotinu policajaca i manje od trideset civila. Takođe, pomenuti Širanović koji je u srijedu uhapšen, u četvrtak uveče je pušten, po svoj prilici pod pritiskom zahtjeva demonstranata. Sada je već jasno da se događa nešto novo i nesvakidašnje. Centar pažnje javnosti, ne samo bosanskohercegovačke, fokusira se na Tuzlu. Po medijima i tzv. društvenim mrežama već se postavlja pitanje: pa zar je u Tuzli gore nego u ostatku BiH? I drugo: Ako i jest, zar Tuzlaci ne zaslužuju da se solidarišemo s njima? Novinski naslovi već govore o Novoj Husinskoj buni. A opet, svi vjeruju da je taj četvrtak bio vrhunac. Usprkos svoj naknadnoj pameti, skoro niko zapravo ne očeluje kako će se u petak desiti ono što se desilo.

GORE KANTONI: U petak je, međutim, sve proključalo. Dan je bio lijep, kao proljetni. Stotine demonstranata okupile su se oko zgrada kantonalnih vlada u Tuzli, Sarajevu, Zenici, Bihaću, Travniku, a protesta je bilo i u manjim gradovima koji nisu kantonalna sjedišta: Jajcu, Bugojnu, Maglaju, Kaknju, Visokom itd. Nekoliko je stvari ovdje karakteristično: protesti se dešavaju gotovo isključivo na teritoriji Federacije, i to onom njenom dijelu koji je za vrijeme rata bio pod kontrolom Armije BiH, odnosno u gradovima dominantno naseljenim bošnjačkim stanovništvom. Dalje, gnjev je primarno usmjeren na kantonalni nivo vlasti. S jedne strane to je i logično, Vašingtonskim sporazumom iz 1994. godine (usput, ovaj sporazum je potpisan u martu; bliži mu se, dakle, dvadesetogodišnjica, no čisto sumnjam da će je iko proslavljati) zaustavljen je rat između Armije BiH i HVO-a te je utemeljena Federacija BiH. Unutar Federacije, lavovski dio stvarne moći i vlasti povjeren je kantonima. Onomad se još nije očekivalo da će doći do priznanja Republike Srpske kao entiteta, nego je projekcija bila da će se od teritorije koju je u tom trenutku kontrolisala Vojska Republike Srpske napraviti tri-četiri kantona koji će naknadno biti inkorporirani u Federaciju koja bi tako umjesto deset imala trinaest ili četrnaest kantona. Međutim, kad je Dejtonskim sporazumom Bosna i Hercegovina uspostavljena kao država sastavljena od dva potpuno različita dijela: visoko decentralizovane Federecije i visoko centralizovane Republike Srpske, s vremenom su se ključne ingerencije sa kantonalnog nivoa, ako ne de iure, a ono de facto, ipak dizale na federalni nivo. Sve kasnije ideje o reformi države zbog metastazirane birokratije (u Federaciji koja ima oko dva miliona stanovnika, što će reći da ima populaciju osrednje velikog svjetskog grada, oko stotinu i pedeset osoba ima ministarsku titulu, sve sa zamjenikom, kabinetom, sekretaricom, vozačem i ostalim prinadležnostima) slamale su se u federalnom ćorsokaku; naime, ako bi se išlo na smanjivanje broja kantona, s hrvatske strane postoji interes uspostavljanja tzv. trećeg entiteta, odnosno reinkarnacije ugasle tzv. Herceg-Bosne, što se pak s bošnjačke strane doživljava kao post festum konačni ratni poraz i dovršavanje projekta podjele Bosne na tri etnička bantustana. Demonstranti koji su se, dakle, prošlog petka digli protiv vlasti ustremili su se primarno na kantonalnu vlast. Među demonstrantima su ovaj put glavnu ulogu igrali maloljetnici i fudbalski navijači, oni koji su, logično, najistreniraniji u sukobu s policijom. Što se policije pak tiče, čini se da se nisu previše ni trudili u osiguravanju zgrada kantonalnih vlada. U ranim poslijepodnevnim satima, već su gorjele zgrade kantonalnih vlada u Tuzli, Zenici i Sarajevu, dok su one u Bihaću i Travniku (samo) kamenovane. Nekoliko sati kasnije, dok su ostale demonstracije već manje-više jenjavale, mostarske su tek počele, te je kad je već palo veče zapaljena i zgrada mostarske kantonalne vlade.

GORI PREDSJEDNIŠTVO: Medijska pažnja ovaj put je primarno bila koncentrisana na Sarajevo. S jedne strane, u Sarajevu je sjedište većine bh. televizijskih kuća. S druge, simbolička težina Sarajeva i kao glavnog grada, i kao grada kojeg je tog petka samo nekoliko sati dijelilo od tridesete godišnjice otvaranja tamošnjih Olimpijskih igara, kao grada nad kojim se ponovo izvijao crni dim kao u ratu, dok su se istovremeno u Sočiju ponovo otvarale Olimpijske igre, ipak je neusporediva sa simboličkom težinom drugih bh. gradova. U rano poslijepodne tog petka, bez obzira na paljevinu tri zgrade kantonalnih vlada, cjelokupna javnost činilo se, i mediji i tzv. obični ljudi, nezainteresovani za aktivnu participaciju u protestima, pa čak i političari protiv kojih je gnjev bio usmjeren, bili su, makar deklarativno, na strani demonstranata. To se, međutim, promijenilo negdje oko pet po podne kada su se demonstranti, nakon što je zgrada u kojoj je smještena vlada Kantona Sarajeva i administracija sarajevske opštine Centar (prijeratna Skupština grada) već žestoko gorila, prebacili pred obližnju zgradu Predsjedništva BiH. Tada, oko pet po podne 7. februara, vlast se, kao u onoj slavnoj izreci, valjala ulicama, samo nije bilo nikoga da je uzme. Da je Bosna i Hercegovina zaista država, to su bili trenuci u kojima je državni udar visio u zraku, kao u ostvarenju recepta iz one Malaparteove knjige. Međutim, kao što ni Bosna i Hercegovina nije u pravom smislu država, tako ni protest prošlog petka nije bio (na)vođena revolucija, nego tek stihija. Vlasti u Sarajevu, što uspaničene, što (hinjeno) zbunjene, tek su se tada djelomično probudile. Protestanti su najprije uspjeli da upadnu u zgradu Predsjedništva, da i nju zapale, a onda su stigle specijalne policijske jedinice sa vodenim šmrkovima te su razbili jezgro demonstracija, nepovratno, barem što se tiče tog petka. Dio demonstranata bio se uputio ka zgradi vlade Federacije, ali jedino što su uspjeli jest da zapale nekoliko kontejnera. Još prije sedam uklonjene su blokade sa ulica, ponovo je uspostavljen gradski saobraćaj, a i vatrogasci su mogli da priđu zgradama Kantona i Predsjedništva te da počnu da gase požare.

ARHIV I INTERPRETACIJE: Zgradu u kojoj se danas nalazi Predsjedništvo BiH projektovao je arhitekta Josip Vancaš, a podigla ju je Austro-Ugarska u prvim godinama svoje vladavine u BiH s namjerom da tu smjesti Zemaljsku vladu. U proteklih 120 godina ona je jedan od simbola Sarajeva i ključni simbol državne vlasti. (Za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, primjerice, u njoj je bilo sjedište Drinske banovine.) Osim što je sjedište Predsjedništva Bosne i Hercegovine, u toj se zgradi nalaze i kabineti predsjednika i potpredsjednika Federacije, kao i Arhiv Bosne i Hercegovine (u prizemlju). Upravo će činjenica da je pri paljevini zgrade Predsjedništva najgore stradao Arhiv (logično, jer je paljevina krenula iz prizemlja, a Arhiv se nalazi u prizemlju), postati ključna razdjelnica u kasnijim sarajevskim interpretacijama protesta. Dio javnosti okrenuo se protiv demonstranata već zbog samog čina paljevine Predsjedništva BiH kao simbola države. Ipak, ta patriotska retorika i demagogija nisu se previše primile. Međutim, vijest o paljevini Arhiva, kao dijela neprocjenjivog kulturnog nasljeđa, bila je nešto posve drugo, naročito u gradu u kojem su za vrijeme opsade, prije dvadesetak godina, izgorjeli i Nacionalna biblioteka i Orijentalni institut, a Arhiv je, eto, preživio. Ne, međutim, i sedmi februar 2014. godine, barem ne jedan njegov depo, po belaju izgleda – onaj s najvrijednijim dokumentima. Prema riječima direktora Arhiva Šabana Zahirovića, ovo su neki od dokumenata koji su bili u zapaljenom depou: „Fond Zajedničkog ministarstva finansija Austro-Ugarske, zbirka poklona i otkupa, 40.000 dosjea Doma za ljudska prava BiH, zbirka mikrofilmovane građen iz raznih arhiva, fotokopije iz Bečkih arhiva i dosta pojedinačnih vrijednosti.“ Naknadni i samoprozvani pokrovitelji protesta vijest o paljevini Arhiva BiH dočekali su u ključu „ako je to da je Arhiv spaljen činjenica, tim gore po činjenice“. Naročito se istaknula režiserka Jasmila Žbanić, koja je u samo dan-dva uspjela da iznoseći laži optuži medije da lažu te da izazove omanji medijsko-diplomatski skandal kad je hrvatskom premijeru Zoranu Milanoviću, a u povodu njegove posjete Mostaru, javno poručila, kao kakvom avlijaneru: „Marš kući!“

ELITA GORA OD RULJE: Možda i više nego što su ogolili impotenciju bosanskohercegovačkih vlasti i bezidejnost tzv. međunarodne zajednice, ovi su protesti takođe savršeno demonstrirali licemjerje i moralnu bijedu sarajevske kulturne i intelektualne elite. Ona ne samo da savršeno ilustruje istinitost fraze Mirka Kovača o eliti goroj od rulje, nego je vrlo često bezobzirnija i socijalno neosjetljivija čak i od omraženih političara. Uz samo malo cinizma moglo bi se reći da političari muzu državnu kasu samo kad je njihova partija na vlasti, a ova umjetnička „kasta“ koja širi „istinu o nama“ po bijelom svijetu, radi to u svakom mandatu. Njihova deklarativna solidarnost s demonstrantima, njihovo histerično opravdavanje svakog aspekta protesta u kojem se ne uzdržavaju ni od laži i kleveta, gadljiva je preko svake mjere. Ljudi koji su u Sarajevu zapalili zgrade Kantona i Predsjedništva oni su koji su u bosankohercegovačkoj umjetnosti i na javnoj sceni ostali bez imena i bez glasa. U tom smislu, ova pobuna nije sasvim drukčija od pobune iz pariških predgrađa. Uz samo malo ironije moglo bi se reći, to su ljudi iz ranih filmova Emira Kusturice, ne iz filmova Jasmile Žbanić, ne iz filmova u kojima se ili perpetuira lajtmotiv bošnjačkog osjećanja žrtve ili se crta yuppie slikovnica o kontroleru leta i stjuardesi koji žive u stančugi na sred Titove i hrane se samo u elitnim restoranima. Sa demonstrantima se deklarativno solidarišu i profesori univerziteta s platama većim od tri hiljade evra, puni slatkorječivih fraza o potrebi za socijalnom pravdom. Medijski eksperti a la Boro Kontić (permanentni direktor sarajevskog Media centra) koji već dvije decenije prežvakavaju i preživaju iste truizme po seminarima i konferencijama, a klasičnom novinarstvu se ponajviše približavaju u povremenim reportažama s mečeva Svjetskog fudbalskog prvenstva i finala UEFA Lige šampiona, naprasno su puni razumijevanja za one koji si to ne bi mogli priuštiti ni da im se najambiciozniji tiketi iz kladionica pokažu kao dobitni. Takvi eksperti sada elokventno i bombastično optužuju medije da spinuju protiv protesta jer, eto, neke od njihovih učesnika nazivaju huliganima. Izruguju se novinarima i novinarkama koji rade na crno, za dvjesta-trista evra, i koji su po svemu bliži očaju demonstranata od njihovih samozvanih portparola. Tugaljiva je zapravo potreba intelektualaca da ljude koji se sami smatraju huliganima i koji se time ponose, oslobode tobože uvredljive etikete. Liči to na ono kad su za Tuđmanova vakta razni pisci i novinari Bad Blue Boyse sasvim suprotno njihovoj vlastitoj definiciji sebe samih nazivali „dobrim dečkima“. Nisu Horde zla, Manijaci, Robijaši i Fukare (navijači Sarajeva, Željezničara, zeničkog Čelika i tuzlanske Slobode, što su, svi redom, učestvovali u protestima) sebe prozvali kako su se prozvali zbog kempa. Ne znaju ni šta je kemp. I da se razumijemo, dobro je da ne znaju.

PLENUMI, POLITIKA: U političkom smislu, najveći gubitnik protesta je Lagumdžijin SDP. Od četiri kantonalne vlade koje su pod pritiskom demonstracija podnijele ostavke, tri su njihove (tuzlanska, zenička i bihaćka, koju je doskora vodio Hamdija Lipovača, brat od tetke Vuka Jeremića); jedna – sarajevska – je partije SDA. Najveći dobitnik je Fahrudin Radončić (vidi okvir). I poslije petka, sve do vremena nastanka ovog teksta (utorak po podne), protesti se nastavljaju, ali se puno više odvijaju po već poznatoj NVO paradigmi, nego što su nalik eksplozivnu stihiju viđenu u petak. Za razliku od svih prethodnih protesta, jedino se tog petka u političare uvukao strah. SDP, naprimjer, to veče nije imao sjednicu Glavnog odbora i konferenciju za štampu u svojim prostorijama u centru grada, nego u šoping centru Vila Park na Dolac Malti. Pomenuti Lipovača je nakon što su demonstranti demolirali hotel u Bihaću, kojem je navodno (su)vlasnik (on tvrdi da hotel pripada njegovom rođaku), s porodicom bio pobjegao u Hrvatsku. Federalnom ministru Sanjinu Halimoviću tih je dana zapaljena vikendica. Policijska zaštita privatnih kuća vodećih političara bila je pojačana. Sad su stvari uglavnom preuzeli NVO usual suspects različitih provinijencija: od onih sa antidejtonskom platformom po kojima se, ako propadne Dejtonski sporazum, sve u pravnom smislu automatski vraća na Ustav Republike BiH iz 1992. do pobornika „direktne demokratije“ i tzv. Plenuma nalik na one stvorene na zagrebačkom Filozofskom fakultetu kad su prije nekoliko godina studenti u Hrvatskoj demonstrirali s ciljem ukidanja školarina. (Indikativno je da Aldin Širanović iz grupe Udar tvrdi da je „grupa ljudi u Tuzli koja stoji iza tzv. Plenuma bliska lokalnim moćnicima“.) Iako su protesti u najvećoj mjeri ostali ograničeni na dio Federacije s većinskom bošnjačkom populacijom, nije da oni nisu uticali i na situaciju u kantonima s hrvatskom većinom odnosno u Republici Srpskoj. Najprije, i tamo je (u Livnu, odnosno Banjaluci, Prijedoru i Bijeljini) bilo protesta, makar i omanjih, ali je strah od njihovog širenja vrlo opipljiv. (U subotu je, primjerice, policija Republike Srpske u blizini međuentitetske linije zaustavljala autobuse iz Federacije provjeravajući radi li se o redovnim linijama ili nekom vanrednom prevozu.) Zvanično tumačenje protesta u Republici Srpskoj jest da je njihov cilj izazivanje nestabilnosti zbog koje bi međunarodna zajednica revidirala Dejton u smislu veće centralizacije. Iz HDZ-a pak tvrde da se želi dokinuti kantoni što bi, po njima, već postojeću neravnopravnost Hrvata samo uvećalo. I bošnjački patriotski front je sve više neprijateljski nastrojen prema demonstrantima koje optužuju za urušavanje države BiH.

TRI U JEDAN: Bosanski protesti izazvali su veliki interes ne samo u tzv. regiji, nego i u svijetu. Tim Džuda tvrdi da je godina 2014. za BiH značajna zbog izbora, nastupa fudbalske reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Brazilu te zbog stote godišnjice Sarajevskog atentata, a da je još rano reći da li bi se i februarski protesti u tom smislu mogli nazvati istorijskim. Ima, međutim, nešto što u cijeloj situaciji, ne samo zbog Džudine analogije i ne samo zbog paljevine dokumenata iz austrougarskog perioda u Arhivu BiH, priziva hiljadu devetsto četrnaestu. To je maloljetnički faktor, pokušaj ulaska nove generacije u istoriju. Ono po čemu se bosanska omladina prije stotinu godina razlikovala od današnje, prvenstveno je to što je znala šta hoće. Nije samo da su znali da neće Austro-Ugarsku, znali su i šta hoće – zajedničku jugoslovensku državu što neće biti ničija kolonija i ničija moneta za potkusurivanje. Današnja omladina zna šta neće, a ne zna šta hoće. Plamen koji se u petak digao nad Sarajevo, lomača je ovakve sadašnjosti, ali nije svjetionik ka budućnosti za koju se zna kakva treba da bude. Ipak, ta vatra je jedino po čemu su ovi protesti bili drukčiji, sve ostalo je poznato, sve ostalo je – ništa. I nije problem u vatri, problem je u nedostatku ciljeva, u neznanju zašto se vatra pali. Uspješne revolucije nisu zavisile od inicijalne brojnosti revolucionara, nego od jasno određenih ciljeva i od posvećenosti tim ciljevima. Ono što je počelo kao protest iz očaja onog faraonskog roblja iz Krležinog citata s početka, što se nastavilo kao krik klase i generacije bez imena i glasa, sada se klasifikuje i (zlo)upotrebljava na različite načine. Ostaje, međutim, sjećanje na plamen. I svijest da opet može da bude vatre. Ostalo je ionako, znao je Branko Miljković, ništa.

PLODOVI GNEVA: Centar Sarajeva foto: ap

DAN POSLE: Ko su dobitnici, a ko gubitnici foto: ap

foto: amel emrić / ap