Šta se može zaključiti iz modaliteta dosadašnjih naručenih likvidacija i postupaka njihovih izvršilaca
Postalo je opće mjesto: retoriku Vojislava Šešelja po povratku iz Haga, napad na profesora Iliju Vujačića i, prije svega, sačekušu za Milana Beka, mnogi vide kao oživljavanje duha devedesetih. Tada, kao i sada, na vlasti su ljudi iz istih partija – naprednjaci, odnosno, bivši radikali i socijalisti – pa je Vlada posebno osjetljiva na ovo poređenje. Kontrola štete zapala je Nebojši Stefanoviću. Ministar unutrašnjih poslova, po svemu sudeći, ima realno pokriće za tvrdnju da je policija na tragu izvršilaca ovog zločina i da se uskoro očekuje njihovo hapšenje; u suprotnom, ne gine još jedna afera i dodatne paralele sa devedesetim kada se nakon zvučnih policijskih obećanja nije događalo baš ništa. U dodatnom naporu da poveća otklon od tog „zlatnog vremena“ za mafijaške klanove, Stefanović je naglasio i da osoba koja je pucala na Beka nije profesionalni ubojica: ne bi sa metar udaljenosti promašila dva od četiri hica; nije imala masku na licu; ostavila je čaure, otisak obuće, opuške…
Da li je zaista tako? Koliko pobrojano govori o profesionalizmu i amaterstvu van filmskog platna – u realnom okruženju i vremenu? Drugim riječima: što se može zaključiti iz modaliteta dosadašnjih naručenih likvidacija i postupaka njihovih izvršilaca?
SLUČAJ PRVI: Milorad Ulemek Legija i Sretko Kalinić, obojica višestruko osuđeni na po četrdeset godina zatvora za čitav niz najtežih krivičnih djela, svakako mogu preferirati na status profesionalaca. Prvi iza sebe ima obuku u Legiji stranaca, ratno iskustvo u Srpskoj dobrovoljačkoj gardi Željka Ražnatovića Arkana, mogućnost da se stalno usavršava u ubilačkim vješinama u Jedinici za specijalne operacije MUP-a Srbije na čijem se čelu nalazio; drugi se borio u srpskim paravojnim formacijama i, kasnije, postao glavni likvidator u sačekušama Zemunskog klana Dušana Spasojevića. Niti jednom od njih, a pogotovo udruženima, ne bi smjela da se dogodi ni najmanja greška – naročito kada su krenuli da ubiju čovjeka čije ih svjedočenje, ukoliko se nagodi sa policijom, može koštati slobode ili čak i života.
Dan je 2. august 2002; mjesto – asfaltna baza „Komgrap–Dinara“, Zemun Polje; meta – vlasnik firme Ljubiša Buha Čume. Maskirni, Legija i Kalinić zauzeli su busiji u kukuruzu sa prigušivačima na kalašnjikovima. Kada im se Čume pojavio na nišanu, potegli su obarače i – promašili. Potom su im se puške zaglavile: podzvučna municija sa smanjenim punjenjem nije imala dovoljno snage da repetira zatvarač. Kalinić je onda vadio čauru po čauru prstima i, pucajući, ubio je Čumetovog tjelohranitelja Ivicu Nikolića. Legija se nije snašao i oružje mu ostaje zaglavljeno. U međuvremenu, Čume je pobjegao kroz jarak, a Legija i Kalinić na suprotnu stranu divljim trkom kroz kukuruze. Iza sebe su ostavili neispaljene metke, čaure, otiske stopala, vlakna odjeće… Izvještavajući o ovom slučaju, mediji su zaključivali – uključujući i „Vreme“ – da su izvršioci očigledno amateri sa slabom ili nikakvom obukom.
SLUČAJ DRUGI: Do Petog oktobra Legija i Zemunski klan imali su zaštitu Državne bezbjednosti MUP-a Srbije; po nalogu njenog vrha, između ostalog, oteli su i ubili bivšeg predsjednika Predsjedništva Srbije Ivana Stamolića, te izveli dva atentata na Vuka Draškovića.
Lider Srpskog pokreta obnove pukim je čudom preživio inscenirani sudar sa kamionom punim pijeska 3. oktobra 1999. Tada je u automobilu sa Draškovićem poginuo Veselin Bošković, a Zvonko Osmajlić, Vučko Rakočević i Dragan Vušurević u pratećim kolima. Mada su počinioci imali potpunu zaštitu tadašnjeg režima, SPO je vrlo brzo otkrio brojne dokaze koji su ih povezivali sa zločinom: od „kamiona ubice“ registriranog u Državnoj bezbjednosti, preko uloge Javne bezbjednosti u prikrivanju atentata do Legijnog prisustva na kritičnom mjestu u kritično vrijeme… Tako je ne samo propao pokušaj da se ova naručena likvidacija maskira kao saobraćajna nesreća, već su i izvršioci iz tada elitne specijalne jedinice skrenuli pažnju javnosti na sebe. Ali, uprkos svemu, nisu odustali od namjere da ubiju Vuka Draškovića.
Vrijeme – 15. jun 2000; mjesto – Budva; meta – opet Drašković. Uz punu logistiku Državne bezbjednosti i Zemunskog klana, Legijina ekipa iz Jedinice – Leonid Milivojević, Nenad Ilić i Branko Berček – ponovo je u akciji. Neopaženi uspjevaju da se prikradu do terase Draškovićeve kuće: domaćin na trosjedu jede iz činije grickalice i gleda utakmicu na televiziji. Berček kroz šaloperku nišani i puca… Kada je metak okrznuo Draškovića po lijevom uhu, on je skočio i, dok je trajala paljba, zaklonio se iz stuba odakle je dozivao u pomoć. U jednom trenutku je izvirio: ovaj put okrznut je po desnoj sljepoočnici. Berček je ukupno ispalio osam metaka prije nego što je sa svojim pomagačima pobjegao u panici. Bez podrške raznih struktura tadašnjeg režima u Srbiji, teško da bi se ova ekipa, uključujući i Spasojevića i Milu Lukovića Kuma, izvukla iz Crne Gore. A sve su bili samo ne amateri ako se sudi po osposobljenosti i raspoloživim resursima…
SLUČAJ TREĆI: Dobroslav Gavrić pripadao je Drugoj četi Prvog bataljona policijske brigade SUP-a Beograd. Dakle, čovjek dobro upoznat i sa akcijom „Vihor“ (blokiranje grada poslije teških krivičnih djela) i sa raznim metodama istraga. Ukratko: znao je iznutra kako policija radi, na šta sve mora paziti, poznavao je ljude u službi… Ima li boljih kvalifikacija za jednog profesionalca?
Vrijeme – 15. januar 2000; mjesto – hotel „Interkontinental“, Beograd meta – Željko Ražnatović Arkan.
Dok je najpoznatiji srpski paravojni komandant i najmoćniji mafijaški šef na Balkanu sa Milenkom Mandićem Mandom i Draganom Garićem popunjavao tikete iz kladionice, Gavrić je ušao u hotelski hol pun gostiju i sjeo u drugi separe nedaleko od njih. Oko 17.10 je ustao, izvadio pištolj ispod kaputa i pucao: sa tri metka pogađa Arkana u potiljak; sa tri metka u glavu i jedan u leđa Mandića; sa dva metka Garića u leđa… Dužina paljbe – sedam sekundi.
Na samom izlazu iz hotela, Arkanov tjelohranitelj Zvonko Mateović ranio je Gavrića; saučesnici su ga uspjeli izvući, ali je kasnije uhapšen u lozničkoj bolnici. Važnije od činjenice da su iza njega nakon ranjavanja ostali sako i tragovi krvi bilo je to da je pucao pred brojnim svjedocima koji su mu vidjeli lice, te da ga je kao redovnog gosta poznavalo i hotelsko osoblje… Jasno – Gavrić je imao plan da odmah napusti zemlju, ali u isto vrijeme kao da se i potpisao na trostruko ubojstvo u „Interkontinentalu“.
PRILOG ZA FOTO–ROBOTA: Ne postoji savršeni zločin. Neposrednih izvršilaca naručenih likvidacija ima manje ili više vještih, sposobnih i trapavih. Svi oni regrutiraju se iz kriminalnog miljea; svi su sociopate kojima vještina u baratanju oružjem služi da naglase spremnost i odlučnost da nekoga liše života; svi – i to je neizbježno – ostavljaju brojne kriminalističke tragove. Nakon atentata na premijera Zorana Đinđića tako je iza Zvezdana Jovanovića i njegovih pomagača, veterana tolikih sačekuša, ostao i DNK na opušcima i ćebe sa prozora i štošta još…
Stvar je zato u nečem drugom. Devedesetih, odnosno do policijske akcije „Sablja“ 2003, plaćene ubojice su se izvlačile jer su naprosto kriminalni klanovi bili duboko inkorporirani u policiju, Državnu bezbjednost, upravne i političke strukture. Legija, Jovanović, Berček, Gavrić i drugi to najbolje dokazuju. Ukoliko to nije slučaj – a valja se nadati da je Srbija zauvijek s tim raščistila – neposredni izvršioci će pasti prije ili poslije. Sasvim drugačije izgleda sa nalogodavcima: ili ovi što su ubijali za njihov račun i ne znaju tko su ili ćute da ne bi doveli u opasnost svoj i živote članova svojih porodica. Nije zato čudo što se o mnogim likvidacijama zna sve, osim tko ih je naručio…
Izvjesno je samo jedno: dok postoji organizirani kriminal, postojaće i ljudi spremni da ubijaju za novac ili neku drugu vrstu koristi. Aljkavost ili pedanterija jednostavno nisu od značaja – svi su oni profesionalci.
Ministar Nikola Selaković „bljuje otrov“ jer ide pred sud, predsednik Aleksandar Vučić ga vatreno brani. „Vreme“ u novom broju ispituje koji su dometi slučaja Generalštaba i obračuna sa Republičkim zavodom za zaštitu spomenika
Suđenje ministru kulture trebalo bi da započne 4. februra po optužbi za zloupotrebu službenog položaja u aferi Generalštab. “Najavom da će pomilovati optužene u ovom slučaju Vučić najavljuje ono što niko nikad nije uradio – sam će sebe osloboditi krivične odgovornosti”, smatra profesor Bojan Pajtić. “Sve to izgleda kao odbrana čoveka koji zna da je odgovoran za ono što mu se stavlja na teret, a što naravno treba dokazati tokom samog postupka”, ocenjuje Selakovićeve istupe advokat Jovan Rajić. “Postoje dokazi – a to se na kraju vidi i iz Vučićevih izjava – da je on ‘alfa i omega’ poslovnog poteza rušenja spomenika srpske kulture za račun podmićivanja američkog predsednika”, naglašava advokat Božo Prelević
“Ekspoze ministra Selakovića je nemušti pokušaj da skrene pažnju sa svoje krivične odgovornosti i zameni je nekom drugom aferom, naravno nepostojećom, kako smo već navikli od naših političara. Taj govor u Domu Narodne skupštine je zapravo bio generalna proba iznošenja odbrane pred tužilaštvom i diskreditacija stručnjaka Zavoda koji su, između ostalog, svedoci u slučaju “Generalštab”. Svaka izgovorena reč bilo je izvrtanje istine i spinovanje činjenica”
Protiv novosadskog policajca Željka Kolbasa pokrenut je disciplinski postupak zbog sumnje da je prošlog januara u policijskoj stanici Detelnara fotografisao četvoricu aktivista Srpske napredne stranke, uhapšenih pošto su pretukli više studenata a jednoj studentkinji polomili vilicu. Nekoliko meseci posle hapšenja suđenje nije valjano ni počelo, a optužene je pomilovao predsednik Srbije Aleksandar Vučić i tako zaustavio postupak i mogućnost da ikada budu osuđeni. Za to vreme policajcu Kolbasu preti se otkazom, a tuže ga i nekada optuženi za prebijanje studenata
Ćacilend više nije ograđeni obor, već je svuda, ušljiskao nas je i zamazao mimo naše volje. I nisu tamo samo ubice, probisveti i silovatelji. Ima i jurodivih, ekscentričnih, oriđinala, zovite ih kako hoćete. Među njima je i Dejan Stanović Kralj, jedan od šestoro čija prijava “ispunjava uslove” za kandidaturu za direktora RTS-a
Javni sastanci i postrojavanje potčinjenih su uobičajni rituali lojalnosti diktatorima. A što se Aleksandra Vučića tiče: videla žaba da se konj potkiva, pa i ona digla nogu. Ili što bi rekli stari Latini: Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu
Postavka o Jasenovcu u holu Narodne skupštine kao dobrodošlica evroposlaniku Toninu Piculi i ostalim evroposlanicima je na nivou Vučićevog videa na mreži X u kome elaborira kvalitet svog smeštaja u Davosu. Tamo mu je bio kratak krevet, ovde mu je kratka pamet
Zašto je dekan Milivoj Alanović isti kao šovinisti koji su huškali na ratove devedesetih? Zbog čega režimlije ne smeju ni pred sudiju za prekršaje, a kamoli pred Viši sud? I šta je ključni razlog za Vučićev rat protiv naroda i države
Čudo neviđeno u Srbiji – suđenje ministru
Koga plaši slučaj građanina Selakovića Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve
