

Novi broj „Vremena“
„Siromašniji glasači su jeftiniji za održavanje“
U Srbiji se stvara „začaran krug između siromaštva i loših politika“, priča ekonomista Vladimir Vučković za novi broj „Vremena“




„O, Gospode, ti Bože moj jedini… kakvo je to slaboumno gakanje i dokle će da traje ovo tako jeftino zaglupljivanje…“, pomislio je Kamilo Emerički junior posmatrajući već nekakav budimpeštanski Te Deum u slavu nepostojeće pobede kod Pšemisla 1916.
(Zastave, prva knjiga, str. 579).
Da je Krleža od sveg srca, duboko i sa razumevanjem mrzeo sve te protokolarno svečane pompezne i pretenciozne ceremonije – to znamo. Bljuvalo mu se, što se lepo vidi iz celog njegovog popriličnog opusa. Jednom prilikom (Pijana novembarska noć 1918) on je napravio i značajan skandal na jednoj od tih svečanosti. Ceremonije opisivane u Zastavama, Banketu u Blitvi, Hrvatskom bogu Marsu itd., njemu su bile sasvim razvidne kao jeftini kazališni Kitsch po svim pravilima malograđanskog ukusa i službouljudne beamterske lojalnosti, po principu kuschen und weiter dienen, ćutati i dalje služiti – inače…
Desilo se da je nova hrvatska vlast, pre svega pod jakim pritiskom Franje Tuđmana, prvog Predsednika, iz nekog razloga počela da podgreva ostatke ceremonijalne, vizualne i protokolarne lešine K.u.K. etikecije i – kako bi se danas reklo – imidža, je li. Prvo je Francek zamolio Ričija Gumzeja da mu dizajnira gala uniforme za svoj tjelesni zdrug ili zbor, svejedno. Ispale su sasvim ruritanijski kičasto, ne ličeći niti na jedan uzor iz prošlosti; onda je našao nekoga da im propiše koreografiju; još strašnije, gore od onih jadnih grčkih evzona u Atini; gore čak i od onih još kičastijih Putinovih gardista koji otvaraju vrata za njegovo ukazanje. Kad čovek razmisli, Džordž Orvel javlja se neizbežno: što je pompa veća, a šapke višlje, manje je demokratije; nijedna demokratska zemlja nema paradni korak za svoju vojsku.
Dobro: Francek je preminuo u Gospodinu još 1999; naredni predsednici Stipe Mesić i Ivo Josipović pametno su se i promišljeno lišili tih operetskih gardista i sličnih gluposti.
Inauguracija nove predsednice Kolinde Grabar Kitarović, međutim, vratila je na scenu upravo ono od čega se Krleža užasavao i – verujem – prevrće se u grobu zato što nije tu da ga opiše. Dobili smo prošle nedelje spektakl dostojan Fricovog otrovnog pera, ali Fric je bio opravdano odsutan, teško nama.
Šta je, dakle, nedostajalo? Nedostajao je jedan Te Deum u Katedrali, ili barem u crkvi Sv. Marka na istoimenom trgu, odmah iza Izabrane Predsjednice na podijumu u boji njene haljine. Katedrala je izostala kao mogućnost, jer su Njegova Uzoritost, Josip Kardinal Bozanić, morali hitno u Vatikan važnijim poslima. Dobro sad: taj Te Deum nekako ne bi ni spadao u sliku laičke (ćuj laićke!) države, članice EU. Izabrana Predsjednica ipak je, kao i Josipović, završila tekst zakletve sa „Tako mi Bog pomogao“ (Stipe Mesić nije, oba puta). Što se okupljenih štovanih uzvanika tiče, tu bi se Krleža već obradovao. Kao prvo, bili su tu predstavnici svih Redova i Staleža, Crkve, Uprave, Sabora i Vojske, Visoki Ambasadori i Gosti i minores gentium – koliko je bilo mesta. Bilo je mesta i za barem dvojicu koji se brane sa slobode (Bandić i Merčep) i za još neke koji su na slobodi zbog nedostatka dokaza. Krdo penzionisanih generala i admirala – u punoj gali – dobilo je svoje mesto. Ante Gotovina bio je na putu, Norca nismo videli, kao ni Glavaša. Ostatak uzvanika činili su Krležini omiljeni „banski savjetnici“, prezidijalni činovnici i njihove gospođe supruge, banske savjetnikovice pre svega, redarstveni predstojnici i ostala bagaža. Bila je i Nives Celzijus, predstavljajući srpsku nacionalnu manjinu, kako kaže. Bio je i Marko Perković Thompson M1A1.
Folklorni deo oduševio bi Krležu: bio je tu „splet domoljubnih narodnih pjesama“, sa sve devojčicama i kršnim momcima u narodnim nošnjama. Falila je samo još neka Dorica da Izabranoj Predsjednici ponudi licitarsko srce. Poseban ugođaj dobili smo prisustvom „povjesnih hrvatskih postrojbi“ koje je gđa Grabar Kitarović izvolela pozdraviti u mimohodu ka bini. Bili su tu svi mogući: od „Domagojevih strijelaca“ (sumnjiva družba, osnovana tek nakon 1990), preko kojekakvih dubrovačkih, križevačkih, varaždinskih i sličnih formacija, svi u nošnjama; pa hajduci i uskoci sa brkovima, sve do Trenkovih pandura sa sabljama demeškinjama i krznenim šubarama kojih se sećamo sa flaša vinjaka „Trenk“; to su oni zbog kojih je u kelnskoj katedrali dan-danas uklesana molitva suprotiva kugi i pandurima. Na svu sreću neko je bio dovoljno razuman da ulogu „povjesnih postrojbi“ ograniči sa Trenkovim pandurima; sve dalje bilo bi donekle neprijatno: hrvatsko-madžarsko domobranstvo do 1918, na primer; neko je već upozorio da je i Ustaška vojnica „povjesna postrojba“, a to nam nikako ne treba – preblizu je, kao i partizanska vojska, uostalom. Tek bi tu Krleža imao šta da kaže.
Ceo taj malograđanski cirkus bio je nadasve herzlich i kak se šika; prezidijalne i banskosavjetničke gospođe stigle su na Dolac i do „Čarlija“ na kavicu – ako su imale sreću da izbegnu ručak u jedan sat sa Acom Vučićem i drugim Visokim Uzvanicima; ipak je kod „Čarlija“ bolji provod, a i Dolac je važan zbog grincajga, pipice, sira i vrhnja.


U Srbiji se stvara „začaran krug između siromaštva i loših politika“, priča ekonomista Vladimir Vučković za novi broj „Vremena“


Kako je Kokeza planirao da posredstvom fudbalskih huligana i italijanske mafije fizički naudi jednom od najuspešnijih domaćih fudbalera u 21. veku zbog toga što se uplašio da bi on svojim kritikama mogao da ugrozi njegov položaj u savezu? To je tema novog „Vremena“


U trenutku u kojem je pažnja čitave svetske javnosti usmerena na fudbalske terene Amerike, Meksika i Kanade, i kada je glavno pitanje da li će Lionel Mesi sa Argentinom ponovo osvojiti titulu prvaka sveta ili će Francuzi ovog puta da im se osvete za poraz u finalu 2022. godine, srpsku javnost potresla je informacija da je nekadašnji predsednik Fudbalskog saveza Srbije (FSS) Slaviša Kokeza planirao da posredstvom fudbalskih huligana i italijanske mafije fizički naudi jednom od najuspešnijih domaćih fudbalera u 21. veku zbog toga što se uplašio da bi on svojim kritikama mogao da ugrozi njegov položaj u savezu


Beogradski advokat Ivan Ninić kaže za “Vreme” da je u Srbiji upotreba Skaj komunikacije strogo kontrolisana i hirurški ograničena isključivo na nivo izvršilaca na terenu, dok je u Crnoj Gori ona postala alat za demontažu kriminalizovanog državnog aparata. On smatra da su razlozi za ovu selektivnu primenu pravno-političke prirode, jer u Srbiji Aleksandar Vučić još uvek drži pod kontrolom sektor bezbednosti i odlučuje šta će biti predmet tužilačkog procesuiranja


U Srbiji od malignih bolesti svake godine oboli desetine hiljada ljudi. Iza svake statistike su ljudi koji se ne mogu svesti samo na broj. “Vreme” istražuje kako izgleda put od dijagnoze do lečenja – od kapaciteta zdravstvenog sistema i dostupnosti terapija, do svakodnevnog života obolelih i izuzetnoj važnosti psihoonkološke podrške
Fudbal, kriminal, politika i skaj aplikacija
Zašto Nemanju Vidića nema ko da štiti Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve