Spasavanje redova Putina

„Glavne svečanosti se odvijaju sutra u Moskvi. Kako tumačite izbor ruske prijestolnice?“

Na ovo veleumno pitanje koje je novinar tjednika „Le Journal du Dimanche“ postavio vjerujući, valjda, da je Moskvu, kao mjesto proslave, odabrao Međunarodni olimpijski komitet, a ne sama Historija za svog dosad najkrvavijeg banketa – poznati je francuski povjesničar Marc Ferro dao slijedeći odgovor:

„Krajnje je vrijeme da se rehabilitira uloga ruske vojske tokom Drugog svjetskog rata. Ona je ta koja je slomila Wermacht, mnogo više nego američka vojska. Ali hladni je rat toliko iskrivio stvarnost same pobjede nad Njemačkom da su povjesničari uveliko potcjenili ulogu Rusa.“

No, ono što zna francuski povjesničar, i što je smatralo istinitim 57 odsto Francuza po okončanju rata, sada zna tek 20 odsto ispitanika, obaviještava nas „Le Monde diplomatique“ u majskome broju. Još malo napora, kako je govorio slavni markiz, i posljednji će „staljinisti“ ustupiti mjesto neodemokratskim negacionistima i ostalim freedom fightersima.

U kolajni historijskog negacionizma bit će mjesta i za podnaslov u tjedniku „Le Point“ koji u broju od 5. maja poentira, kako mu i ime kaže:

„Slavljenje 60. godišnjice pobjede nad nacističkom Njemačkom pruža Putinu priliku da podsjeti kako je i Staljinova Rusija pridonijela pobjedi. I to je taj nacionalizam koji je sada na cijeni u Rusiji.“ Putin je tako dobio riječ, u programu „Mikrofon je vaš“, da podsjeti kako je i Staljinova Rusija (!?), i ona također, pridonijela pobjedi nad nacizmom. Jedino ne znamo u kakvom društvu i zašto bi to bio nacionalizam.

Iako se ne može mjeriti s onim što se prošle godine moglo vidjeti u povodu 60. obljetnice savezničkog iskrcavanja u Normandiji – kad smo po broju gostiju, medijskom praćenju, publicističkom povodnju memoarske literature, foto-albuma, specijalnih televizijskih emisija, posebnih izdanja časopisa, dnevne i tjedne štampe… prisustvovali pravoj reprizi operacije Overlord u naravnoj veličini – ovogodišnja je proslava 60. obljetnice pobjede nad naci-fašizmom, u Francuskoj bar i na službenoj razini, naišla na daleko veći odjek nego ikada do sada. Treba napomenuti da je 1974. predsjednik Valery Giscard d’Estaing bio ukinuo slavljenje 8. maja kao Dana pobjede.

HISTORIJSKI REVIZIONIZAM: No, i do francuskih je obala stigao cunami „viktimoloških kuknjava“ iz baltičkih zemalja – orkestrirana kampanja podstaknuta pisanjem čak i velike ili ozbiljne anglo-američke štampe: „The Financial Times“, „The Economist“ ili „IHT“, da „Wall Street Journal“ i ne spominjemo – i svih onih odlučno demokratskih objašnjenja odluke predsjednika Estonije i Litvanije, Arnolda Ruutela i Valdasa Adamkusa (koji će se sam, s oružjem u ruci, boriti protiv Crvene armije), da se ne odazovu pozivu predsjednika Putina da prisustvuju svečanostima u Moskvi. Predsjednica Letonije Vaira Vike-Freiberga došla je samo zato da bi, kako je najavila prije puta, održala lekciju ruskim domaćinima i podsjetila ih da je Dan pobjede za „polovicu Evrope bio početak sovjetske okupacije“.

U besprimjernu kampanju historijskog revizionizma, bolje reći negacionizma, oduzimanja Rusiji – Rusiji bez Staljina, bez Vladimira Vladimiroviča… – odlučujuće uloge u razbijanju osovine zla, uključila se i brojna atlantistička „rodbina“, pa je baltička kuknjava doprla i do sunčanih strana Alpa, gdje je vlada pod visokim patronatom bivšeg podoficira JNA planirala za Dan pobjede u Cankarjevu domu izvođenje Mozartova Rekvijema, ali je tek na intervenciju ruskog ambasadora „Dan žalosti“ pretvoren u „Dan pobjede“ i na repertoar stavljena primjerenija Beethovenova Heroica.

Našlo se, dakako, i odvažnih moskovskih novinara – „intelektualaca“, kako ih predstavlja pariski „Courier International“ – koji su nekako umakli svemoćnoj cenzuri i strahovladi satrapa Putina, pa nas „Moskovske novosti“, zajedno s litvanskim tjednikom „Veidas“, obavještavaju o „Katinskoj šumi“ i o tome kako ne treba brkati 8. i 9. maj, jer se 8. maja slavi „oslobođenje zapadne Evrope“, a 9. se maja, u Moskvi, „slavi Staljinovo osvajanje centralne i istočne Evrope“. Možda je zanimljivo napomenuti da je vlasnik „Moskovskih novosti“ stanoviti Leonid Nevzlin, koji, prema naklonjenom mu „Le Mondeu“, „organizira rusku opoziciju u egzilu“, a koji je jedan od nekolicine znamenitih ruskih „oligarha“ – oh, kako to gordo zvuči – s izraelskim pasošem u lisnici.

Ohrabren tim baltičkim junaštvom, koje je sam podstaknuo, i američki se predsjednik odvažio na ništa manje hrabar korak – na „čistu provokaciju“, po jednima, na „agresivnu glupost“, po drugima, te između posjeta Rigi i razgovora s „baltičkom trojkom“ u subotu, i posjeta Tbilisiju, u utorak, skoknuo do Moskve na središnju proslavu. U Rigi će se uključiti u „historiografsku bitku“ nezaboravnom rečenicom kako je 1945. godine „tiranija ostala, ali pod drugom uniformom“.

Za to vrijeme, Nijemci prvi put slave 8. maj kao Dan oslobođenja i njemački kancelar Gerhard Schröder, bez baltičkog viktimološkog napadaja i kompleksa, odlazi u posjet prijatelju Vladimiru Vladimiroviču da na Crvenom trgu prisustvuje vojnoj paradi!

Jedan od najznačajnijih priloga novim historijskim spoznajama dat će predsjednik Evropskog parlamenta, španjolski socijalist Josep „Frankovič“ Borrel, kad na sam dan proslave u Moskvi, u govoru prilikom svečanog otvaranja plenarne sjednice evroparlamenta u Starsbourgu, otkriva kako je „kraj rata donio mir i slobodu samo polovici našega kontinenta“ i da je tada „novi totalitarizam za taoca uzeo polovicu našega kontinenta“. Očigledno, španjolski socijalist je tada, na tom svom slobodnom dijelu evropskog kontinenta, u jaslicama uživao sve blagodati Frankove humanitarne i demokratske falange…

Staljin, Gulag – cijenu kojega je najviše platio sam ruski narod – pakt Ribbentrop–Molotov, Katinska šuma, sovjetska okupacija baltičkih država… to i mnogo čega još drugog, poglavlja su koja ovog 9. maja nisu na dnevnom redu. Osobno smo se zanimali za njih kad je trebalo, to jest kad nije bilo preporučljivo. No, danas je na dnevnom redu nešto sasvim drugo: odavanje počasti za blizu 27 milijuna sovjetskih žrtava, vojnika Rajanoviča koji su ostavili svoje kosti na postajama „križnoga puta“, ili „crvenozvjezdanog puta“ svejedno, od Volge do Berlina.

ISPRIČAVANJE I HIPERAMNEZIJE: Rusija se mora „ispričati“ za komunističku diktaturu nad „polovicom Evrope“, ali tko će se ispričati Rusiji i ruskom narodu za njihovu kalvariju pod diktaturom divotnih Gruzijaca Džugašvilija i Berije, Poljaka Feliksa Đeržinskog, Ukrajinaca Hruščova ili Brežnjeva… itd. Za ono što su pretrpjeli od baltičkih SS divizija: Estland, Lettland i Latvia, da o letonskim odredima pod zapovjedništvom druga Trockog i ne govorimo, ni o njihovoj ulozi u slamanju pobune kronštatskih matroza.

U pomoć historijskom negacionizmu stigla je najnovija teorija odvažnih historičara, odmah preuzeta in folio obliku u zemljama bivše „sovjetske okupacione zone“ – koju je, usput budi rečeno, komunistički totalitarizam napustio bez metka, za razliku od demokracijâ koje i dalje vode samozatajne, altruističke ratove za visokooktansku slobodu i humanizam – teorija o Hitlerovom „preventivnom ratu“ protiv „judeo-boljševičke Rusije“, jer je Staljin pripremao napad na Treći Rajh. Veličanstveno povlačenje Crvene armije, u rasulu, sve do Smolenska i Kijeva, do Moskve, Tule i Rostova na Donu, za svega nekoliko mjeseci nakon „vjerolomnog“ (Staljin dixit) Hitlerova napada, dokaz su valjda, ako je vjerovati toj luckastoj teoriji, izuzetne bojne gotovosti Crvene armije i ekspanzionističkih namjera „socijalizma u jednoj zemlji„.

Baltički čelnici traže od Moskve izvinjenje što su bili okupirani, ohrabreni u tom svom „ispričaj se Vladimire Vladimiroviču!“ i od poljskog predsjednika Kwasniewskog koji je naglasio kako „svi dobro znamo da su baltičke zemlje tada izgubile nezavisnost na nekoliko desetljeća“ te je ruska službena objašnjenja sovjetizacije Baltika usporedio s opravdanjima intervencije u Čehoslovačkoj 1968. Mogao je Kwasniewski reći koju i na račun „poljske krize“ 1981. godine, ali postoji mali rizik da bi se netko sjetio da je on tada bio član Vojne hunte generala Jaruzelskog…

Ipak, treba odati priznanje Kwasniewskom što je u znameniti „historijski spor“ uključio i Sjevernoatlantski vojni savez za historijska istraživanja, kad je pred put u Moskvu izjavio slijedeće: „Sada kad smo postali članovi Evropske unije i NATO-a, nadamo se da će se naši saveznici boriti za historijsku istinu.“

O tome kakve su to „historijske istine“ svjedoči i informacija iz pariškoga „Le Mondea“ kako je Traian Basescu, prekidajući tradiciju da novoizabrani rumunjski predsjednik posjeti prvo Pariz ili London, otputovao u martu ove godine u Washington i, nakon samoproglašenja „osovine Washington–London–Bukurešt“, rastvorio na tepihu u Ovalnome kabinetu zemljopisnu kartu Crnoga mora. Domaćin je bio toliko ushićen da je kroz vrata uzviknuo: „Condi, dođi da vidiš. Ovo je doista zanimljivo!“

Baltički „demokratski revizionizam“ polazi od dvije hiperamnezije: a) pakt Molotov–Ribbentrop i b) konferencija „Velike trojice“ u Jalti, februara 1945. godine, te isto toliko amnezija: a) Minhenski sporazumi koje su ugovorili predsjednici britanske i francuske vlade Neville Chamberlain i Edouard Daladier s gentlemenima kao što su Adolf Hitler i Benito Mussolini.

Ako se sovjetsko-germanski pakt – od 23. augusta 1939. – i njegovi tajni protokoli, dovede makar u najudaljeniju vezu s Minhenskim sporazumima, ugovorenim jedanaest mjeseci ranije – 29. septembra 1938. – onda se nužno postavlja i pitanje: je li aneksija baltičkih država – kao i Istočne Galicije, koju je inače Poljska osvojila zahvaljujući izravnoj zapadnoj vojnoj pomoći i intervenciji protiv Sovjetske Rusije godine 1920/21. ili Potkarpatske Ukrajine i još ponečega – bila dokaz a) sovjetske volje za ekspanzijom, b) odraz realpolitike ili c) korak obrambene strategije? Pitanje će još više imati smisla ako se na umu ima i sovjetsko dezangažiranje u Španjolskom građanskome ratu, „izdaja republikanaca“, što je bio Staljinov korak „dobre volje“ prema Parizu i Londonu u perspektivi potpisivanja antihitlerovskog pakta o „kolektivnoj sigurnosti“ – a što je slavnim „Minhenskim sporazumima“ izgubilo svaki smisao. Izolirana i ostavljena sama naspram Hitlerova Trećega Rajha, Moskva, pod „divotnim Gruzijcem“ Staljinom, po svemu sudeći nije imala drugog izbora no da potpiše „Ugovor s Đavlom“.

Jer, Moskva je u pregovorima s francusko-britanskom misijom – od 11. do 24. augusta 1939. – tražila da se u anglo-francusko-sovjetski vojni pakt uključe i Poljska, Rumunjska i baltičke države, te tvrđave antiboljševičkog „sanitarnog kordona“ iz 1919. godine. No, Poljska, Rumunjska – koja će na „istočnu frontu“ poslati 30 divizija i nekoliko generalštapskih karata koje po Washingtonu razvlači matroz Basescu – i baltičke države odbile su Crvenoj armiji pravo prijelaza njihovim teritorijem.

„Antikomunizam je bio jedan od glavnih uzroka Drugog svjetskog rata“, kaže američki povjesničar Michael Carley.

Nekoliko dana samo prije potpisivanja pakta Ribbentrop–Molotov, Hitler je primio povjesničara Carla Jacoba Burckhardta, komesara Lige naroda za Danzing, i rekao mu slijedeće: „Sve što poduzimam upereno je protiv Rusije. Ako je Zapad suviše glup da to shvati, bit ću onda primoran da se sporazumijem s Rusima i da ga vojno savladam. Zatim ću sakupiti svoje snage i okrenuti ih protiv Sovjetskog Saveza.“

I Hitler je održao obećanje, a Zapad je konačno bio nešto shvatio. Ne mnogo, jer od jeseni 1941, kad njemačke panzer divizije prodiru k Moskvi, Staljin traži otvaranje „druge fronte“ – bilo u obliku slanja savezničkih divizija na „istočnu frontu“, bilo pak u vidu savezničkog iskrcavanja u Francuskoj. Bit će mu udovoljeno u junu 1944. operacijom Overlord, koju, da ne bi doživjela fijasko, Staljin pomaže pokretanjem velike operacije Bagration.

STVARNOST I HISTORIJA: Za to vrijeme: opsada Lenjingrada, obrana Moskve, istrebljenje Židova i svođenje slavenskih naroda na podljude, što se u posljednje vrijeme sve više zaboravlja… Uslijedila je titanska bitka dvaju svjetova, bitka za Staljingrad, Kurska bitka… i naposljetku Crvena armija prelazi predratne sovjetske granice i nezaustavljivo ide k Berlinu… „Na Zapadu ništa novo“: 26 njemačkih divizija naspram 170 na „istočnoj fronti“, gdje ih je od početka operacije Barbarossa iz stroja izbačeno ukupno šest stotina.

Zapadne kancelarije su u stanju uzbune. U martu i aprilu 1945, mjesec-dva nakon „Jalte“, Allen Dulles, šef Office of Strategic Services (preteče slavne CIA), u Bernu pregovora s SS generalom Karlom Wolffom, šefom Himmlerova osobnoga glavnoga štaba, oko uvjeta predaje armija generala Kesserlinga anglo-američkim snagama, e da bi se tako olakšao njihov prodor u Njemačku i promijenio odnos snaga spram ruske armije. Samo u toj posljednjoj bici za Berlin, od 25. aprila do 2. maja, Crvena će armija izgubiti 300 tisuća svojih vojnika, više od ukupnih američkih gubitaka od 1941. do 1945. na svim ratištima, od pacifičke, preko sjevernoafričke do zapadnoevropske i centralnoevropske fronte.

Zašto ovaj historijski negacionizam? Putinu se pripisuju autoritarizam, nedostatak demokracije – ne i Pekingu, na primjer, jer u Kinu se investira uvelike, tamo se prebacuje evropska privredna aktivnost, i ne samo evropska – ali i oživljavanje staljinizma… Današnji „Le Monde“ preko cijele prve stranice naslovljuje: „Sjedinjene države i Evropa spram Putinova izazova!“. Kao da je ruski predsjednik na čelu Al Kaide, neki novi Bin Laden? I koja Evropa? Chirac i Schroeder su u Moskvi, i ne prestaju naglašavati, kao i Putin uostalom, da je strateško partnerstvo Njemačke, Francuske i Rusije faktor svjetske ravnoteže i mira. Dodali bismo, i jedina perspektiva nezavisne Evrope.

Bacimo li pogled samo na naslove u današnjem „Figarou“ – 10. maja – možemo pročitati: Putin veliča Crvenu armiju, Chirac odbacuje polemiku (izazvanu američkim prigovorima Putinu ), Varšava traži istinu, a Moskva odlikuje Jaruzelskog i… na uže francusko-alžirske teme: Buteflika uspoređuje francusku kolonizaciju s nacizmom. Naime, 8. maja 1945. u Setifu i okolici francuska je vojska masakrirala 15 do 20 tisuća Alžiraca, do 50 tisuća prema alžirskim izvorima, a u februaru ove godine u francuskom je parlamentu usvojen zakon u kojem se o „francuskom prisustvu“ („kolonizaciji“) u Sjevernoj Africi govori kao o „civilizatorskom poduhvatu“.

„Istina s ove strane Pirineja, zabluda s one strane“, govorio je Pascal. S ove ili one strane Sredozemlja, isto tako. Što onda reći za istinu s ove ili s one strane Odre, Nise, Njemena ili Dnjestra.

Izbačeni tako iz stvarne Historija – „koja je samo bajka koju idiot priča, puna buke i bijesa“ – uključismo se u postomodernističko istraživanje historije na tečajevima što ih diljem svijeta organiziraju naši saveznici.

A sjenke što ih za sobom ostavljaju Pigmeji duge su samo zato, već je rečeno, jer se počeo spuštati mrak. Zato ćemo radije poslušati savjet gospara Lukše s konca Dubrovačke trilogije: A sad !… ho’mo spat.