Pogled iz Rusije
Šta ruski mediji pišu o izlaganju Miloša Vučevića i novoj vladi Srbije
Fokus ruskih medija je uglavnom deo vezan za buduće odnose Srbije i Rusije te uvođenje odnosno neuvođenje sankcija Rusiji
Ode li premijer Aleksandar Vučić u Potočare da se pokloni senima pobijenih, neće mu biti lako. I ne treba, niti sme – zna se dobro zbog čega
Što ste radili 11. jula 1995? Aleksandar Vučić, Tomislav Nikolić, Ivica Dačić i još dosta drugih trebali bi da se dobro pogledaju u ogledalo i iskreno objasne zašto su bili uspaljeni zagovornici politike koja je prije dvadeset godina dovela do genocida u Srebrenici. Reći „grešio sam“ i odmah dodati „nemam problem s tim“ nije odgovor već arogantna relativizacija; pozivati se u istom kontekstu na ratne zločine nad Srbima – kažnjene i nekažnjene – nedostatak je elementarne empatije; tretiranje komemoracije u Potočarima isključivo kroz prizmu američkog i evropskog discipliniranja Srbije i ataka na Republiku Srpsku, puko je dnevnopolitičko skretanje teme.
Dakle, gospodo, pitanje je prosto: što ste radili 11. jula 1995? Samo je to u ovom trenutku važno – za sve ostalo biće i vremena i mjesta i prilike, i treba da ih bude.
Ode li premijer Vučić u Potočare da se pokloni sjenima pobijenih, neće mu biti lako. I ne treba, niti smije. Njegova izjava „hoću li ići ili ne u Srebrenicu biće odluka Republike Srbije, a ne SAD, Velike Britanije ili Ruske Federacije“, ništa ne olakšava i samo nepotrebno podiže tenziju. Naime, ona je ponovno skrivanje iza naroda kao što se iza istih tih leđa krilo i prije dvije decenije. Nema narod u Srbiji i Republici Srpskoj ništa sa genocidom u Srebrenici. Imaju – i te kako – svi oni čije su se moć i politička karijera temeljile na šovinizmu, najnižim strastima, ratu, mržnji; imaju je svi oni što su svojim činjenjem i nečinjenjem stvorili i održavali sistem i okolnosti u kojima je bilo moguće da osvane 11. jul 1995. Kolektivna odgovornost ne postoji – postoje konkretni postupci, imena i prezimena.
Ključnim akterima aktualne vlasti u Srbiji trebalo je nekih petnaest godina da se distanciraju od genocida u Srebrenici, a i tada neuvjerljivo, poluglasno, procijeđeno kroz zube, prije svega iz razloga političke konjunkture… Moguće je da Nikolić svoje imenovanje za četničkog vojvodu 1992. i Vučić izjavu sa skupštinske govornice 1995. „da ćemo za jednog Srbina ubiti sto Muslimana“ ukoliko međunarodna zajednica napadne položaje Vojske Republike Srpske, objašnjavaju neiskustvom, duhom ratnog vremena i njegovih povišenih strasti. Ali, može li predsjednik Srbije sebi i svima drugima jasno reći zašto je još 2008. bio glavni govornik na mitingu podrške Radovanu Karadžiću; može li premijer suvislo razjasniti zbog čega je 2007. preljepljivao tablu „Bulevar Zorana Đinđića“ natpisom „Bulevar Ratka Mladića“? Rat je tada bio završen prije više od decenije i o Srebrenici su obojica znala isto što i sada znaju, ništa se tu nije promijenilo… Zato kada je riječ o komemoraciji u Potočarima i odnosu prema žrtvama, nacionalni interes je posljednje što bi smjeli uzeti u usta. Nisu građani Srbije – niti smiju biti – taoci njihove sumanute i promašene političke prošlosti.
Nikolić ima sklonost da šakom i kapom dijeli ordenje, a Vučić da razne strane državnike i ministre naziva svojim prijateljima. Imaju dobre razloge. Zbog sopstvenog lika i djela u prošlosti, prepoznati su na Zapadu, a moguće i na Istoku, kao politički konvertiti čija je otpornost na zahtjeve velikih sila i njihovih saveznika u regionu ravna nuli; vitlanje barjacima i busanja u nacionalna prsa ovdje nisu ništa drugo do smokvin list za domaće zasjenjivanje prostote. Jer, što se u stvari misli u Evropskoj uniji i Americi o „partnerima i prijateljima“ iz Beograda i na kakvo su mjesto smješteni u tom društvu, najbolje svjedoče rezolucije o Srebrenici. Mada se ne može reći da su nezaslužene, nikome u Srbiji one nisu prijatne, otvaraju također i čitav niz drugih pitanja, ali dobro pokazuju i tko su i što su zapravo naši najviši državni predstavnici. Gotovo je sigurno da bi se iste ili slične rezolucije o Srebrenici našle na stolu i da je netko drugi na vlasti. Ali, sigurno je i da bi se svako van političkog korpusa vladajuće koalicije iskrenije i poštenije suočio s njima; ako ništa drugo, makar bi mogao da pokuša da odgovori na pitanje što je radio 11. jula 1995.
Da bude jasno: jedno je Boris Tadić na komemoraciji u Potočarima, a nešto sasvim drugo Vučićev eventualni odlazak na isto mjesto.
Ali, realnost je takva kakva je – Vučić, Nikolić i Dačić zastupaju sve nas u zemlji i inostranstvu. Treba se nadati da su u stanju bar kada je riječ o Srebrenici da zaborave na politički marketing i rejtinge, okanu se bilo kakvih diplomatskih igara, pravničkih cjepidlačenja, relativizacije, nacionalne demagogije i dramatskih istupa, te da poput svih nas crvenih u licu obore glave i ćute. To je najmanje što možemo svi zajedno.
Fokus ruskih medija je uglavnom deo vezan za buduće odnose Srbije i Rusije te uvođenje odnosno neuvođenje sankcija Rusiji
Ivica Dačić je rekao da je Rusija tražila zakazivanje hitne sednice Saveta bezbednosti UN o BiH
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve