

Pregled nedelje
Portparoli razočaranih birača
Zašto su pojedinci Vučiću u brk skresali svoje ogorčenje zbog izneverenih obećanja, laži i obmana njegovog režima? I to još u unutrašnjosti gde vlada gola represija


Kada bi se brojali pratioci na Tviteru, Donald Tramp bi već bio republikanski kandidat za predsednika SAD, a na izborima bi najverovatnije pobedio Hilari Klinton. Na početku godine u kojoj se glasa Tramp ima okvirno 5,7 miliona pratilaca na svom zvaničnom nalogu, Hilari 5,16 miliona, ostali su daleko iza. Isto je i na Fejsbuku, s tim da su cifre nešto niže.
Donald Tramp ima najubedljivije vođstvo među kandidatima obe partije i mogao bi biti prvi partijski kandidat, ako ne i predsednik, koji se za to izborio na društvenim medijima. Sada se i oni koji su mu se podsmevali do jesenas presabiraju i analiziraju da li su njegovi visoki rejtinzi posledica (između ostalog) aktivnosti na mrežama ili su brojke na mreži pokazatelj nečije uspešnosti u realnom svetu. Odnosno, kako se (i da li se) pratioci transformišu u birače? To koliko birača vredi jedan pratilac saznaćemo u novembru, budući da lajkovanje i odlazak na biralište nije isto, a i ljudi vole da prate one s kojima se debelo ne slažu.
Osim što je zanimljivo, ovo pitanje je vrlo aktuelno u Srbiji gde politički rat na društvenim medijima nije stao od izborne kampanje 2012.
Donald Tramp za sebe tvrdi da je „Ernest Hemingvej od 140 karaktera“ i da društvene medije razume bolje od svih protivkandidata. Ovo drugo mu svi priznaju, ovo prvo ne komentarišu sve i da se ne slažu. Jer mu rezultati još uvek govore u prilog.
Tramp tvrdi da svoje postove sam piše, a ako to i nije sasvim tačno, sigurno je da je svaki lično odobrio. Upućeni tvrde da su tvitovi koji se na nalogu pojavljuju kasno uveče definitivno njegovi, jer tada svi iz kampanje odu da se odmore. On je precizno odredio svoju ciljnu grupu i uspešno je gađa porukama. Ne obazire se na političku korektnost. Proziva, vređa, dobacuje, jednostavno rečeno ponaša se baš onako kako se od njega očekuje i po čemu prednjači među kandidatima budući da su i ostali krenuli tim putem.
Sviđalo se to nekome ili ne, Tramp je zaista našao pravu žicu. On na društvenim medijima nudi nešto novo i drugačije, angažuje se lično, spreman je na diskusiju u kojoj zaista učestvuje (
asktrump), greši, ispada povremeno glup i neinformisan (korisnici mu podmeću svašta, a on se uredno „prima“), ukratko – sav se daje i iskren je u tome što mu ide u prilog i kada mu ne ide u prilog (Trampov paradoks). A sve to dobro radi u kombinaciji sa svojim političkim stavovima i odgovara očekivanjima birača kojima se obraća.
Nije malo teoretičara kampanja koji misle da bi Tramp mogao da dođe do nominacije uz minimalno korišćenje drugih medija sem društvenih. Recimo, do sada je na televizijske reklame potrošio sto puta (!) manje novca nego Džeb Buš, a rejting mu je oko šest puta veći.
U jednoj stvari Tramp zaostaje za kandidatom demokrata Bernijem Sandersom, a to je brzina sticanja novih korisnika. Tokom dvosatne televizijske debate u oktobru Sanders je stekao čak 35.000 novih pratilaca, što je dosadašnji rekord. Interesantno je da je Hilari Klinton kandidatkinja sa najvećim brojem lažnih pratilaca, svojevrsnih botova.
Ko ne nudi ništa novo, „štekuje“ se i nije spreman lično da se istakne, nema šta ni da traži na društvenim medijima. Donald Tramp pokušava da dokaže da takav nema šta da traži ni na izborima. Još jedan Trampov paradoks je da bi oni koji ga ne podnose trebalo da se raduju njegovom uspehu u tom dokazivanju.


Zašto su pojedinci Vučiću u brk skresali svoje ogorčenje zbog izneverenih obećanja, laži i obmana njegovog režima? I to još u unutrašnjosti gde vlada gola represija


Vučićev Igrokaz na Grzi, kada je zloupotrebio nesreću jedne građanke i njene porodice, bio je, naravno, jeftin medijski trik, ali to ne umenjuje njegovu skandaloznost. Naprotiv. Bila je to demonstracija moći čoveka lišenog emocija i civilizacijskih ograda koji pred kamerama gazi zakon


Ako se studentski pokret bude više bavio „bezbednosnim procenama“ nego pravom predizbornom kampanjom, izgubiće ono što ga je krasilo na početku i što je uzdrmalo naprednjačku Srbiju – osećanje nade koja postoji i koja je stvarna


Naš veliki glumac Svetozar Cvetković je u intervjuu za „Vreme“ rekao ono što se u našoj čaršiji ne kaže – da je bolje da ima Bitefa, Festa i drugih festivala nego da ih nema. To se mnogima neće svideti jer se vode logikom „što gore to bolje“


Desničarske partije nikako da podrže studentski pokret, uprkos kosovskom zavetu studenata i svoj onoj ikonografiji po principu „Kosovo je srce Srbije“. Jer desničarsko poimanje sveta je partikularno, a studenti čvrsto stoje na univerzalnosti republikanskog tla
Evropa i Srbija: Slučaj “Crvene zvezde”
Kako je fudbalski klub postao poslovno-politički projekt Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve