Ako se pitaju stručnjaci, nakon deset godina od donošenja Ustava Srbije iz 2006. godine, taj najviši pravni akt treba se mijenjati, ne samo zbog zahtjeva Evropske unije, već i zbog nas samih, ali ne brzopleto i ne bez široke rasprave. Moglo bi se reći da je to zajednički nazivnik dva skupa održana nekoliko dana prije desete godišnjice – u isto vrijeme na dva mjesta – državnom Pravnom fakultetu i privatnom Pravnom fakultetu Univerziteta Union.
„Deset godina posle donošenja, o Ustavu Srbije, kao tekstu, teško da je ostalo nešto novo da se kaže. Ustavnopravna nauka je dala svoju ocenu. Kritika koju je izrekla ne sme poslužiti kao ‘platforma’ ili doktrinarno opravdanje za totalno ili parcijalno menjanje Ustava po svaku cenu. Potrebno je braniti Ustav. Braniti Ustav znači štititi ideju ustavnosti i načelo suprematije Ustava, ali ne osujećivati organizovanu raspravu i rad na promeni Ustava koji bi doveli do boljeg teksta. Bolji tekst biće onaj koji, uz poštovanje načela i vrednosti evropske ustavnosti, vodi računa o nacionalnom i državnom interesu Srbije. Posle svega, znamo li koji je to interes? Ako ga, kojim slučajem, ne znamo, nemojmo ulaziti brzopleto u promene Ustava. Kad nestanu političke himere koje nas ophrvavaju poslednjih nekoliko decenija, postaće jasno da je ustavno pitanje i dalje otvoreno“, riječi su profesora Pravnog fakulteta BU Vladana Petrova, koji kao najbolje ustave vidi onaj radikalski Kraljevine Srbije iz 1888. i onaj „Miloševićev“ iz 1990. godine.
Političke himere, jasno, najžešće su po pitanju Kosova i pritisaka koji – da li stvarno, ili ne – država trpi u odnosu na status pokrajine i pitanje teritorijalne cjelovitosti. Jedno od glavnih pitanja na drugom skupu, onom na Unionu, bilo je pitanje „ustavnog momenta“: da li je trebalo odmah nakon 5. oktobra donositi novi Ustav, jer se išlo za raskidom sa prethodnim režimom, ili je – kad je taj trenutak već prepušten (zbog kompliciranih političkih odnosa u tada vladajućem DOS-u) – Ustav koji je na snazi donesen „u posljednjem trenutku“, u kojem je Srbija još mogla samostalno odlučivati, kako to kaže profesor Slobodan Samardžić: žurilo se te 2006. godine sa Ustavom zbog pregovora sa Kosovom, u kojoj je pregovaračka pozicija Srbije bila jako loša.
BIROKRATIJE I KOSOVO: Samardžić na skupu na Univerzitetu Union kaže i ovo: „Budući da se Ustavni sud Srbije početkom 2015. godine proglasio nenadležnim za ocenu ustavnosti tzv. Prvog sporazuma o principima normalizacije odnosa, Ustav Srbije ostao je nezaštićen od najtežeg vida njegovog kršenja koje preduzima Vlada Srbije. Kako stvari danas stoje, ona je glavni preduzimač izmene Ustava posredstvom akcionih planova za ispunjavanje uslova iz pregovaračkih poglavlja. Na taj način Srbija gubi svoj ustavni identitet koji je teško stekla posle decenija fasadne ustavnosti pod autokratskim režimima. Odlučnim koracima njene vlade, poduprtim najvećim delom domaće političke klase, ona se vraća jednom po svemu predustavnom stanju.
Ali, ujedno to je i put da Srbija izgubi i svoj nacionalni identitet, budući da su identitetska obeležja sadržana u Ustavu Srbije u javnoj orbiti kritike delujuće evropske birokratije i birokratija vodećih država članica Unije, pre svega Nemačke. Država se tako pretvara u bezobličan kvaziustavni objekat na spoljnoj periferiji jedne nastajuće imperijalne strukture“.
Profesorica Pravnog fakulteta Union Violeta Beširević, međutim, kaže da je i te 2006. godine na donošenje Ustava presudan bio vanjski činilac: strah od gubitka Kosova, u prvom redu, ustavno neriješen problem autonomnih pokrajina („Milošević je uspeo da jednu lošu stvar učini još gorom“, kaže ona osvrćući se na Ustav iz 1990. godine), a da se danas, kako je to rekao profesor Tanasije Marinković – s obzirom na usporednu zastupljenost etnocentričnog modela ustavnog identiteta, ta komponenta treba zadržati i u ustavnom identitetu Srbije – „mora biti svedena na simboličku dimenziju“, poput sadašnje Preambule („Polazeći od državne tradicije srpskog naroda…“). Odredbe o Kosovu i Metohiji bi, slažu se oboje, trebale ostati u Ustavu, ali na posredan način, nalik odredbi bivšeg člana 23 Osnovnog zakona SR Njemačke, po kojem će on stupiti na snagu i u drugim dijelovima Njemačke „nakon njihovog pristupanja“.
Profesorica Beširević je, što se pretvorilo u možda najvažniju razmjenu mišljenja tog 5. novembra o Ustavu Srbije iz 2006. godine, postavila pitanje „ustavnog patriotizma“ – odredba o tome da je Srbija država njenih građana iz 1990. godine (pod vlašću Slobodana Miloševića) postala je država srpskog naroda i svih građana koji u njoj žive. „Ko smo mi?“, zapitala je profesorica Beširević, ako se odmičemo od modela multikulturalnog konstitucionalizma, kako je to naveo profesor Pravnog fakulteta BU Miodrag Jovanović, govoreći o „specifičnom tipu istočnoevropskih ustava“, koji su se donosili u uvjetima „paralelne političke i ekonomske transformacije“, pri čemu je „izražena etnifikacija politike“ također jedan od aspekata istočnoevropskog modela.
„Za razliku od Istočne Evrope, mi nismo 70 godina bili – barem ja to tako ne doživljavam – pod neprijateljskom vlašću“, kao što je to bio istočni blok, od Mađarske i Češke i Slovačke, Poljske…
AUTONOMIJA: Na skupu na Unionu, naravno, čulo se i pitanje ustavnog položaja AP Vojvodine. O tome Tamaš Korhec, profesor na Univerzitetu Union, kaže: „U nadmetanju i sukobu ustavnih odredbi i vrednosti koje one izražavaju, pravo na pokrajinsku autonomiju i manjinska prava su gotovo bez izuzetaka bili nadjačani od strane drugih ustavnih odredbi i vrednosti, kao što su formalna jednakost pred zakonom, jedinstveni pravni poredak, nedležnosti RS, jednak pravni položaj građana na celoj teritoriji RS, nezavisnost javnog servisa itd. Ustavni sud Srbije je ove odredbe tretirao kao sekundarne po značaju i pravnoj snazi“, te predlaže: „Koncept, a ne obim autonomije urediti po ugledu na autonomiju Olandskih ostrva i italijanskih autonomnih regija. Ustavnim zakonom urediti pitanja, a ne samim ustavom, jasna podela zakonodavne nadležnosti uz mehanizam kontrole prilikom proglašenja pokrajinskih zakona. Koncept manjinskih prava unaprediti preciznijim definicijama u ustavu ili takođe ustavnim zakonima“.
Za daljne razumijevanje (kon)teksta, važno je napomenuti da je državni Pravni fakultet BU na svom skupu promovirao netom osnovani Srpski pravnički klub, dok je Srpsko udruženje za ustavno pravo (čiji je predsjednik profesor državnog Pravnog fakulteta BU Tanasije Marinković) na skupu na Univerzitetu Union nastupilo kao već etablirana organizacija. Zanimljivo je da je na ovom prvom skupu bila vidljivija „državotvornost“, na ovom drugom, pak, više diskusije nego „smatranja i ukazivanja“.
O već postavljenom pitanju „Ko smo mi?“, koje je izazvalo polemiku: tko god što mislio o Samjuelu Hantingtonu, koji je istonaslovnu knjigu izdao, u ovom trenutku izmjena Ustava Srbije, moralo bi se misliti. O tome se pričalo na Unionu: hoćemo li u ono multikurtularno, ili ćemo u nacionalno? O tome su profesori Samardžić, Jovanović, Beširević, Marinković govorili, suprotstavljali su im se ljudi iz publike, također stručnjaci (Nada Bakić iz Švicarske, problematizirajući položaj Vojvodine i zastupanje građana sa dva glasa, čemu treba pridodati regionalizaciju Srbije kao drugi model), o svemu tome je i doprinos dala Bosa Nenadić, danas sudija, a bivša predsjednica Ustavnog suda Srbije koji uporno izbjegava javnost, čija bismo izdvojena mišljenja u raznim sudskim odlukama više trebali predstavljati javnosti i građanima Srbije, pogotovo stoga što će država Srbija očito prekoračiti rokove u kojima bi, do kraja godine, trebala izabrati nove sudije Ustavnog suda.
MILOŠEVIĆEV USTAV: Kako god, Ustav će se mijenjati ako se vlasti toga dosjete, ili im netko tako naredi. Odlična ilustracija su bili, na skupu na Pravnom fakultetu BU, istupi nekadašnjih važnih profesora iz tadašnjeg vremena, najviše profesora Ratka Markovića, tvorca Ustava iz 1990. godine, onog Miloševićevog. Ne može mu se, profesoru Markoviću, naime, osporiti šarm usmjeren na studente, niti mu se može u takvom političkom okruženju osporiti činjenica da je „najveći živi konstitucionalista“ u zemlji Srbiji (reče jedan učesnik skupa na BU koji je primljen u redove Srpskog udruženja ustavnih pravnika, u isto vrijeme dok je sjedio na drugoj adresi, ne na Unionu, nego Pravnom fakultetu; i nije bio jedini). Možda je najbolji savjet budućim ustavotvorcima upravo profesor Marković rekao: treba nam redefinisanje Ustava, treba ga svjesti na pravu mjeru, treba ga reducirati na pravu ustavnu materiju, ne na gomilu onoga što ustav čini dosadnim štivom: ako smo već prihvatili međunarodne odredbe o raznim stvarima, ljudskim pravima, na primjer, onda to ne treba stajati u ustavu, jer se ionako podrazumijeva s obzirom na sve međunarodne akte koje je država Srbija potpisala i ratificirala.
Vratimo se profesoru Samardžiću, sa skupa na Unionu: „Ukratko, pred birokratijom Evropske unije Vlada Srbije se obavezala na to da izmeni jedan značajan ustavni segment, i to za određeno vreme (do kraja 2017. godine) kako bi izašla u susret zahtevima tražioca. Stvar je do te mere zakucana da je nemoguće i teoretski zamisliti da bi ustavna procedura, kojom će proces izmene svakako proći, mogla bilo šta da promeni u ovoj već donesenoj političkoj odluci. Ovde više nije reč o srpskom pravosuđu, ili o bilo kom ustavnom sektoru koji bi bio predmet izmene. Ustav Srbije nije savršen ustav ni materijalno ni nomotehnički. Kao takav, on je po definiciji podložan izmenama. Ovde je pre svega reč o najavljenom načinu njegove izmene kao presedanu koji će moći i nadalje da se primenjuje. Opravdanje se nalazi u napredovanju evropskih integracija Srbije, koje su, kao što je rečeno, put bez pravog cilja i, što je još gore, put bez povratka. Ustav Srbije će se nadalje menjati putem akcionih planova za pojedina poglavlja, s tim što ovaj postupak ima jedno korektivno uslovljavanje, a to je napredak u tzv. sveobuhvatnoj normalizaciji odnosa sa Kosovom. Od pregovaračkog poglavlja br. 35 zavisi napredak u svim drugim poglavljima, što je takođe utvrđeno u jednom relativno nepoznatom dokumentu koji nosi naziv: Pregovarački okvir, koji je opet deo šireg dokumenta pod naslovom: Opšta pozicija Evropske unije. I njega je Vlada Srbije prihvatila, a on u tački 23 sadrži stav da će proces normalizacije odnosa „postepeno, do kraja pristupnih pregovora dovesti do sveobuhvatne normalizacije odnosa Srbije i Kosova u formi pravno obavezujućeg sporazuma…“.
I KO SMO?: Treba o svemu tome razgovarati, treba napraviti javnu raspravu, ne treba naprečac mijenjati ustavne odredbe i okvir našeg pravnog sistema, jasno je iz svega što se čulo sa dva skupa. Pritom, dva skupa bi bila mnogo bolja da su napravljena kao jedan: možda bi i Miloševićev Ustav iz 1990. dobio neke kritike, a ne bi bio označen kao najbolji u historiji, kao i onaj iz 1888. godine kojega su napravili tadašnji, neslični današnjim naprednjacima i radikalima.
Ima još nešto: na skupu Pravnog fakulteta BU čulo se i to, od jednog profesora, da je u kamen uklesana ekavica i ćirilica i da je jedan Crnogorac doktorand upozoren da ijekavica njegova nije podobna za njegovu akademsku karijeru. Jest da je to bilo u vremenu namijenjenom za raspravu i pitanja, ali sve je nekako prošlo bez ikakve reakcije.
Što će nam izmjene Ustava iz 2006. godine ako o takvim budalaštinama uopće raspravljamo? U tom kontekstu, Kosovo nam je tek izgovor da ne pričaju stručnjaci među sobom, da ne sučeljavamo stavove, da godišnjicu postojećeg Ustava upražnjavamo na različitim adresama, da – na kraju krajeva – ne čujemo umne ljude koji se bave ustavnim pravom.
„Ko smo mi“, pitanje je profesorice Beširević koje ostaje na početku i na kraju.
