
Izložba
Galerija Haos: Saradnja sa Francuskom duga ceo život
Galerija Haos obeležila je 30 godina postojanja i isto toliko godina saradnje sa Francuskom, izložbom u Francuskom institutu
Na gradskom trgu u Banjolama, u Istri, podignuta je bista beogradskoj pozorišnoj glumici Mariji Crnobori, i otvorena je spomen-kuća
Mesto Banjole, u opštini Medulin na istarskom jugu, nedavno je priredilo omaž beogradskoj glumici a svojoj zemljakinji Mariji Crnobori, divi s pozorišne scene Jugoslovenskog dramskog pozorišta pedesetih i šezdesetih godina prošlog veka, iz doba kada su dive postojale. Pred njenom rodnom kućom postavljena je spomen-ploča, na centralnom trgu otkriveno je njeno poprsje, otvorena je Spomen-kuća „Crnobori“, a u njoj – promovisana je raskošna opremom i sadržajem knjiga Marija Crnobori – eseji o fragmentima prof. dr Jelene Lužine.
Marija Crnobori je igrala dramsku klasiku na kojoj bi joj mnoge glumice pozavidele. Njene su bile Antigona, Ifigenija, Ofelija, i Gertruda, Fedra, Ledi Magbet, Klitemnestra – izdvajam tek najzvučnija imena, a zapravo se pitam – šta ostaje od pozorišnog glumca osim imena? Ljudi se okupljaju oko scene ne bi li gledali i čuli, a kad se predstava završi… a kad se karijera zaključi… kad glumca više nema…?
Mariju sam upoznala u trenutku kad se završio njen dnevnik s gradilišta JDP (objavljivan u pozorišnim novinama LUDUS), kada je otvoreno novo zdanje, a Marija, prirodno, nastavila da živi uz njega. Znala sam da je ona legenda tog doma, da mu je postavljala temelje. Poznanstvo je moglo ostati kao trenutak ushićenja u susretu s legendom. No, pojavila se i sledećeg dana, britkog uma, vedrog glasa, postojana. Anđeo čuvar Jugoslovenskog dramskog, govorili smo s dozom šaljivosti i divljenja, u isti mah. Anđeo čuvar u onim i ovim vremenima. Čuvarica umetnosti. Čuvarica čovečanskih vrednosti.
Kad se o Mariji govori, ne može se preterati u davanju superlativa. Marija je postavila merila valjanosti, kako glume tako i života u pozorištu. Šta je etika stvaranja i koja je uloga čoveka u društvu – moglo se najneposrednije učiti od Marije.
Onome ko bi je prepoznao i pozdravio, ljubazno bi uzvratila i gotovo uvek tutnula bombonu, nešto slatko. Pitali su se, zašto Marija dolazi u JDP kad se povukla iz glume? Premda je u održanju fizičke aktivnosti moglo biti opravdanje njene vitalnosti (preminula 2014. u 96.), ne bismo smeli prenebregnuti da je Marija negovala duh, ono što čoveka čini čovekom, članom zajednice. Brinula je za opšte dobro.
Marija je učila u skromnoj porodici brodskog mehaničara bogatoj decom. Učila je od svoje učiteljice. Imala je, u najčistijem smislu, od detinjstva usvajan, sistem hrišćanskih vrednosti, premda se nije predstavljala kao vernik. Imala je duboko usađeno poštovanje za drugog čoveka, za bliskosti i za razlike. Kad god bi me videla zabrinutu, pa i kad bi sama iskazala nezadovoljstvo time kako stoje stvari – znala je reći: „Sa Sirijusa se to ništa ne vidi.“ Ova egzistencijalistička misao nije bila mirenje, nego ironično božansko rezonovanje nad ljudskim slabostima i taštinom. Životić, još bi rekla. I, koliko god peckala mene, ili sebe, znala je i da bez talenta nema stvaranja. Zapisala je: „Meni se čini da glumačko stvaranje lika ima sličnosti sa stvaranjem čovjeka. Pisac je otac, glumac majka, a reditelj liječnik.“
Najzad, učila je od svojih likova, tih gromada na kojima počiva čovečanstvo. Verujem da je rađajući ih, uzdizala vlastitu duhovnost. A duhovnost nikad nije sebična. Štaviše, ona traži drugog čoveka, poziva ga, proziva ga da se probudi.
Marija je najdraže drugovala s Biblijom, Krležom, Andrićem, Cesarićem i čakavcem Matom Balotom. Živo je pratila tekuća zbivanja, vesti, prenose iz Skupštine, a najviše teatar: kako beogradski tako i onaj na Bitefu. Nije volela suditi, ali bi znala reći koju lapidarnu, ubojitu. Nikad nije gubila vlastiti sistem vrednosti.
Imala je rituale, recimo, da se čuje s ljudima koje je po nečemu izdvojila. To su bili iz teatra Mira Stupica, Jovan Ćirilov, Aleksandar Ranđelović (blagajnik JDP), komšije Čolići, njena porodica.. I nas dve bismo se čule. Svaki dan, negde oko podne. Bez krupnih reči, velikih emocija, ponekad i bez novosti. Poziv je bio radi poziva; nosio je metaznačenje – postojanost, pouzdanje u odnos s drugim bićem. To je bio jedan sveti trenutak, već tad sam shvatila.
Marijine rodne Banjole čuvaju uspomenu na nju. U Spomen-kući „Crnobori“ su njeni lični predmeti, replike pozorišnih kostima i njihovi originalni delovi, fotografije, genealogija porodice, i uspomene na Josipa Crnoborija, slikara, Marijinog rođaka. Spomen-kuća „Crnobori“ polako se bogati – Jugoslovensko dramsko joj je darovalo foto-monografiju o Marijinom pozorištu, a Udruženje dramskih glumaca monografiju Marija Crnobori Aleksandra Milosavljevića – sa idejom da postane mesto hodočašća. Sad se pitam zašto je Beograd inertan kad treba odati počast dokazanim velikanima i zašto zaboravljamo da je kultura uvek stvar nasleđa.
Galerija Haos obeležila je 30 godina postojanja i isto toliko godina saradnje sa Francuskom, izložbom u Francuskom institutu
Zbirka eseja Gojka Božovića „Negde između epoha“ otkriva da je srpska moderna proza unazad sedamdeset godina nastajala upravo na društvenim i epohalnim granicama
Ukrali su nam vojsku, ukrali su nam emociju, rekao je Aleksandar Radić komentarišući najnoviju vojnu paradu u Beogradu, i setio se dokumentarnog filma „Parada“ Dušana Makavejeva iz vremena kad je svega toga bilo
Sa dve nagrade, za Vesnu Smiljanić Rangelov i Luku Tilingera, izdavačka kuća „Službeni glasnik“ pobednik je ovogodišnjeg izbora za nagradu „Neven“
Radove tri umetnika izabrala je galerija Novembar da, kao jedina iz Srbije, predstavi ovdašnju umetnost na poznatom sajmu umetnosti ArtAtina u Grčkoj
Jovo Bakić, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu
Imamo ljude koji će se obračunati s kriminalom Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve