Pogled iz Rusije
Šta ruski mediji pišu o izlaganju Miloša Vučevića i novoj vladi Srbije
Fokus ruskih medija je uglavnom deo vezan za buduće odnose Srbije i Rusije te uvođenje odnosno neuvođenje sankcija Rusiji
Za ovog istoričara politički odnosi Srbije i Rusije kroz vekove samo su jedan (ne i najvažniji) segment njihovih ukupnih odnosa, trajno obeleženih vremenskim i interesnim kontekstima, kao i značajnim razlikama u međusobnim percepcijama
U danima sećanja na prerani odlazak istoričara Miroslava Jovanovića u „naponu stvaralačke energije“ (Milan Ristović), njegove kolege sa Filozofskog fakulteta u Beogradu, prijatelji i studenti svakako bi se složili u jednom – Miki je bio intelektualna i moralna veličina koja je ostavila neizbrisive tragove u modernoj srpskoj istoriografiji. Pripadnost krugu umnog inovatora i filantropa, akademika Andreja Mitrovića, presudno je uticala na sazrevanje i artikulaciju Jovanovićevog snažnog i širokog istraživačkog nemira. Njegovo opredeljenje za Mitrovićevo teorijsko-metodološko i saznajno izučavanje „totalne istorije kao suštine znanja“ (Dubravka Stojanović), a čija fragmentacija zapravo vodi u nerazumevanje stvarne prošlosti, vodila ga je ka velikim pitanjima i temama. Jovanovićeva sintetička dela i dokumentarne zbirke („Staljinizam“, „Ruska emigracija na Balkanu od 1920. do 1940“, „Srbi i Rusi 12–21. vek – istorija odnosa“, „Moskva–Srbija, Beograd–Rusija. Društveno-političke i kulturne veze“, itd.) predstavljaju dragoceno i kvalitativno drugačije izučavanje istorije Rusije i srpsko-ruskih odnosa. To je posebno vidljivo preko poređenja sa radovima i nastupima pojedinih stručnjaka, koji, motivisani političkim, lukrativnim ili emocionalnim razlozima, često ove teme sagledavaju u skučenim formatima. U tom smislu, Jovanović je umeo da se oštro obruši na ovo „najatraktivnije oruđe estradne istoriografije koja daje pojednostavljena tumačenja na vanvremenskoj ravni dobra i zla“.
Za ovog istoričara politički odnosi Srbije i Rusije kroz vekove samo su jedan (ne i najvažniji) segment njihovih ukupnih odnosa, trajno obeleženih vremenskim i interesnim kontekstima, kao i značajnim razlikama u međusobnim percepcijama. Kao višegodišnji predavač na Istorijskom fakultetu Univerziteta Lomonosov, Institutu međunarodnih odnosa Ministarstva inostranih poslova Rusije (MGIMO) i preko saradnje sa drugim ruskim naučnim ustanovama, Jovanović je razvijao bliske veze sa uglednim istoričarima (Modest Kolerov, Andrej Šemjakin, Oleg Ajrapetov, Jaroslav Višnjakov i dr.) gradeći nove putokaze srpsko-ruskih intelektualnih veza i rasterećujući ih od obostranih starih zabluda i stereotipa. Tiranija trenutka smrti sprečila ga je da svoja istraživanja kruniše originalnom sintezom o Rusiji i Rusima u 20. veku, koja bi „odstupala i od ruskog i od zapadnjačkog pogleda“ (Goran Miloradović).
NACIONALNI DISKURSI
Sledeći pionirske korake Andreja Mitrovića i Ljubinke Trgovčević-Mitrović ka bližem naučnom povezivanju i razumevanju balkanskih intelektualaca u doba postjugoslovenskog krvavog raspada, Jovanović je ostvario značajnu saradnju i sa novom i vrlo talentovanom generacijom bugarskih kolega (Mihail Gruev, Dimitar Grigorov, Snežana Dimitrova, Aleksej Kaljonski, Naum Kajčev i dr.). Tako se stvarala klima za snažnije institucionalno povezivanje Beogradskog i Sofijskog univerziteta putem razmene istraživača, ali i za proučavanje vrlo složenih i specifičnih srpsko-bugarskih odnosa uz identifikaciju važnih sličnosti dva, ratnom prošlošću, opterećena nacionalna diskursa. Kroz svoje višeslojne interakcije, Jovanović je postao integralni deo ruskih i bugarskih zajednica istoričara, najintimnije doživljavan kao „Miroslav Mirkovič“ (Andrej Šemjakin) ili kao naglašeno empatičan intelektualac koji bi „u svakoj prilici govorio ili pisao mejlove na bugarskom“ (Naum Kajčev).
U svom radu, Jovanović je puno vremena posvetio izučavanju teorijskih postulata o istoriji, što je, s vremenom, definisalo njegov naučni stav da se „savremena istorijska nauka ne može zamisliti bez problematizacije prošlosti kroz multidisciplinarni pristup i primenjivanje teorija“ (Radina Vučetić). Po njemu, metodologija istraživanja u oblasti savremene istorije podrazumevala je poznavanje filozofsko-teorijskih dela Fernana Brodela, Jirgena Koke, Andreja Mitrovića, Knuta Ćelstalija, Lisjena Fevra i drugih znamenitih mislilaca koji su otvarali nove vidike u razvoju svetske istoriografije. Imao je intelektualne radoznalosti da promišlja o različitim pravcima razvoja nauke podjednako prihvatajući uticaje nemačke istorijsko-socijalne škole, francuskih analista, britanskih socijalnih istoričara i nove ekonomske istorijske škole u SAD. Okružen najbližim prijateljima, strastveno bi analizirao dela iz istorijske antropologije (Balandje, Arijes, Gurevič, Berk) i psihoistorije (De Moz, Lifton). Međutim, Miroslav Jovanović nije imao samo impozantna saznanja – i sam je zaplovio teorijskim morima u nameri da stvara sopstvene obrasce za promišljanje o prošloj stvarnosti.
U koautorskom delu (sa Radivojem Radićem) Kriza istorije, on polemiše sa ovim različitim uticajima istovremeno stvarajući, po mnogo čemu, originalni teorijsko-istoriografski prostor. Jovanović jasno naglašava značaj pravilno postavljene teme istraživanja preko teorijskog upoznavanja sa prošlom stvarnošću. Iz ove istraživačke baze slede proučavanja kroz kontekstualizaciju, konceptualizaciju i problematizaciju, da bi se, na kraju, preko analitičkog objašnjavanja rezultata došlo do konačnih zaključaka. Ovakvo Jovanovićevo sagledavanje „van instrumentalnih domaćih narativa i van diskursa politički štetnog-korisnog“ (Aleksej Timofejev) prirodno ga je vodilo ka stručnoj konfrontaciji sa dominantnom, okoštalom školom u srpskoj istoriografiji – tradicionalističkim pozitivizmom. Jovanović je ubedljivo argumentovao njenu prevaziđenost usled odsustva sintetičkog razmišljanja, fetišizacije arhivskih izvora („nema istorije bez dokumenata, ali dokument nije istorija“), jednostranih tumačenja procesa iz nacionalne perspektive i konstrukcija preko „poželjne, ali neostvarene povesti“.
UKORENJIVANJE NOVIJE ISTORIJE
Svojim knjigama Protiv Vuka i Jezik i društvena istorija potražio je dijalog sa domaćom konformističkom intelektualnom zajednicom zbog obilja stereotipnih naučnih zaključaka o značaju i vrednosti jezičkih reformi Vuka Karadžića, a koje su istovremeno odbacivale kulturni koncept srpskog građanstva u Ugarskoj. Iako brzo rasprodate, knjige su ostale bez ikakvog stručnog odgovora. To je jasno osvetlilo polemičku nespremnost pojedinih intelektualnih koterija da kroz Jovanovićev izazov eventualno redefinišu pojedina stajališta, a bez straha za ugroženost sopstvenih autoriteta. U momentumu najvećeg interesovanja za jugoslovensku ideju i njeno istorijsko iskustvo, važno je podsetiti da je Miroslav Jovanović o ovim pitanjima već polemisao razmatrajući sedam diskontinuiteta u razvoju moderne, dvovekovne Srbije. Njegov zaključak je ubedljiv i teško osporiv – rezultati poslednjih nekoliko decenija u prošlosti srpskog naroda i Srbije posledica su, pre svega, delovanja domaćih političkih, intelektualnih, privrednih, vojnih i crkvenih elita koje su ostale bez samopreispitivanja o sopstvenim ulogama u dramatičnoj i kontinuiranoj demografskoj, ekonomskoj i društvenoj krizi čitave zajednice.
Današnje vreme donosi nam značajnu istoriografsku produkciju uz obilje amatersko-publicističkih radova, dok je razvoj interneta i elektronskih medija omogućio čestu prisutnost istoričara u javnosti. Međutim, veliko je pitanje koliko sve to doprinosi razvoju istorijske nauke u Srbiji, posebno na tragu Jovanovićeve prosvetiteljske potrebe za ukorenjivanjem nove istorije. Trendovi u javnosti izgledaju neumoljivo – nije došlo do promena u tradicionalnom odnosu prema patriotskom smislu istorijske nauke. U medijskoj sferi prisutna je snažna simbioza interesa raznolike društvene elite i ambicija stručnjaka za javnom afirmacijom, u čemu se znanje o prošloj stvarnosti neretko banalizuje. Ipak, uticaji Jovanovića i drugih modernista srpske istoriografije, iako nedovoljno vidljivi, kapilarno su se proširili na značajan broj istraživanja jedne nove generacije. Ona uspeva uspešno da „komunicira“ sa svetskim dostignućima u istorigrafiji, istovremeno razbijajući i pojedine negativne stereotipe o nama, nastalim uglavnom u vreme raspada Jugoslavije. I to bi bio samo jedan od razloga zašto bi ih značajnije trebalo podržati.
Fokus ruskih medija je uglavnom deo vezan za buduće odnose Srbije i Rusije te uvođenje odnosno neuvođenje sankcija Rusiji
Ivica Dačić je rekao da je Rusija tražila zakazivanje hitne sednice Saveta bezbednosti UN o BiH
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve