Vučićev režim učinio je sve kako bi devalvirao ovdašnji univerzitet, njegove profesore, sve one koji su svoja zvanja i znanja pošteno stekli i zaradili, pa samim tim i svaku reč kritike koja bi iz tih krugova mogla da dođe
Ako bismo se zagledali u prošlost malo dalje i dublje nego što činimo, sve one silne debate o tome da li je devedesetih na unutrašnjopolitičkom planu bilo gore nego sad i da li je bolji Sloba ili Vučić – postale bi potpuno besmislene.
Već na trenutno aktuelnoj temi, odnosu vlasti prema akademskoj zajednici, bivši predsednik Srbije bi naspram aktuelnog ispao ako ne baš demokrata za primer, ono bar čovek zavidnog stepena tolerancije, mentalne stabilnosti i kulture javnog govora. Jer, baš na toj temi, Milošević je prakticirao (samo) demagogiju, dok Aleksandar Vučić pokazuje koliko daleko idu njegove frustracije, kako se njegovi lični animoziteti rekordnom brzinom šire javnim prostorom i kako lako zatim postaju oficijelna politika njegove vlasti.
Dugogodišnja Vučićeva netrpeljivost prema akademskoj zajednici – pre svega prema najborbenijim i najkritičnijim profesorima najborbenijih i najkritičnijih visokoškolskih ustanova – kulminirala je u poslednjih mesec dana, pre svega zbog nastupa profesora Jove Bakića i Ognjena Radonjića sa Filozofskog fakulteta.
foto: tanjug…A. Vučić,…
PREZIR
Profesor Bakić je predsednikov jed navukao više puta ponovljenom tezom da „ćemo ih juriti po ulicama“, dok je profesor Radonjić to uspeo kada je u „Utisku nedelje“ konstatovao da je u Srbiji 400 hiljada gladnih ljudi, da su ljudi uplašeni za egzistenciju i da nad takvima Vučić vlada.
Nakon toga, profesor Bakić je najpre pozvan na saslušanje, zatim je njegovo ime bačeno naprednjačkim „lavovima“ u parlamentu i po televizijama, a paralelno i svakodnevno protiv njega traje kampanja što tabloida, što najviših predstavnika režima.
U tom smislu, istaklo se skupštinsko izlaganje profesora i poslanika SNS-a Marka Atlagića koji je 20. juna 2019. raspravu o izveštaju o radu Komisije za zaštitu konkurencije iskoristio za temu koja s tim nema ama baš nikakve veze. „Da je bilo konkurencije do 2014. godine, ne bi docent Filozofskog fakulteta Jovo Bakić danas sedeo na Filozofskom fakultetu u Beogradu“, konstatovao je Atlagić u stilu loših studenata koji „skreću“ ispitna pitanja na svoju vodenicu. Nastavio je o navodnoj Bakićevoj nestručnosti, njegovom političkom angažmanu, citirao i iz konteksta vadio njegove „problematične“ izjave, da bi ga konačno, indirektno označio kao propagatora „neznanja intelektualnog prostakluka i naučnog diletantizma“ (citat na osnovu transkripta Otvorenog parlamenta – prim. T.S.).
Foto: Zoran Mrđa…Ognjen Radonjić
„Gorivo“ za ovaj Atlagićev nastup dao je lično Aleksandar Vučić kojem je baš tog dana, u jutarnjem programu TV Pinka, pružena prilika da komentariše nastup profesora Ognjena Radonjića u „Utisku nedelje“. Osim što se više puta cinično zapitao „a on je visokoobrazovan?“, predsednik je Radonjića i kompletnu „lažnu elitu“ definisao kao one koji „nas koji drugačije mislimo, doživljavaju krezubima, bolesnicima, tupavim, glupim, a oni su mnogo pametni“. Bio je tu sasvim otvoren: „Ja se njih, za razliku od drugih političara, uopšte ne plašim. Ja njih prezirem. I to jeste moj problem, i nadam se da ću do nekih izbora uspeti toga da se oslobodim.“
Konačno, dva dana kasnije, oglasio se i ministar Aleksandar Vulin, da sve to nekako zaokruži: „Elita druge Srbije, kruga dvojke, elita profesora, analitičara, novinara, uzela je sebi za pravo da sudi i tuži i da zabranjuje da joj se odgovori… Njima je dovoljan prijem u zapadnoj ambasadi i spremnost da pljunu Srbiju i napadnu Vučića.“
Kako je, dakle, moguće da se u parlamentu jedne države ime jednog cenjenog profesora provlači kroz fekalije? Kako je moguće da ministar jedne države grupu građana i građanki javno optuži da „pljuju“ Srbiju po nalogu stranih ambasada? I konačno, kako je moguće da čovek koji otvoreno kaže da prezire deo građana i građanki koje bi trebalo da zastupa, i dalje ostaje na svojoj funkciji?
Član 21 Ustava Republike Srbije jasno propisuje da je zabranjena „svaka diskriminacija, neposredna ili posredna, po bilo kom osnovu, a naročito po osnovu (…) političkog ili drugog uverenja (…)“. Isti taj Ustav u članu 49 kaže da je „zabranjeno i kažnjivo svako izazivanje i podsticanje rasne, nacionalne, verske ili druge neravnopravnosti, mržnje ili netrpeljivosti“. U prevodu, profesori Bakić i Radonjić mogu da imaju ovakve ili onakve političke stavove, predsednik u privatnosti svog doma može prema njima da oseća šta hoće, ali on po Ustavu ne sme da izađe pred naciju i kaže da njih ili bilo koga drugog prezire. To je nedopustivo, neustavno, i – kad bi u Srbiji funkcionisale bilo kakve institucije – izazvalo bi ozbiljnu raspravu o postupcima nosioca najviše državne vlasti.
Ako se, uz sve to, ima u vidu i da ovu vlast prati više ozbiljnih afera u vezi s falsifikovanim doktoratima, i da je to po svoj prilici vrh ledenog brega (u kojem je sigurno mnoštvo isto tako falsifovanih diplomskih radova ili kupljenih diploma), nije teško zaključiti da je Vučićev režim učinio sve, kako bi devalvirao ovdašnji univerzitet, njegove profesore, sve one koji su svoja zvanja i znanja pošteno stekli i zaradili, pa samim tim i svaku reč kritike koja bi iz tih krugova mogla da dođe.
To je više nego ikada bilo jasno krajem januara, u trenutku kada su profesori Beogradskog univerziteta podržali građanske proteste „Jedan od pet miliona“, a ministar prosvete Mladen Šarčević konstatovao: „Od tih 610 je pola penzionera i pola nekih mladih istraživača, počeli tek juče da rade. Nemate tu ozbiljnih imena.“
KAO SVAKI SELJAK
Nije po ovom pitanju Srbija „izmislila toplu vodu“. Iako su mnogi carevi finansirali i podržavali naučne eksperimente i tako doprineli razvoju čovečanstva, slobodoumnost, kreativnost i pamet nikada se nisu dobro slagale s krunisanim glavama, posebno ne s onima koje su imale despotske pretenzije. U susretu s takvima, i zahvaljujući odnosu s takvima – silni su naučnici izgubili živce, zdravlje, pa i život. To je po prirodi stvari tako.
No, da se vratimo na početak ove priče i činjenicu da se Vučićevo vreme, sasvim očekivano, često poredi sa vremenom Slobodana Miloševića. I tu moramo da se vratimo na dva ključna momenta. Prvi se dešava u junu 1992, kada Milošević u zgradi Rektorata razgovara sa delegacijom profesora i studenata i odgovara na njihova prilično hrabra pitanja. Uz gomilu frazetina, pa i laži, tadašnji predsednik će izreći nešto što je automatski ušlo u istoriju: „Mi u Srbiji ne pravimo hijerarhiju i ne pravimo građane prvog, drugog i trećeg reda – nama su svi građani jednaki. Prema tome, vi kao profesori Univerziteta za mene ste potpuno jednaki u političkoj volji kao i svaki seljak širom Srbije ili kao i svaki radnik širom Srbije. Ne može vaše mišljenje biti starije od mišljenja radnika ili seljaka, niti, moram to da vam kažem sasvim otvoreno, smatram ovakvu konsultaciju ili ovakav razgovor važnijim od razgovora sa radnicima u nekom preduzeću ili sa seljacima širom Srbije“.
Godinama su se na antirežimskim protestima ljudi sprdali s ovom izjavom, godinama su kružili vicevi o seljacima i zemljoradničkim zadrugama, ali ovde je jako važno reći da je danas takva situacija praktično nemoguća. Da Aleksandar Vučić ode u Rektorat gde ga čeka delegacija koju nije odabrao niko iz njegovog kabineta, da mu se postavljaju nerežirana pitanja i da on na ta pitanja odgovara bez napada na ovog ili onog profesora i studenta? To danas ne da nije moguće na univerzitetu, nego ni na običnoj konferenciji za novinare.
Druga važna stavka Miloševićevog odnosa prema akademskoj zajednici jeste drakonski Zakon o univerzitetu iz 1998, koji je unazadio univerzitet baš koliko je i medije unazadio istovremeno doneti Zakon o javnom informisanju; koji je totalno uništio autonomiju fakulteta, na njihova čela doveo političke poslušnike i poltrone, a zbog kojeg je stotine uglednih naučnika bukvalno izbačeno iz kancelarija i slušaonica.
Vučić se nije usudio na ovakav potez, niti će. Jer, za razliku od Slobe, koji je pred kraj svoje vladavine sve radio „đonom“, aktuelni predsednik zna kako da se predstavi svetu i delu domaće javnosti – on zna kako da sopstvene tragove sakrije, kako da održi imidž, a uruši sve ostalo. Zakon sličan tom iz 1998, ili neki sličan potez, sigurno bi na ulice izveo hiljade profesora i predavača, desetine hiljada studenata, što Vučiću svakako ne bi odgovaralo. Ovako, kada su stvari formalno-pravno ograničene na skupštinske rasprave koje niko ne sluša, jutarnje programe režimskih televizija i tabloide, podilazi se svim onim univerzitetskim radnicima koji misle kao Bakić, ali ih je strah; one koji bi da kažu nešto poput Radonjića, ali čuvaju svoje akademske sinekure; one koji bi rado potpisali podršku protestu, ali eto samo hoće da „rade svoj posao“.
Konačno, Miloševiću ne bi na pamet palo da se poimence bavi ovim ili onim profesorom, glumcem, novinarom, analitičarem, aktivistom. Kakav god bio i šta god da je uradio, njegov je pogled bio usmeren ka drugim stvarima, a zabavljen ratovima – bar je glumio indiferentnost prema pojedincima. Vučić sve to ne može i ne ume, ne samo zahvaljujući okolnostima. Njegov ego prosto puca pred svakom rečju kritike, posebno ako dolazi od obrazovanijih i pametnijih nego što je on. Njegova potreba da bude najbolji u svemu, pa indirektno i u oblastima iz kojih dolaze njegovi najglasniji kritičari, nesavladiva je. Njegova žudnja da omalovaži, uvredi, verbalno uništi, verovatno je jača i od njega samog.
Zbog svega toga, krajnje je vreme, zadnji je čas, da se oglase oni koji su zaista stručni za ovakve situacije. Jer, prezir aktuelnog predsednika ipak nije samo njegov problem. I teško da će se zaustaviti na profesorima, novinarima i opozicionim liderima.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
“Kroz aktivnu diplomatiju, otvoren dijalog i odgovornu politiku, nastavljamo da gradimo mostove saradnje i unapređujemo položaj naše zemlje na međunarodnoj sceni”, poručuje Đurić samozadovoljno iz Ministarstva inostranih poslova. O kojim uspesima je reč? Blokada evropskog puta? Rusija koja namerno pritiska Srbiju oko Nisa? Ulizivanje Trampu bez rezultata? Kalkulisana podrška kineskog lidera sa tajanstvenim osmehom Mona Lize? Svađe u regionu?
Ako ste mala zemlja i ako se sad najednom, posle Rusa, režim dvoumi oko dogovora sa Francuzima i najavljuje ponude od Kineza, nije zgoreg pogledati šta se sve krije u kineskom nuklearnom programu
U Šapcu će, kaže predsednik Srbije, 250 ljudi raditi u proizvodnji robota. Ako ne u Šapcu, onda u Beogradu, jer tu već postoji idealno mesto za novu proizvodnju: plac između fabrike čipova “Mubadala” i fabrike letećih automobila “Željko Mitrović” još uvek je prazan
Razorena je zajednica koja počiva na zakonima i bačena grabljivcima. Zbog toga ljudi pokušavaju da pronađu minimum zajedničke supstancije, najmanji zajednički sadržalac koji bi ih uverio da nisu sami. Otud redovi pred čudotvornom tkaninom
“Ja sam na protestima od kada sam u Beogradu. Bio sam i 1968, kada smo iz Novog Beograda išli prema gradu. Ti studenti su tad bili kao ja, bili smo ista generacija manje-više. Posle sam 1996. i 1997, od 88 dana, samo dva dana izostao. Pa onda u Kolarčevoj, kordon protiv kordona, sada sam stalno sa ovim studentima...”
Zašto su građani Srbije crveni od srama poslije naprednjačke operacije u Tivtu? Zbog čega Vučić redovno bruka zemlju i građane koje predstavlja? Upita li se kako ga na Samitu u Tivtu vide drugi državnici i što mu govore iza leđa
Čarter Er Srbije od Beograda do Tivta pun naprednjačkih lojalista sa kriminalnim dosijeima i najava pripreme ubistva Aleksandra Vučića u Crnoj Gori za vreme samita EU - Zapadni Balkan: šta je šahista sa Andrićevog venca ovim atakom na zdrav razum hteo da postigne
Kako se autolimar iz Nove Pazove našao u slučaju Milić, jednoj od najvećih afera u novijoj istoriji? Šta je za običnog naprednjaka deset hiljada evra, a šta za glavešine SNS-a? Ko su kederi i štuke u tom lancu ishrane
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!