

Novi broj „Vremena“
„Siromašniji glasači su jeftiniji za održavanje“
U Srbiji se stvara „začaran krug između siromaštva i loših politika“, priča ekonomista Vladimir Vučković za novi broj „Vremena“




Opojni ukus pobede i nade kao da može da se opipa u vazduhu, dele ga svi koji se osećaju kao pobednici u toj noći, sijao je i na licima lidera opozicije dok su saopštavali da će buduća vlast biti u njihovim rukama. To je ukus poznat svima na ovim prostorima koji su imali nesreću da pobede za koje su verovali da im menjaju život dugo čekaju, ali su ih i dočekali
Oko devet sati uveče, u nedelju 30. avgusta, u pres štabu Centra za monitoring i istraživanje (CeMI) pršti od uzbuđenja, novinarske ekipe prate na ekranima izveštaje o izborima, svi se smeju sitnim peckanjima. „Ja sam od Kuča, ali Milo je moj predsednik.“ „Bogami, viđu sliku, krenuli ti Kuči za Podgoricu sa kišobranima“ (jedan od slogana opozicije bio je „Neka padne, da osvježi“).
Kada je CeMI saopštio prve projekcije rezultata parlamentarnih izbora, sa prozora zgrade u Bulevaru Josipa Broza Tita, u kojoj se CeMI nalazi, neko je viknuo: „Pašće Milooo!!!“ A kada je oko 23 sata CeMI izneo nove podatke, na osnovu kojih je bilo gotovo izvesno da Demokratska partija socijalista (DPS) koju predvodi Milo Đukanović neće imati dovoljno poslanika da formira novu vladu, napolju se prolomilo: „Šta bi ovo, kumeee!!!“, a ponegde u gradu su odjeknule petarde.
DAN IZBORA
Trijumfalizam u glasu onoga koji je vikao još bi se mogao podvesti pod tradicionalni crnogorski humor, upućen na adresu kuma suprotnih političkih ubeđenja koji živi u zgradi prekoputa, da nije bilo svih onih tenzija koje su prethodile izborima, a bilo ih je bezbroj.
Na prvi pogled, te tenzije nisu se osećale od nedelje ujutru, kada je crnogorska granična policija propustila ekipu „Vremena“ posle rutinske kontrole dokumenata, bez pitanja kuda i zašto idu, koje su postavili policajci sa srpske strane granice. Bilbordi političkih partija duž puta ka Podgorici, tu i tamo promiču mladići i devojke obučeni u majice sa oznakama različitih političkih partija, policija diskretno reguliše saobraćaj na mestima gde oni koji su se zaputili na glasanje moraju da pređu magistralu.
U vrelom avgustovskom danu na ulicama glavnog grada Crne Gore nema mnogo ljudi, čak ni u kafićima u centru. Samo u jednom od njih za stolom prepunim flaša piva sedi gomila mladića, reklo bi se na prvi pogled navijačka grupa, u majicama na kojima je crnogorska zastava. U jednom od podgoričkih restorana stariji čovek gnevno, uz teške psovke, priča mlađim kelnerima kako je čuo da je „onaj“ podigao borbenu gotovost vojske, da hoće da je pošalje na narod, da je „onaj“ kada se pojavio, pre trideset i kusur godina, imao samo džemper, a da svi znaju kako je on (govornik) tada izgledao i kako se oblačio, ali kelneri ne izgledaju uzbuđeno zbog njegove priče, kao ni ostali gosti u restoranu.
Kako se približava veče, mada je ljudi na ulicama još uvek malo i ništa neobično se ne dešava, kao da se u vazduhu može opipati napetost. Nekoliko ljudi na pitanje reportera „Vremena“ gde se nalazi Skupština odgovara nekako nelagodno da je tu negde, ali da ne znaju tačno gde, mada se ispostavilo da je Skupština svega stotinak metara udaljena.
Na ulicama je nešto više policije nego što je uobičajeno, kao i ispred Skupštine i Predsedništva, ali u običnim uniformama. U dvorištu najvažnijih institucija naziru se policajci pod punom opremom, kao i nekoliko vatrogasnih vozila, ali izborni dan se mirno privodi kraju.
Čak ni kasno uveče, kada su saopšteni rezultati koji su gotovo sigurno bili i konačni, na ulicama su samo sporadične grupe ljudi, svako sa svojim zastavama – crnogorskim, srpskim, albanskim – i svi slave pobedu, a sticao se utisak da se policija diskretno trudi da te grupe ne dođu u kontakt, mada je delovalo da za kontaktom nije bilo ni preterane želje.
Oko ponoći ispred zgrade Republičke izborne komisije stoji ogroman red u kome su članovi biračkih odbora čekali da predaju glasačke listiće u metalnim zapečaćenim kutijama (nema crnih džakova na koje su se navikli svedoci izbora u Srbiji); u obližnjim kafićima sedi dosta ljudi, muzika je glasna. U jednom od kafića gosti na televiziji gledaju uključenje iz štaba DPS-a, aplaudiraju, kao da slave; ulicama promiče po neki automobil glasno trubeći, kroz prozor se vijore srpske zastave, i oni slave. Ulaz automobilima u ulicu gde je sedište RIK-a ne dozvoljava nekoliko policajaca raspoređenih na kolovozu koji mirno stoje i razgovaraju međusobno, automobili kruže drugim ulicama Podgorice. Pet policajaca, od kojih su dve policajke, na isti način zatvara i jednu od ulica koje vode ka centru od novog mosta preko Morače, ali nema tenzije koja bi pokazala da su bilo kakvi sukobi na pomolu, kruženje i trubljenje automobila prestaje nedugo nakon ponoći.


DAN POSLE
Radni je dan, na ulicama Podgorice je više ljudi. Tu i tamo poznanici međusobno komentarišu izbore („E, vala, dosta je bilo 30 godina“; „Pristojan čoek onaj Krivokapić, profesor, doktor, magistar, ima petoro đece, a i vernik je“), ali sve deluje uobičajeno. Tek kasno uveče, kada su lideri triju opozicionih grupacija saopštili da su usaglasili nekoliko principa na kojima će počivati buduća vlast, kreće slavlje. Na mnogo mesta seva vatromet, reke automobila trubeći kruže na sve strane. Svega ima, i skupih džipova i auta koji pamte bolje dane, mahom podgoričkih registracija, kroz prozore i skinute krovove automobila do pojasa su istureni mladići i devojke, koji drže srpske zastave svih dezena i nasmejani podižu tri prsta; u automobilu subotičke registracije dve devojke puštaju stare kosovske pesme i mašu prolaznicima; pored Morače se ka centru kreću grupe ljudi sa zastavama, uglavnom srpskim i ponekom crnogorskom, tri krupna, tetovirana mladića gola do pojasa nose crnu četničku zastavu.
U prolazu pored automobila beogradske registracije, u kome su reporteri „Vremena“, vlasnici drugih automobila pojačavaju trubljenje. Na jednom semaforu, policajac u uniformi koji sedi u „civilnom“ autu pita reportere: „Planira li se što za sutra? Ne mogu više, nijesam skinuo uniformu hiljadu sati.“
Trijumfalizam izbija iz trubljenja i povika, mnogo jači i od onog „Šta bi ovo kumeee!!!“. Opojni ukus pobede i nade kao da može da se opipa u vazduhu, dele ga svi koji se osećaju kao pobednici u toj noći, sijao je i na licima lidera opozicije dok su saopštavali da će buduća vlast biti u njihovim rukama. To je ukus poznat svima na ovim prostorima koji su imali nesreću da pobede za koje su verovali da im menjaju život dugo čekaju, ali su ih i dočekali. Kako, koliko i kome će se menjati, odgovor se nikada ne dobija u noći poput ovakve u Podgorici, već mnogo kasnije, ali o tome se, dok se slavi, ne razmišlja.
Negde iza ponoći, kroz uličicu iza podgoričkog restorana „Pod volat“, u kojoj se nove kuće smenjuju sa oronulim, idu starija žena i mlađi muškarac. Skromno su obučeni, mladiću sa ramena visi srpska zastava. Hodaju polako, kao da im je sva energija iscurela, i u tišini nestaju u polumračnoj ulici.


U Srbiji se stvara „začaran krug između siromaštva i loših politika“, priča ekonomista Vladimir Vučković za novi broj „Vremena“


Kako je Kokeza planirao da posredstvom fudbalskih huligana i italijanske mafije fizički naudi jednom od najuspešnijih domaćih fudbalera u 21. veku zbog toga što se uplašio da bi on svojim kritikama mogao da ugrozi njegov položaj u savezu? To je tema novog „Vremena“


U trenutku u kojem je pažnja čitave svetske javnosti usmerena na fudbalske terene Amerike, Meksika i Kanade, i kada je glavno pitanje da li će Lionel Mesi sa Argentinom ponovo osvojiti titulu prvaka sveta ili će Francuzi ovog puta da im se osvete za poraz u finalu 2022. godine, srpsku javnost potresla je informacija da je nekadašnji predsednik Fudbalskog saveza Srbije (FSS) Slaviša Kokeza planirao da posredstvom fudbalskih huligana i italijanske mafije fizički naudi jednom od najuspešnijih domaćih fudbalera u 21. veku zbog toga što se uplašio da bi on svojim kritikama mogao da ugrozi njegov položaj u savezu


Beogradski advokat Ivan Ninić kaže za “Vreme” da je u Srbiji upotreba Skaj komunikacije strogo kontrolisana i hirurški ograničena isključivo na nivo izvršilaca na terenu, dok je u Crnoj Gori ona postala alat za demontažu kriminalizovanog državnog aparata. On smatra da su razlozi za ovu selektivnu primenu pravno-političke prirode, jer u Srbiji Aleksandar Vučić još uvek drži pod kontrolom sektor bezbednosti i odlučuje šta će biti predmet tužilačkog procesuiranja


U Srbiji od malignih bolesti svake godine oboli desetine hiljada ljudi. Iza svake statistike su ljudi koji se ne mogu svesti samo na broj. “Vreme” istražuje kako izgleda put od dijagnoze do lečenja – od kapaciteta zdravstvenog sistema i dostupnosti terapija, do svakodnevnog života obolelih i izuzetnoj važnosti psihoonkološke podrške
Fudbal, kriminal, politika i skaj aplikacija
Zašto Nemanju Vidića nema ko da štiti Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve