Izuzmemo li neke bilo kakve pažnje bezvrijedne zagrižene tipove, svatko će se složiti s tvrdnjom da su devedesete godine prošlog stoljeća u svakom pogledu bile gore od današnjih dana. A istovremeno će se svatko tko prati ovdašnja zbivanja morati složiti s konstatacijom da su u onim smutnim vremenima ljudi (i to ne tek rijetki pojedinci) masovno sudjelovali u kritici onoga što nije valjalo u društvenom i političkom životu, a ta kritika nije ostajala na riječima nego je znala prerastati i u masovne javne proteste. Dobro, nije svaka kritika bila istovrsnog motiva, neki su osporavali Miloševićev režim zbog ratne politike i pljačke nacionalnog bogatstva, drugi pak zbog toga što nije ostvarivao proklamirane ratne ciljeve. Neovisno od toga, kritika kojoj je taj režim bio izložen bila je masovna i javna, iako ona nije bila lišena brojnih rizika, od kojih neki uopće nisu bili bezazleni.
Danas je očigledno kako su kritički glasovi sve rjeđi. Nameće se, razumljivo, pitanje kako objasniti paradoks da su ljudi bili glasni kad je to bilo opasno, a da su ušutjeli u vremenima kad – kako to bar na prvi pogled izgleda – nikome ne prijeti opasnost za izgovorenu riječ.
Nekoliko je uzroka za taj paradoks. Počnimo s najmanje važnim, iako nipošto beznačajnim. Najveći dio mladih i obrazovanih ljudi napustio je zemlju ili se sprema da to učini u najskorijoj budućnosti (jednako se događa u Hrvatskoj, pa i u drugim susjednim zemljama), a ako znamo da su devedesetih godina upravo mladi i obrazovani davali energiju narodnim pobunama, onda će to objašnjenje djelovati uvjerljivo. Ima, međutim, jedan prigovor na tu argumentaciju: nije li više od 200.000 mladih ljudi napustilo zemlju u strahu od mobilizacije? Prigovor se može opovrgnuti ukazivanjem na činjenicu da su oni koji su bježali ostavili za sobom kritičnu masu još mlađih koji su tek dolazili, ali i svojih roditelja koji su, ne mireći se s time da doživotno budu odvojeni od svojega potomstva – u ne sasvim zanemarljivom postotku – izveli zaključak da se režimu straha može suprotstaviti samo neustrašivošću, kako bi stvarali pretpostavke za promjenu neodrživog stanja u koje je ondašnji režim doveo zemlju. Čini se da danas količina odlazećih proizvodi novu, negativnu kvalitetu: nema ih tko naslijediti.
Drugi uzrok vezan je uz spomenutu vjeru iz devedesetih godina, vjeru u mogućnost uklanjanja režima koji proizvodi neizdrživo stanje. Ta se vjera obistinila, ali bez provedene lustracije, te uz uspostavljanje apsolutnog primata privatnih interesa nad općim interesom, u konačnici rezultirala dubokim razočaranjem, frustracijama i rezignacijom.
Rezultat tog kompromitiranja ideje demokratskih promjena koje bi urodile stvaranjem perspektive normalnog života očituje se u oblikovanju jedne kapilarne autoritarne strukture koja pokušava – i to ne bez uspjeha – podvrći kontroli sve dimenzije države i društva. Ta kontrola (propraćena represijom u okvirima zakona, a po potrebi i njihovim prekoračivanjem) ide od medija i obrazovanja pa do kadrovske politike u dječjim vrtićima. Kaže se da se danas ne može dobiti ni posao na kiosku ako nisi član SNS-a. I uopće nije važno je li to istina. Važno je isključivo to što je – smišljenim i sistematskim radom – stvorena atmosfera u kojoj ljudi vjeruju da to jest istina. Jednako tako stvorena je i atmosfera u kojoj se ljudi boje da nešto kažu jer bi mogli ostati bez posla, bez penzije, možda i bez stana ako ne i bez slobode ukoliko ne drže jezik za zubima. A mogli bi im i stradati najbliži.
Sve to, uz poguban utjecaj estradizacije i „rijalitizacije“ medija, politike i kulture, objašnjava zbog čega su ljudi pasivni, zbog čega se – osim u privatnim krugovima – suzdržavaju od kritike, te zašto im (s rijetkim iznimkama) ne pada na pamet da svoje vrijeme i energiju troše na – koliko bezizgledne, toliko i po njihovu vjerovanju opasne – proteste, čak i kad se radi o najočitijim zloupotrebama vlasti i njezinih miljenika. Rezultat je rezignacija i, što je još opasnije, ravnodušnost propraćena ograničavanjem energije na preživljavanje ili – u privilegiranim dijelovima populacije – na stjecanje materijalnih dobara (posebno onih statusnih).
Međutim, postavlja se pitanje zašto šute i oni kojima je i po njihovom pozivu namijenjeno da se javno kritički očituju o onomu što u društvu ne valja. Riječ je o tzv. inteligenciji. Usporedimo li stanje u devedesetim godinama s današnjom situacijom, ustanovit ćemo da među neospornim uglednicima ima sve manje onih koji javno podvrgavaju kritici čak i one stvari koje se ne bi – već i iz moralnih razloga – smjele prešućivati. Mnogi među šutljivima strahuju za svoje karijere. Ali kako to da isti takvi devedesetih godina nisu strahovali kad je u opasnosti bio i sam život? I kako to da šute i oni koji se ničega ne smiju bojati jer su postigli sve što su mogli postići i dospjeli do zacementiranih pozicija u odgovarajućim institucijama kulturnog, znanstvenog itd. života?
Odgovor na oba pitanja nudi tek uvid u mehanizme interiorizacije straha. Proizvedena je atmosfera u kojoj je strah ugrađen i u nesvjesne dubine ljudskog bića – i to je rezultat koji na dugoročnom planu može proizvesti katastrofalne – upravo autodestruktivne – posljedice po društvo u cjelini. No, interiorizacija ne daje potpuno odgovor na postavljena pitanja. Možda bi odgovor na pitanje zašto danas izostaje brojnija i kvalitetnija društvena kritika (i koje bi mogle biti njezine konzekvencije) mogla ponuditi Tanja Tagirov, koja je devedesetih godina u zagrebačkom Arkzinu objavljivala kolumne pod naslovom J’accuse (naslov se, dakako, referira na Zolino čuveno Optužujem, a izbor tih tekstova se pod istovjetnim naslovom objavljuje o prvoj godišnjici njezine smrti). Govoreći o tadašnjem stanju u Hrvatskoj, obilježenom etničkim čišćenjem i proizvodnjom atmosfere straha (ali što se itekako može primijeniti i na aktualno stanje, uključujući i atmosferu straha kakva se stvara u današnjoj Srbiji), ona upozorava: „Nećemo se usuditi prigovoriti jer znamo: proglasit će nas neprijateljima vlastite domovine…Zatvoreni u svom svijetu preživljavanja, iza zida koji znači civiliziranost, naviknut ćemo se na svijet koji su nam napravili. Svijet straha, u kojem će nam djeca učiti neke nove glupave basne o svinjskoj glavi i brašnu skuhanima početkom stoljeća u Hrvatskom Zagorju. Ili će bubati napamet neke nove glupave ode novokomponiranih pjesnika o Njemu“.
Autor je redovni profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu