Žarana Papić

Žarana je otišla u punoj intelektualnoj snazi, ne stigavši da uobliči svoja posljednja istraživanja u knjigu koju smo svi s nestrpljenjem očekivali i koju je samo ona mogla da napiše. Kad sam je upoznala 1978, Žarana je već bila mladi sociolog antropolog i bavila se društvenim temama konkretnih domaćih prilika (u doba samoupravljanja) i posebno onim što se tada zvalo ženskim pitanjem. A to je značilo imati kritički stav. Te je godine, zajedno sa tadašnjom direktoricom Studentskog kulturnog centra u Beogradu Dunjom Blažević, organizirala međunarodni skup na temu „Drug-ca žena, novi pristup?“. Bio je to seminalni skup kasnijih skromnih ali upornih ženskih pokreta jugoslavenskih zemalja. Danas znamo ulogu ženskih i feminističkih grupa koje su tokom desetak i više godina balkanskog ludila pružale otpor nacionalizmu i nasilju što su rasturili naše živote i rasparčali nam zemlju. Žaranina se istraživanja nisu bavila ženama u užem smislu, nego su razrađivala društvenu kritiku između ostalog i u spolnom/rodnom ključu, a posljednja je decenija potvrdila njene dijagnoze iznijevši na vidjelo izvornu, duboku spregu nacionalističkog fašistoidnog naboja i patrijarhalnih zasada nacionalne novokomponovane „tradicije“. U ono doba, krajem sedamdesetih, trebalo je kao i danas hrabrosti da se organizira skup o ženskom pitanju koji zapravo ispituje sistem, režim i tekuću politiku. Pa onda i da se izdrži paljba koja se sručila na organizatorice i učesnike od strane sretno udruženih režimskih tipova i patrijarhalnih zamlata, pa čak i ponekog velikog zvaničnog političara. Više nego što se može ovdje ukratko reći, Žarana ima zasluge za otvaranje mentalnog i političkog prostora u nekadašnjoj nam zemlji i u novonastalima. Dalekih sedamdesetih probuđene snage dale su se u otpor i urodile plodom. Posljednja feministička prekogranična akcija kojoj je Žarana Papić udahnula dušu i bila joj jednom od glavnih ideatorki, ljeta 2002, bila je mirovna i politička akcija Ženske karavane koja je, prelazeći sve naše granice, kako teritorijalne tako i one u glavama, obišla traumatična mjesta samoubilačkog jugoslavenskog ratnog brodoloma devedesetih. O tome se čitatelji-ce mogu informirati na www.transeuropeennes.org.

Svoju prvu knjigu Antropologija žene objavila je Žarana zajedno sa zagrebačkom sociologicom historičarkom, prerano nestalom Lydijom Sklevicky. Lydia je tragično poginula u saobraćajnoj nesreći još 1990. Ta je knjiga bila značajna po tome što je antropologiju-etnologiju izvadila iz kolonijalnog naftalina, uvela u nju teme o strukturi i povijesti potlačenosti žena i za naše je prilike modernizirala i povezala s drugim disciplinama. Antropologija je bila prva disciplina koja se dekolonizirala. Kroz analizu društvenih i političkih odnosa spolova, Žarana se uvijek bavila studijem i kritikom konkretnih širih prilika, socijalno i historijski konstruiranih. Komponenta feminističke kritike, vidi se to iz uporednih studija, danas je nezaobilazna u društvenim naukama, a njen prilog značajan i obećan budućnosti. Tokom dekade i više jugobalkanskog rasula i surove agresije, Žaranine su analize izrasle u prvorazredni politološko-sociološki, pa i filozofsko-antropološki originalan kritički instrumentarij. Bila je cijenjena i pozivana širom svijeta na znanstvene skupove, a također spada među one intelektualke koje su sačuvale transrepubličke prijateljske i radne veze, i nastavila je da putuje po našim prostorima. Njoj su, uostalom, došle na posljednji pozdrav drugarice s Kosova, iz Makedonije, iz Hrvatske… Bila je jedan od najoštrijih kritičara domaćeg nacionalističkog režima i nacionalističke ideje, identitarnog zajedničarenja. Neumorno je učestvovala na skupovima i debatama i objavljivala kritičke tekstove. Spomenula bih samo jednu temu među mnogima, jednu Žaraninu dijagnozu, koja mi se čini jako važnom. Ona ju je formulirala još u doba liberalizacije štampe pred kraj SFRJ, a bilo je to doba otkrića i glorifikacije „civilnog društva“: prozrela je još tada – a to vrijedi i danas – kako civilno društvo (ta magična formula) nije samo po sebi garancija demokracije, jer može (mada ne mora) da kroz odbacivanje svake univerzalne ideje udomi bilo kakvu nacionalističku, rasističku politiku. U situaciji palanke, i „civilno društvo“, pa i sama ideja „demokracije“ zloupotrebljavani su, kao što se pokazalo, za pravdanje nasilja. Žarana je bila suptilna društvena posmatračica. Tokom ratnih godina skupila je ogromnu i vrijednu arhivu, likovnu i tekstovnu, dokumentacije o identitarnim kristalizacijama, o konstrukciji muških i ženskih uloga, o stvaranju neprijatelja i, na kraju krajeva, o neiskorijenjenim, još postojećim i nekažnjenim lokalnim ekstremističkim kretanjima, koja je smatrala izuzetno opasnim. Nije pravila kompromise u svojim tekstovima i nije imala dlake na jeziku. Žaraninu veliku arhivu treba sačuvati u svrhu nauke i historije, stvoriti fond koji će ubuduće pomoći i u školovanju mladih. Sasvim nedavno, Žarana je još stigla da pripremi za štampu, za časopis „Pro-femina“, autobiografski tekst svoje tek nedavno preminule mame Milene. Koristim priliku da dodam: kao što je Milenina biografija sjajna, tako je i Žaranina, obje su herojske, svaka u svom vremenu, i među njima postoji vidljiv kontinuitet. Ženski kontinuitet je dragocjena stvar jer se obično gubi u muškoj lozi, ali evo, u sretnim porodicama se može i održati. Žarana je imala sreću što su je podigli roditelji koji su je podržavali i dozvolili joj autonomiju bez moraliziranja, a koji su i sami dobro znali šta je otpor i šta je borba za neke osnovne stvari kao što je sloboda. To joj je pomoglo da se formira u ličnost kojoj smo se divili.

Svojedobno, prije prelaska na Filozofski fakultet u Beogradu, Žarana Papić je radila kao urednica u SIC-u (Studentski izdavački centar). Dala je svoj prilog odabiru i objavljivanju odličnih knjiga i važnih prevoda. Na fakultetu je voljena od studenata. Posljednja Žaranina knjiga jeste Polnost i kultura. Telo i znanje u socijalnoj antropologiji (1997), njena prerađena doktorska disertacija. Baveći se na originalan način antropologijom roda, Žarana u njoj analizira i kritizira opoziciju priroda/kultura koja se uvriježila u starijoj antroplogiji. Saznavši za Žaraninu smrt, francuski filozof Etienne Balibar piše: „Imao sam ogromno poštovanje za nju (…) Žene spasavaju čast Balkana.“ Mislio je time na antinacionalističko i antiratno djelovanje ženskih grupa koje je i Žarana animirala uz mnoge svoje hrabre drugarice. Žarana je, međutim, u širem smislu sigurno i jedna od mnogih žrtava rata, ovog rata koji je i sâm bio bomba s tajmerom, i koju ćemo još dugo plaćati. Žarana je znala biti vesela za druge, ali skeptična, rezervirana, nesigurna i sjetna u sebi. Bila je na nenametljiv način blistava. Imala je nevjerojatan broj prijatelja kojima je bilo jako stalo do nje. Kako pisati o nekom dragom u prošlom vremenu, kao da je nema?