Tužbe, genocid i verbalne kamenice

Sasvim sigurno ima neke simbolike u činjenici da je Međunarodni sud pravde u Den Hagu upravo 18. novembra, na dan na koji se obilježava 17. godišnjica pada Vukovara, objavio svoju odluku da je nadležan suditi po tužbi za genocid koju je Hrvatska 1999. godine podnijela protiv tadašnje SR Jugoslavije, odnosno njene pravne sljednice Srbije.

Odluka sasvim sigurno nije bila neočekivana, jer su pravni zastupnici obje zemlje ne jednom u javnosti govorili da su šanse za prihvaćanje nadležnosti i prihvaćanje srpskih argumenata za nenadležnost „fifti-fifti“.

Hrvatska je tužbu podnijela pozivajući se na Konvenciju o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, zbog zločina počinjenih za rata u Hrvatskoj od 1991. do 1995. godine, te se od Srbije traži plaćanje ratne štete, vraćanje kulturnih dobara i pomaganje u rasvjetljavanju istine o nestalim stradalnicima rata.

Srbija je, njen pravni tim, iznosila argumentaciju (videti okvir) da Međunarodni sud pravde nije nadležan za taj slučaj, s obzirom na to da Srbija nije bila potpisnica Konvencije o genocidu i Statuta tog suda, jer od 1992. sve do 2001. godine nije bila članica Ujedinjenih naroda, kao i na to da je u decembru 2004. godine isti sud donio odluku da nije nadležan voditi postupak po tužbi koju je SRJ podnijela protiv osam zemalja NATO-a zbog genocida i nelegalne upotrebe sile tokom bombardiranja 1999. godine.

No, s obzirom na to da je Međunarodni sud potom prihvatio nadležnost u slučaju bosansko-hercegovačke tužbe za genocid protiv Srbije i Srbiju osudio zbog nesprečavanja zločina genocida u Srebrenici i činjenice da još nije uhapšen Ratko Mladić (Radovan Karadžić je uhapšen nakon donošenja presude po toj tužbi), jasno je zašto je ishod odluke o pitanju nadležnosti za hrvatsku tužbu bio svima neizvjestan.

VAŽNI DETALJ: Narednih dana treba očekivati slavodobitne komentare iz Hrvatske, iako bi tu radost mogla pokvariti nepoznanica da li će sud u razmatranje uzeti i period prije aprila 1992. godine, prije nastanka SR Jugoslavije. Još u fazi pripreme za raspravu o nadležnosti po hrvatskoj tužbi, član pravnog tima Srbije Vladimir Đerić upozorio je na činjenicu da se tom tužbom SRJ, a danas Srbija, optužuje za neke događaje koji su se dogodili prije njenog nastanka 1992. godine. Tadašnja je JNA, bar na papiru, bila vojska federativne države, na njenom čelu su bili i neki hrvatski generali, dok su na čelu tada umiruće države bili Hrvati, predsjednik Stjepan Mesić i premijer Ante Marković. Na istom je tragu i profesor međunarodnog prava Vojin Dimitrijević ocijenio da bi takva odluka suda značila „na čudan način prihvatiti tezu Slobodana Miloševića i njegove supruge da je Srbija jedina naslednica SFRJ“.

Kako se čini, Međunarodni sud će tek odlučiti o tom „detalju“, koji će na sudački stol staviti, primjerice, i strašni zločin na Ovčari, i stradanje civila u Škabrnji, u Dubrovniku, Voćinu i drugim mjestima diljem Hrvatske, koji su se dogodili prije aprila 1992. godine.

Prema prvim reakcijama, prvenstveno zastupnika Srbije, profesora Tibora Varadija, Srbija već ima pripremljenu protutužbu protiv Hrvatske (također za genocid); ministarka pravde Snežana Malović, međutim, kaže da će se o tome tek donijeti (politička) odluka. Ni profesor Varadi, ali niti pojedini predstavnici hrvatskog pravnog tima, još ne odbacuju mogućnost izvansudske nagodbe, za koju su se i proteklih godina zalagali razumni glasovi u obje države.

Što, međutim, ako bude suprotno i ako Srbija posegne za protutužbom? Za to će, svakako, od Međunarodnog suda pravde dobiti razuman rok (zasad procijenjen na godinu dana), ali kako ovih dana upozorava bivši ambasador Srbije u Hrvatskoj Milan Simurdić, i po onome što se vidi iz štampe i po izjavama političara (s obje strane), „tlo ponovo podrhtava, a ukoliko bi se desilo da počne suđenje po hrvatskoj tužbi, to će biti novo opterećenje. Niko ko ide na sud ne voli da izgubi i to će sigurno uticati na atmosferu, uprkos tome što je tužba stavljena na sto još 1999. godine i što glavni akteri iz tog perioda, na obe strane, nisu živi“, kaže Simurdić ističući da bi najbolje bilo „izbeći da prošlost dominira nad budućnošću, jer ispred obe zemlje stoji zajednička evropska perspektiva“.

AMEBE I OPTUŽBE: Ukoliko do protutužbe Srbije ipak dođe, sasvim sigurno možemo očekivati upravo „dominaciju prošlosti nad budućnošću“, jer već postoje najave da će se u protutužbi krenuti od „stoljeća sedmog i ameba“, od stradanja Srba i ostalih „nearijevaca“ u NDH u Drugom svjetskom ratu, pa nadalje; neki takav scenarij priželjkuju, pa su odmah nakon objavljivanja odluke o nadležnosti Međunarodnog suda pravde radikali (natražnjaci, ne naprednjaci ovoga puta) krenuli s licitacijama o milijun ubijenih prije šest i kusur desetljeća, te „najmanje“ 700.000 protjeranih iz Hrvatske nakon „Oluje“ 1995. godine…

I prije ovog najnovijeg povoda za sukobe, već mjesecima između hrvatskih i srpskih političara lete verbalne kamenice: prvi čovjek srpske diplomacije Vuk Jeremić kao da koristi svaku priliku da susjede lupi po glavi njihovim grijehom protjerivanja hrvatskih Srba, na to odgovara hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova saopćenjem u kojem stoji da je „dobro poznato tko je odgovoran“ za rat u bivšoj Jugoslaviji, velikosrpska ideologija i režim Slobodana Miloševića. „Negiranje odgovornosti Srbije za zbivanja u nedavnoj prošlosti, uključujući i neobičnu tezu da ‘Srbija nije ugrozila ničiji suverenitet i teritorijalni integritet’, upravo potvrđuju da se Republika Srbija još nije suočila sa svojom nedavnom prošlošću i ulogom koju je imala u raspadu bivše države. Ovime se ujedno potvrđuje opravdanost postupka koji sada protiv Republike Srbije vodi Republika Hrvatska pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu radi povrede odredaba Konvencije o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida.“ Tako oni, a posljednjih se tjedana i predsjednici dviju država, hrvatski Stjepan Mesić i srpski Boris Tadić, izjašnjavaju o nikad gorim međudržavnim odnosima, prebacujući po pravilu krivnju na one „druge“.

Ni mediji ne ostaju dužni, pa ponovo prebrojavaju koliko se tko izvinjavao prošlih godina i koliko iskreno: „Tadićeva lanjska TV isprika Hrvatima doživljava se neupitnom, iako je bila iznuđena pitanjima Aleksandra Stankovića (autora emisije „Nedjeljom u dva“ na HRT-u, op. T. T.). A ni tad se nije izrijekom ispričao za zločine: uputio je ispriku svima u Hrvatskoj koje je ‘neki pripadnik njegova naroda učinio nesretnim’. A sad bi se valjda i Mesić trebao ispričati svim Srbima koje je neka Hrvatica učinila nesretnim jer ih je ostavila ili se u školskom dvorištu odbila s njima igrati lovice“, piše „Jutarnji list“.

Kad se svemu tome dodaju i prepucavanja oko mogućnosti ulaganja kapitala (srpski je, kažu, nepoželjan u Hrvatskoj; optuženi to odbijaju), mafijaških ubojstava u Zagrebu za koje se dirigirano optužuje Beograd (jer sve zlo dolazi odavde, a srpsku se policiju – opetovano, usprkos argumentima i demantijima – optužuje da odbija suradnju s hrvatskom), nezacijeljene ratne rane i spor povratak izbjeglih i sve ostalo teško naslijeđe, postaje jasno da će sudski međunarodni spor samo dolijevati ulje na razbuktalu vatru i ponovo „uvoditi vize“, što su već pokušali iznuditi novinari „Nacionala“ i jedan etablirani komentator važnog dnevnika, koji ne razlikuje Međunarodni sud pravde od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu SFRJ, oba sa sjedištem u Den Haagu.

SVAĐE I ODGOVORNOSTI: „Od rata je ipak prošlo već 13 godina pa se postavlja pitanje: nije li bilo dovoljno vremena da se ta klima značajnije izmijeni?“, pitanje je koje je postavio profesor Dejan Jović, koji na škotskom univerzitetu Stirling podučava i o raspadu Jugoslavije i novijoj povijesti ove regije. Na svom blogu (B92) još je u junu ove godine upozorio da je političarima u Hrvatskoj i Srbiji, umjesto da se bave problemima, daleko lakše prebaciti odgovornost nekome drugome, izvan same zemlje. „Kriv im je uvijek netko drugi – jučer Haški sud, danas političke prilike u Bosni i Srbiji, a sutra vjerojatno Brisel – a rijetko kada oni sami“, piše Jović za hrvatske političare, ne praveći razliku ni kad je o srpskima riječ.

Činjenica je da je Hrvatska u svađi, osim sa Srbijom, i sa Slovenijom i Bosnom i Hercegovinom, koju u mnogočemu i dalje svojata i ponaša se kao njena dadilja. Srbija je, međutim, u svađi sa svima: zbog priznanja Kosova uvrijeđeno dijeli packe svima, Crnoj Gori čiju je ambasadoricu šutirala iz zemlje, BiH čiji joj ambasador nije dobrodošao, jednako kao i Hrvatskoj, čijem predloženom novom ambasadoru već dva mjeseca ne stiže agreman i u koju je tek nedavno vratila svog ambasadora, Hrvatskoj kojoj u svakoj prilici srpski šef diplomacije udari šamarčinu, kao da je njegova zemlja nevina za krvave godine iza nas.

Nastavak takve politike – a takvi glasovi već stižu iz susjedne Bosne i Hercegovine – moglo bi „preotvoriti“ još jednu ranu, već presuđenu BiH-tužbu za genocid. Po članu 61. Statuta Međunarodnog suda pravde, taj sud može dozvoliti reviziju presude (isključivo) na temelju otkrića neke činjenice takve prirode da bi odlučujuće djelovala, a koja je prije izricanja presude bila nepoznata, ako stranka koja traži reviziju neznanje o toj činjenici nije skrivila. Zahtjev za reviziju valja postaviti najkasnije u roku od šest mjeseci poslije otkrića nove činjenice, a nemoguće ga je postaviti po isteku deset godina od dana presude. Riječ je o dosad mnogo puta spominjanim stenogramima Vrhovnog savjeta obrane SRJ, koji su u posjedu Haškog suda, ali koji nisu dostavljeni Međunarodnom sudu pravde kad ih je tražila Bosna i Hercegovina u postupku po svojoj tužbi za genocid protiv Srbije; dosad su od toga svi oprali ruke, jedino je Florans Artman, bivša portparolka tad glavne haške tužiteljice Karle del Ponte, na optuženičkoj klupi zbog objavljivanja istine o tome, odnosno – nepoštovanja suda! Onog krivičnog. O nepoštovanju Međunarodnog suda pravde u tom besmislenom postupku nema ni riječi.

Najnovija odluka o nadležnosti po hrvatskoj tužbi može se zahvaliti, iako mrtvom, Slobodanu Miloševiću: on i njegovi poslušnici su inzistirali na „teoriji kontinuiteta“ SRJ sa SFRJ, pa su malo tvrdili da SRJ jest članica UN-a, a malo da nije.

Pravno je stvar sada jasna: Međunarodni sud je nadležan. Taj sud, međutim, neće riješiti osnovni problem: da se svatko suoči sa svojim vlastitim zločinima, ma koliko to bilo bolno, da sam spor ostave sudu, a da svojim politikama države omoguće i građansko pomirenje i pravdu za preživjele i žrtve pred vlastitim sudovima.

Hronologija pitanja (ne)nadležnosti

(Slika – MARATONSKI PROCES: Međunarodni sud pravde)

SR Jugoslavija od svog nastanka 1992. do 2001. godine (kad je ponovo primljena u članstvo) nije bila članica UN-a, odnosno njen status tih godina nije bio jasan: u UN-u je postojala prazna stolica, a na zgradi UN-a nije se vijorila njena zastava. Režim Slobodana Miloševića tvrdio je da je SR Jugoslavija pravna nasljednica bivše SFRJ. I sam Međunarodni sud pravde status SRJ je ocijenio kao poseban i atipičan, te je odbacio tužbu nekadašnje SRJ protiv NATO-a, s obrazloženjem da zemlja nema pristup sudu i da SRJ nije obavezana Konvencijom o genocidu, koju je SRJ ponovo potpisala u martu 2001. godine, nakon pada režima Slobodana Miloševića.

Međunarodni sud pravde se oglasio nadležnim u postupku pokrenutom tužbom BiH iz 1993. godine, s obzirom na činjenicu da je 1996. godine, kad je sud o tome odlučivao, SRJ isticala da ona ima kontinuitet, te tvrdila da se pred sudom ne može pojaviti BiH. Jugoslavenska je strana kasnije, 2002. godine zatražila reviziju te sudske odluke iz 1996. godine, ističući da su se pojavile nove činjenice, tj. prijem SRJ u članstvo UN-a, ali je sud odlučio da se ta činjenica mora smatrati kvalitetno novom. Osim toga, nadležnost suda predstavnici Miloševićeve SRJ potkrijepili su još jednim argumentom: na tužbu BiH odgovorili su protutužbom 1997. godine, čime su nesporno potvrdili i nadležnost Međunarodnog suda pravde u tom slučaju, što nije izmijenila niti činjenica da je protutužba kasnije povučena. Bivši Miloševićev režim je, slijedi iz toga vrlo jasno, svojim inzistiranjem na kontinuitetu i upuštanjem protutužbom u spor, potvrdio nadležnost suda, što su mnogi stručnjaci kasnije ocijenili kao kontraproduktivno i čak štetno, jednako kao i kasnije odbijanje vlasti nakon Miloševića da (na prijedlog Gorana Svilanovića i Vuka Draškovića) SRJ odustane od tužbe protiv NATO-a.