Kome zapravo ne odgovora da se Novostima dogodi umesto "Manojla u ruci, Divac na grani", kada je svakom političkom posmatraču jasna razlika u formatu narečenih ličnosti
IGRA: Sa Koštunicom
Trgovački sud u Beogradu, kako je saopšteno 6. marta, odbacio je tužbu Vlade Srbije protiv poznatog košarkaša Vlade Divca, koji je namerio da, protivno zaključku te vlade (da se privremeno zabrani svaki promet akcija Kompanije Novosti i tako omogući razvlačenje vlasničke sudbine ove medijske kuće „odavde od večnosti“), odmah otkupi 35 odsto akcija „Večernjih novosti“ u svoje preduzeće sa ograničenom odgovornošću, i tako dodao novo poglavlje u pravno-politički triler koji se plete oko ovog slučaja. Jer, ova presuda još konačno ne rešava sve državne zahteve, pa ni onaj apsurdni – da se poznati košarkaš kazni sa 10.000.000 dolara, zato što je, navodno, umanjio vrednost virtuelnog paketa državnih akcija u ovim novinama – jer je objavio da će posle eventualnog sticanja spomenutog manjinskog paketa akcija (35 odsto) pokušati da dođe i do kontrolnog paketa akcija (51 odsto), te da će u slučaju uspeha i oni deoničari koji su mu se već pridružili i oni koji će mu se možda sutra pridružiti dobiti istu, odnosno veću cenu za svoje hartije od one s kojom je dosad primao akcije malih vlasnika Novosti u kapital svoje, tek stvorene, kompanije Divac co d.o.o. i za te akcije im isplaćivao predujam.
Dakle, i posle poslednje presude Suda, ostaje misterija zašto se diže tolika prašina oko promene vlasništva „manjinskog paketa“ akcija u jednim odavno privatizovanim novinama (još po Miloševićevom zakonu), kada država već sutra, nekom od svojih pravnih operacija, taj manjinski paket može učiniti i manjim, kad se vlasnički razračuna sa Crnom Gorom u pogledu svojinskog učešća u vlasništvu nad nepokretnostima „Večernjih novosti“. Zar se već pretpostavlja da će i taj spor Srbije i Crne Gore stići pred neku Cirišku arbitražu ili pred stari Međunarodni sud pravde u Hagu, gde se sada parničimo sa Bosnom i Hercegovinom? Zar se Vlada Srbije plaši da preko svog paketa akcija, trenutno od oko 30 odsto vlasništva, koji je registrovan na SRJ i paketa akcija Konzoricijuma zaposlenih, koji se nisu pridružili Divcu (22 odsto vlasništva), neće još dovoljno dugo moći da održi svoj današnji uticaj na poziciju ovog „nezavisnog lista“ na političkom tržištu Srbije?
IGRA: Sa Tadićem
RAZNEDIMENZIJE: Naime, mada je svako vlasničko preuzimanje neke kompanije uvek i svuda na svetu „pravna operacija“ u kojoj važi pravilo da je sve dozvoljeno što nije zabranjeno (što omogućava i takozvano neprijateljsko preuzimanje), slučaj „Večernjih novosti“ očigledno nije samo pravnog, nego je, naravno, i političkog karaktera, a sigurno je da ima i pristojnu ekonomsku dimenziju. Ipak, prvo pitanje koje se nameće u ovom slučaju glasi: zašto je Vladi Srbije, na primer, naizgled lakše da se nagodi sa austrijskim investitorom Martinom Šlafom, u slučaju preuzimanja mobilnog operatera Mobtel, nego sa našim čuvenim košarkaškim reprezentativcem Vladom Divcem, iako je u oba slučaja vlasničko učešće države Srbije u preduzećima koja menjaju strukturu vlasništva navodno pravno nejasno i nije konačno utvrđeno ni u privrednim institucijama sistema, ni kod nekog suda? Da li je, s tim u vezi, poslovna reputacija Martina Šlafa, u pogledu „čistoće kapitala“ s kojim ulazi u posao, bolja od reputacije Vlade Divca, o čijim je zaradama u NBA ligi američka javnost proteklih desetak godina izveštavana do poslednjeg dolara? Ne zaboravimo, na primer, da je zbog novca iz Šlafovih kockarnica u Izraelu nedavno osuđen i sin obolelog eks premijera Arijela Šarona.
Na to pitanje bilo bi teško odgovoriti samo u jednom slučaju – da, na primer, ima indicija da iza Divca zapravo stoji Šlaf, što bi mogao smisliti samo neki ekstremni zagovornik teorije zavere? Ako ipak ima takvih indicija, Vlada Srbije ima načina da takve sumnje, makar neformalno, obelodani, ali ona o tome ćuti. Šale radi, evo im ideja kako da potkrepe ovu „indiciju“. Ako se Divcu sa svojim akcijama, na primer, pridružio Mirko Stamenković, nekada davno glavni urednik „Večernjih novosti“, a kasnije čovek koji je podržao najsramnije, Čukićevo uredništvo ovog lista u Miloševićevim vremenima – tu bi neko maštovit mogao naći i neku vezu sa Šlafom. Jer, penzioner Mirko Stamenković je prošle godine, dobrovoljno, u više navrata, u našoj štampi javno branio pravnu skrupuloznost Bogoljuba Karića u slučaju Mobtela a, kao što je poznato, nekadašnji vlasnik ove firme bio je partner investitora Šlafa, pa bi neki pripravnik u BIA mogao tu uočiti neku vezu. No, ako ovu fantaziju ostavimo po strani, mogli bismo primetiti da Vlada Srbije neće da prizna da BIA ima toliko uticaja na njene odluke ili, možda, čuva reputaciju samog Vlade Divca, pa ne otkriva s kakvim se tajkunima ili „neprijateljskim snagama“ udružio.
BIARAZBIJA: U stvari, stalno se puštaju glasovi da nešto nije u redu sa Divčevim namerama ili sa namerama ljudi oko Divca, što je, navodno, otkrila BIA, ali šta je otkrila – to nikako da čujemo, čak ni od uvek dobro obaveštenog Manojla Vukotića, glavnog i odgovornog urednika „Večernjih novosti“ i sada, čini se, glavnog protivnika Divčeve operacije preuzimanja. Jedini razlog za takvo prikrivanje eventualnih indicija mogao bi biti taj da je upravo Manojlo Vukotić izvor informacija koje BIA šalje Vladi, pa ona čuva reputaciju kolege Vukotića, koga tretira kao zabrinutog simpatizera naše pravne države i javnog interesa, a koji se u tom smislu već više puta dokazao. Pošto je ova hipoteza nekako uvredljiva ne samo za kolegu Vukotića već i za sve, inače, nezavisne glodure naših novina, u kojima država ima neki paket vlasništva, pa i za sve nas srpske novinare (zbog izvesne suprotnosti sa novinarskim kodeksom), ovde je treba razumeti samo u radnom kontekstu, kao neku čisto „akademsku“ hipotezu.
Ako, dakle, pođemo od toga da Manojlo Vukotić moguće nije izvor informacija BIA o Divcu i njegovom krugu investitora i da ni sam ne zna šta je ocrnilo (dozvoljenu) pravnu operaciju čuvenog košarkaša, već samo smatra da bi neki drugi investitori akcije Novosti platili više, ostaje pitanje zašto su se Divac i Vukotić razišli, kada bar jedan od njih dvojice tvrdi da su pokušali da se usaglase i da paket akcija Konzorcijuma zaposlenih kupi đuture Divčeva kompanija, koja je osnovana i ulogom u hartijama od vrednosti grupe malih akcionara koji nemaju poverenje u Vukotića, ali imaju u Divca (što bi značilo da bi se formirao paket akcija od oko 65 odsto vlasništva nad Kompanijom Novosti). To jest, preciznije rečeno, Divac tvrdi da su se o tome dogovarali, a Vukotić je ranije, u više intervjua, tvrdio da bi bilo najpovoljnije da se dogovore.
DOSTA IGRE: Manojlo Vukotić
JOŠIGRAČA: Preciznije rečeno, Manojlo Vukotić je u konsultantsku kuću CES Mekon, koja servisira Divčevu operaciju, i doveo celu ekipu svojih stručnjaka za ugovaranje preuzimanja većinskog paketa u Kompaniji Novosti, ali se iznenada predomislio, navodno posle sastanka na najvišem nivou u Vladi Srbije, gde je glavna tema bio misteriozni izveštaj BIA, o navodnoj agenturi Divca u korist sopstvenog konkurenta – nemačkog VAC-a.
Ova bizarna „tajna infomarcija“ u suprotnosti je sa, takođe bizarnim, odbijanjem Hipo Alpe-Adria banke u Beogradu da sa Divčevog depozita plati operaciju isplate malih akcionara Kompanije Novosti, navodno zbog toga što je na srpskom tržištu „eksluzivni zastupnik“ interesa VAC-a – koji je, takođe, pokazao interes za preuzimanje „Večernjih novosti“. Ko je na taj način rizikovao dozvolu za rad Hipo Alpe-Adria banke u Srbiji, tek ostaje da se vidi – jer nema te banke u svetu koja crnom đavolu neće isplatiti pare ako je takav nalog dao njen depozitar.
Državi Srbiji na kraju ostaje još niz mogućnosti da se u sporu sa košarkašem Divcem bavi „samozakucavanjem“, jer se firma Kompanija Novosti nalazi u zgradi nekadašnje „Borbe“ (bolje bi bilo reći, zgradi nekadašnjeg „Vremena“ Stojadinovićevog brata), a na sve prostorije te zgrade ima mnogo aspiranata. Uključujući i vlasnike „privremeno“ privatizovane, nekadašnje NIP Borbe, koji su intabulirani kao vlasnici tog zdanja. Likvidacioni upravnik ove firme, naime, ignorisao je ovu uknjižbu, kao što i sudstvo „demokratske“ Srbije ignoriše nekadašnje poništenje privatizacije „Borbe“ u Miloševićevo vreme, što je rezultiralo pokretanjem „Naše Borbe“, koja je zabranjena i uništena krajem 1998. godine.
Pri svemu tome ostaje misterija kome zapravo ne odgovora da se Novostima dogodi umesto „Manojla u ruci, Divac na grani“, kada je svakom političkom posmatraču jasna razlika u formatu narečenih ličnosti. No, možda su u pravu oni koji tvrde da se upravo ta razlika u formatu nalazi u središtu cele ove afere – a koji tvrde da ovoj maloj Srbiji, koju toliko čvrsto u zagrljaju drže „mali političari“ i njihove partijske svite, zapravo i ne trebaju dvometraši koji ne strepe od telefonskih poziva „odgore“ (jer iznad njih i nema nikog).
Triler koji se zapliće oko vlasničke budućnosti „Večernjih novosti“ nije ostao ni bez uloge stranih kompanija, jer su za ovu firmu izrazili interes i nemački VAC, austrijska Štirija i još neke druge kompanije – ali se, ipak, sa dosta sigurnosti može reći da je glavni zaplet zapravo plod naše pameti i kreativnosti. Takvu pravnu zapetljanciju stranci nisu mogli izmisliti – to su mogli izmisliti samo srpski ministri, srpski novinari i srpski advokati i konsultanti. Znači, feljton o Novostima imaće još nastavaka.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Radimo i na boljoj komunikaciji sa studentskim i omladinskim pokretom. Sasvim mi je razumljivo i to što su se ogradili od incidenta ispred Skupštine Kraljeva. Prirodi njihove borbe ne odgovara priroda ovog incidenta. Stoga odgovornost za njega u u potpunosti preuzimamo moji saborci i ja. Ne želimo da deci, čiji su protesti bili i ostali mirni, bez ikakvih jaja i bez agresivnog suprotstavljanja vlasti, prebacujemo odgovornost
Studenti u blokadi su svojim zahtevima, načinom na koji artikulišu svoj protest, načinom na koji planiraju marševe i velike blokade, postavili okvir za sve ostale koji i te kako imaju zašto da ustanu i protiv čega da se bore. Sada nam je jedinstvena prilika da preispitamo sami sebe, odaberemo bitke i prestanemo da se bavimo sami sobom
Vlast je tvrdila da su opozicioni odbornici pozvani da prisustvuju sednici gradske skupštine, ali brojni snimci pokazuju upravo suprotno. Ne samo da su sprečeni da uđu u “svoju kuću”, nego su trpeli i nasilje od pripadnika policije i žandamerije. Možda je to model koji naprednjaci smišljaju i za druge lokalne, ali i za pokrajinski i republički parlament. Spreče opoziciju da prisustvuje sednicama, i onda – nema opozicije, nema problema
Ana Brnabić je pre ministarke u ostavci Slavice Đukić Dejanović najavila da će profesori i nastavnici u štrajku biti plaćeni prema učinku. Ali koliko je ona radila? Od konstitutivne sednice, 8. februara 2024, Brnabić je zakazala četiri sednice u dva redovna zasedanja, dve vanredne i jednu posebnu sednicu. Skupština je tako za nešto više od godinu dana zasedala tačno 27 dana – jedva nešto više od dva dana mesečno
Zašto su đački zvižduci najjezivije svedočanstvo, a nazivanje studenata „srpskim ustašama“ – nisu. I zbog čega Vučić i Diodik posle „Jači smo od sudbine“ u duetu pevaju „Mir, brate, mir“ uzdajući se milost stranaca
„Češljanje“ nevladinih organizacija je obračun sa kritičarima režima. Da nije, tužilac bi prvo pokucao na vrata Ane Brnabić koja je bila udarna igla USAID-a. Ovi koje „češljaju“ su za Anu treća liga
Mlad i pametan svet pokuljao je na ulice i sa sobom poneo duhovitost. Humor je važan za oslobađanje od straha, ali ne samo to – on je supstancijalno politički
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!