
Novi broj „Vremena“
Pouke Đinđićevog mandata: Ne cmizdrite nego delajte
Pre četvrt veka je Zoran Đinđić postao premijer. Kakvu je Srbiju dočekao, a kakvu ostavio i šta se može iz toga naučiti danas? To je naslovna tema novog „Vremena“
foto: visar kryeziu / ap
Od svega vredi upamtiti samo četiri reči koje je Fadilju Vokriju uputila Rada Trajković, majka, lekar i borac za multietničnost Kosova i Metohije: "Počivaj u miru, zemljače!"
Fadilj Vokri (rođen u Podujevu 23. jula 1960), nekadašnji fudbaler Prištine (1980–1986, 172 utakmice, 55 golova) i Partizana (1986–1989, 55 utakmica, 18 golova), reprezentativac Jugoslavije (12 utakmica, šest golova), te predsednik Fudbalskog saveza Kosova (od 15. januara 2016), iznenada je preminuo u subotu 9. juna 2018. godine u Prištini, od posledica srčanog udara tokom treninga.
Već sutradan sahranjen je na groblju u prištinskom naselju Dragodan, a komemorativni govor održao je kosovski premijer Ramuš Haradinaj. Ta nedelja 10. jun zvanično je proglašena za dan žalosti na Kosovu.
Samo u jednom kratkom periodu, tu negde između subote i nedelje, na obe strane provalije koja već decenijama karakteriše odnose između Srbije i samoproklamovane države na teritoriji njene južne pokrajine, Beograda i Prištine, Srba i kosmetskih Albanaca (zaokružiti model po ličnom nahođenju) usledile su reakcije kakve su uobičajene na neočekivanu vest o smrti neke veoma poznate i bitne osobe. Iznenađenje, trenutak iskrenog priznanja za ono što je činio i učinio i u Beogradu i u Prištini, uljudna i normalna reakcija FK Partizan, čitulja u „Politici“, na sahrani prisutni nekadašnji generalni sekretar kluba Žarko Zečević i bivši potpredsednik kluba Branko Ružić… U tim trenucima, u gotovo svim tekstovima na internet sajtovima citirano je ono što je Fadilj Vokri izjavio o vremenu koje je proveo u Partizanu, sa kojim je osvojio jednu titulu šampiona (1986/87) i posle pune 32 godine Kup maršala Tita (1989): „To su najlepše tri godine u mojoj karijeri. O Partizanu sam mislio sve najbolje i pre nego što sam došao u Beograd, a ono što sam doživeo u njemu, bilo je mnogo lepše od toga“.
Već u ponedeljak sve se vratilo na staro, lik i delo Fadilja Vokrija prekrilo je podsećanje na 9. maj ove godine i odbijanje Fudbalskog saveza Kosova da dozvoli odigravanje humanitarne utakmice u Gračanici između fudbalera Crvene zvezde i lokalnog srpskog tima, uz obilato citiranje Vokrijeve izjave da neće dozvoliti provokacije (intoniranje himne „Bože pravde“ i skandiranje „Kosovo je srce Srbije“), koje su karakterisale prethodne dve utakmice istih protivnika i sličnog karaktera.
U utorak malo ko je želeo da pročita sjajan tekst kolege Borisa Jovanovića (na sajtu sportske.net), iz koga prepisujem sledeći pasus: „Sa Vokrijem je umrlo sećanje na vreme u kome je fudbal bio nešto između bitne i podnošljive stvari, makar danas emitovali lovačke priče o kvalitetu tog življenja i loptanja u njemu. To što smo ga posle doživljavali kao neprijatelja, čoveka koji nam je ukrao neki imaginarni fudbal na koji nikada nismo ni obraćali pažnju, sasvim je druga priča. Fadilj Vokri nije ratni zločinac, ma koliko oni koji su satirali nevine želeli da ga uključe u svoje društvo. Sada više nema potrebe ni da pokušavaju, biće da su odahnuli… Malo je ovde priče o fudbalu, talibani će proslavljati današnju vest, jer budalama je lako, za njih je buka i dobošarenje kada treba ćutati način da impresioniraju svet. Vokrijeva smrt, osim tragedije za njegovu porodicu, tragedija je za nas same, ne kao navijače nekoga ili nečega, već ljude. Pokazaće nam koliko ogorčenosti, žuči nosimo u sebi, sad će se rasprsnuti onaj gnojni čir na mozgovima većine. I u Srbiji, i na Kosovu. Nema veze sa Vokrijem, o nama je reč, sa obe strane žice.“
Već u sredu vredelo je upamtiti samo četiri reči koje je Fadilju Vokriju uputila Rada Trajković, majka, lekar i borac za multietničnost Kosova i Metohije: „Počivaj u miru, zemljače!“

Pre četvrt veka je Zoran Đinđić postao premijer. Kakvu je Srbiju dočekao, a kakvu ostavio i šta se može iz toga naučiti danas? To je naslovna tema novog „Vremena“

Stiže delegacija Evropskog parlamenta ili, što bi vlast rekla, „piculići i ustaše“. Čemu njihov izlet služi ako se o stanju u Srbiji sve zna?

Kakva su bila očekivanja građana 2001. i kakva mogu biti 2026? Šta spaja ondašnju političku realnost sa današnjom? Zbog čega su organizovani kriminal i sistemska korupcija i dalje među najvećim problemima Srbije? Šta je najvažnija politička zaostavština prvog demokratski izabranog premijera? Koliko na njegovom primeru može naučiti vlada koja dolazi posle naprednjaka

Nije Đinđić sam mogao da transformiše Srbiju. Rečenica koja kaže “s njim bi bilo drugačije, a sada je sve gotovo” jednostavno je defetistička. Ako toliko poštujete Zoranovo delo, uradite ono što bi on uradio – borite se sada, verujte u sebe i nemojte da posrnete i odustanete

Prošle godine je delovalo da bi neki delovi tužilaštva i pravosuđa mogli da se probude baš kao što su studenti tražili na početku svoje pobune. Režim nije sedeo skrštenih ruku i sada želi da ih sve koji su “digli glavu” eliminiše na “zakonit način”, ali i da spreči da se naprednjački velikaši pojave pred sudom
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve