Psi laju, a karavani prolaze

Događaji se, uglavnom, odvijaju po ustaljenom i već viđenom scenariju – od prijetnje osamostaljivanjem Republike Srpske, do guranja „naroda“ i građana ispred politike i političara koji su zakuvali nove političke tenzije, pa do ekspresnih video-uradaka o samostalnom BH entitetu, nastalih prije nego što je odluka Valentina Incka o negiranju i opravdanju genocida, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina uopšte stupila na snagu, i famoznih „spontanih“ peticija (koje je inače pokrenuo Milorad Dodik), a koje nije potpisala ni polovina članstva najmoćnije političke partije u RS. Iako pisane direktive za njenim potpisivanjem stižu čak i iz uprava domova zdravlja.

Novina u već viđenom je ta da se Dodik sam prijavio Tužilaštvu BiH, i tom prilikom pozvao sve građane Republike Srpske da se sami prijave: „Da ne bi bilo pregrijanih emocija i niskih strasti iz sarajevske zagušljive političke kuhinje u kojoj se prema Srbima svakodnevno proizvodi mržnja, odlučio sam da se sam prijavim. Svih nas milion i nešto da se sami prijavimo Tužilaštvu pa da vidimo šta će onda biti. Sami sebe prijavimo i kažemo `šta sad´“. Prijave protiv sebe nisu podnijeli opozicionari Jelena Trivić i Draško Stanivuković, ali su horski na prvu podržali Dodikovu tezu da u Srebrenici nije bilo genocida i time se junački i patriotski preporučili za eventualne sankcije.

Međutim, nakon što je Inckov zakon stupio na snagu, osam dana nakon objave na službenoj stranici OHR-a, riječ „genocid“ nije pominjana u javnom prostoru. Tužilaštvo BiH, kao i sva ostala na različitim razinama, formiralo je tobože predmete za provođenje ovog zakona, iako se do sada niti jedno od njih nije proslavilo u procesuiranju „negatora genocida koji izazivaju nacionalnu mržnju i netrpeljivost, kao i onih koji RS i Srbe nazivaju genocidnim“, jer, prema riječima banjalučke advokatice Jovane Kisin, u BIH zakonodavstvu već postoje propisana krivična djela čijom primjenom su se mogli procesuirati vinovnici ovih djela. „Nijedno tužilaštvo nije kaznilo niti jedan govor mržnje izrečen u javnom prostoru koji je otrovao milione građana“, smatra Kisin. Sudija Suda BiH Branko Perić smatra da je neko morao napokon zaustaviti veličanje zločina i zločinaca.

Sem glasnog pozdravljanja donošenja Inckovog zakona, kojim je visoki predstavnik na odlasku, smatraju mnogi akteri u Federaciji BiH, osvjetlao obraz, čak ni zaključak svih parlamentarnih stranaka iz RS o neučestvovanju u donošenju odluka u zajedničkim institucijama, nije izazvao neke posebne emocije. Vjerovatno zato što poliitčki predstavnici iz Republike Srpske neće bojkotovati, blokirati ili ne učestvovati u donošenju odluku, ili šta već to značilo, kad je u pitanju interes Republike Srpske.

RAZLIČITI NIVOI SVIJESTI

Mirna rješenja, odnosno mirno razdruživanje, kako to politički korektno zvuči, za koja se zdušno zalažu oni koji se zaklinju u Dejtonski mirovni sporazum, u konačnici se svode na pozivanje entitetske policije i davanje usmenog naloga da se suprotstave državnim policijskim agencijama. Okorjeli zagovornici Dejtona omalovažavaju i vrijeđaju Kancelariju visokog predstavnika u BiH (OHR), koja je još uvijek sastavni dio političko-pravnog sistema, i podrivaju njen ustav. Najveći kršitelji ljudskih prava i oni koji su sistemski gušili slobodu mišljenja decenijama, sada slobodi mišljenja potčinjavaju odluku o zabrani negiranja genocida, žaleći se da im mrski stranci uvode „verbalni delikt“. Višegodišnji nerad i blokade u državnim institucijama sada su i ozvaničene odlukom vlasti i opozicije iz RS-a, dok su enormne isplate za nerad i nečinjenje ostale i dalje sastavni dio političkog folklora. Vlast i opozcija su jedinstveni u poricanju genocida.

„Izdajnici“ (opozicija u Republici Srpskoj) preko noći su postali poželjan partner u vladi nacionalnog jedinstva Milorada Dodika, nakon postignutog svesrpskog jedinstva u borbi protiv omraženog „srbomrsca“ i sina Gestapoa, doskora Dodikovog prijatelja i čovjeka koji mu je na slavi bio počasni gost – Valentina Incka. Nacistička i fašistička prošlost Inckovih preteča postala je tako Dodiku bitnija od nacističkog koncepta Hajnca Kristijana Štrahea, sljedbenika SS jedinica iz Drugog svjetskog rata, još jednog njegovog prijatelja, za kojeg je prvi čovjek RS nedavno lobirao među Srbima u Austriji da bi glasali za njega.

Opozicija se pridružila retoričkoj rafalnoj paljbi po međunarodnoj zajednici, tražeći da im ona „ne soli pamet“, dok je preko noći od žestokih kritika Dodikove politike, koju su nazvali avanturizmom, pogubnom za Srbe, pristali na svesrpsko jedinstvo. U prvoj reakciji pošto je Valentin Incko donio odluku o donošenju Zakona o dopuni Krivičnog zakona BiH, Mirko Šarović, lider Srpske demokratska stranke, rješenje je vidio u politici u kojoj se misli glavom, a ne „busanjem u prsa i inaćenjem prema nekim stvarima gdje nam inat ne treba“. „Politika u kojoj se ponašamo da smo jači od cijelog svijeta je blesava politika koju ja ne podržavam“, istakao je on. „Ja mislim da je pokazivanje mišića loša stvar jer ulazimo u spiralu totalne nestabilnosti, a to nam ne treba. Treba pametno, trezveno i mudro postupati i tražiti politiku u kojoj Republika Srpska neće biti crna vrana i remetilački faktor. Treba imati drugačiji i kvalitetniji pristup, naravno držeći se naših prava“, govorio je nedavno Šarović. Sutradan je promijenio ploču, pa istakao kako „predstavnici stranih zemalja ne treba nama da dijele bilo kakve lekcije. Nije njihovo da nam sole pamet već je njihovo da nam pomognu ako mogu oko rješavanja složenih situacija kao što je ova. Oni su se stavili na jednu stranu što je potpuno pogrešno“. Tako su vlasti u Republici Srpskoj obradovane „pojačanom svijesti svih subjekata iz RS-a“. U konkretnom slučaju ona se odnosi na zbijanje nacionalnih redova, ali isto tako i na zahtjeve za ukidanjem OHR-a u BIH i negiranju genocida, nikako potrebi dosezanja onog nivoa svijesti na kojem će se stvari nazvati pravim imenom – ne poricati genocid i ne veličati zločine i zločince.

„SLUČAJNE“ GREŠKE U INTEPRETACIJI

Njemačka se prikazuje u rasponu od „pogubnog uticaja tog germanskog koda“, nedostojnog pominjanja njene uloge u dva svjetska rata, do ozbiljne države, dok je njen novi čovjek u Bosni i Hercegovini, Kristijan Šmit, „čovjek koji se lažno predstavlja“, nepoželjan partner za razgovore sa političarima iz Republike Srpske.

„Nevjerovatno je da Njemačka, koja se diči svojom demokratijom, šalje visokog predstavnika koji nije izabran u skladu sa međunarodnim pravom. Njemačko društvo pokazuje izopačenost načinom na koji djeluje izvan Njemačke. Slušao sam takozvanog visokog predstavnika, Kristijana Šmita, koji očito luta i ne zna gdje je došao, kud je pošao, ni šta radi“, naglasio je Milorad Dodik. On izričito tvrdi da neće primjenjivati odluke Šmita, koji se „hvali nekim svojim iskustvom, ali nema ga za BiH“.

Malo više poštovanja prema Njemačkoj pokazali su iz opozicije. Tako je Mirko Šarović rekao: „Njegov jedini autoritet je što dolazi iz jedne tako važne zemlje kao što je Njemačka i mi to poštujemo. Odluka o njegovom imenovanju nije prošla Savjet bezbjednosti i on nema pravo po Ustavu BiH da dijeli lekcije o evropskom putu i drugim procesima u BiH. On nema ulogu vrhovne supervizije koju mu je dodijelio Savjet za sprovođenje mira, a koja ne postoji.“

Izlivi bijesa, omalovažavanje, arogancija i ponižavanje Njemačke i novog visokog predstavnika u BiH otpočelo je, zapravo, odlukom starog visokog predstavnika o donošenju Zakona o dopuni Krivičnog zakona BiH. To je učinio pred odlazak sa funkcije, izražavajući „duboku zabrinutost“ (na šta je svoj dvanaestogodišnji mandat uglavnom i sveo) zbog toga što istaknuti pojedinci i javne vlasti u BiH i dalje poriču da su akti genocida, zločini protiv čovječnosti i ratni zločini bili počinjeni tokom oružanog sukoba, što pojedinci i organi vlasti javno dovode u pitanje legitimitet presuda koje su donijeli Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju i Sud BiH, a slave ili veličaju osuđene ratne zločince.

U dopuni zakona se kaže: „Ko javno podstrekne na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv skupine osoba ili člana skupine određene s obzirom na rasu, boju kože, vjeroispovijest, porijeklo ili anacionalnu ili etničku pripadnost, ako takvo ponašanje ne predstavlja kazneno djelo iz stavke 1 ovog člana, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine“, te „ko javno odobri, porekne, grubo umanji ili pokuša opravdati zločine genocida, zločine protiv čovječnosti ili ratni zločin utvrđen pravosnažnom presudom u skladu sa Poveljom Međunarodnog vojnog suda pridruženom uz Londonski sporazum od 8. avgusta 1945. ili Međunarodnog kaznenog suda ili Suda u BiH, a usmjereno je protiv skupina osoba ili člana skupine s obzirom na rasu, boju kože, vjeroispovijest, porijeklo ili nacionalnu ili etničku pripadnost, i to na način koji bi mogao potaknuti na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv takve skupine osoba ili člana takve skupine, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina“.

Ova dopuna pokrenula je niz histeričnih interpretacija i pojednostavljivanja u RS, koje je teško iščitati čak i između redova. Njome je Valentin Incko pokazao da je „osvjedočeni srbomrzac“ i „kreten“, Srbima nakačio etiketu da su „genocidan narod“. Odgovor iz Republike Srpske stigao je sa, za javnost zatvorene, sjednice Narodne skupštine Republike Srpske, iako se radi o najvišem nacionalnom interesu Srba. Parlament RS-a usvojio je zakone kojima se odbacuje primjena izmjena Kaznenog zakona BiH na teritoriji ovog entiteta.

Dejan Lučka, pravnik i direktor Banjalučkog centra za ljudska prava, u razgovoru za „Vreme“ se pita da li je riječ o neznanju ili osvajanju manevarskog prostora: „Zakon usvojen u Narodnoj skupštini RS nazvan ‘Zakon o neprimjenjivanju odluke Visokog predstavnika’, unatoč obrazloženju da visoki predstavnik ne može donositi zakone, samim nazivom ipak potvrđuje da on to može činiti. Ako se nešto ne primjenjuje na jednom dijelu teritorije, to znači da je doneseno, primjenjivo i pravno punovažno, odnosno važeće, te nije ništavno, već da se samo neće primjenjivati u RS. Da su slijedili ono što su tvrdili prethodnih dana, parlamentarci RS bi zakon nazvali Zakon o ništavnosti (poništavanju) odluke Visokog predstavnika“, pojašnjava Lučka.

DRUGO, A ISTO

Istovremeno su usvojene izmjene Kaznenog zakona RS kojima je kažnjivo nazivanje RS genocidnom tvorevinom. Pravnik iz Banjaluke Aleksandar Jokić smatra da su usvojene izmjene u istoj ravni nametanja kao i Inckov zakon: „Nedopustivo je osuđivati verbalni delikt, a u istom trenutku usvajati zakon kojim se to dozvoljava.“ Izmjenama Kaznenog zakona RS prvi put je uvedeno djelo povrede ugleda RS. Predviđene su kazne zatvora do tri godine za sve one koji „izlože poruzi, preziru ili grubom omalovažavanju simbole RS, a od šest mjeseci do pet godina za one koji RS ili njene narode označe genocidnim ili agresorskim“. „Nećemo dozvoliti da nas bilo ko više naziva genocidašima, genocidnom tvorevinom, da nas vrijeđa, vrijeđa naš narod koji je istinska žrtva genocida u Drugom svjetskom ratu i da umanjuje našu žrtvu i prekraja istoriju“, rekao je, nakon sjednica Narodne skupštine Republike Srpske, njen predsjednik Nedjeljko Čubrilović, ne očitujući se o genocidu u Srebrenici.

Nakon što su se svi srpski lideri parlamentarnih stranaka iz RS složili u stavu da je vrijeme da OHR napusti BiH, nakon žestoke kritike politike aktuelne vlasti iz RS-a od strane opozicije u ovom entitetu, nakon prvobitnog odbijanja saradnje sa novim visokim predstavnikom, kojem su u naslijeđe ostavljena bonska ovlašćenja (što je i doprinijelo ovolikoj nervozi ovdašnjih političara) i „duboke zabrinutosti“ njegovog prethodnika, stvari u BiH se nisu pomjerile sa mrtve tačke u kojoj ova zemlja tavori decenijama. Sve je, zapravo, isto. Dio političkog establišmenta aplaudira i dalje upotrebi bonskih ovlašćenja, zalažući se za što oštrije kažnjavanje neposlušnih; neposlušni galame, prijete otcijepljenjem, negiraju genocid i veličaju zločince, a nivo svijesti domaćih političara ostaje okovan u retrogradne politike devedesetih godina. Slika današnje BiH nebitno se razlikuje od one iz devedesetih – građani su u stalnom bijegu, što od rata, što od korupcijom i zloupotrebom vlasti opustošenog prostora.

Sukob između Milorada Dodika i OHR-a nije nov, također nije ni prvi put da opozicija Miloradu Dodiku, satjeranom uza zid i poljuljanog rejtinga, baci pojas za spasavanje. BiH je pravno i faktički još uvijek pod patronatom međunarodne zajednice, a Visoki predstavnik je institucija odgovorna za nadgledanje sprovođenja civilnih aspekata Dejtonskog sporazuma i sa tzv. „bonskim ovlašćenjima“ on ima pravo i da nametne odluke. Dakle, on ima nadležnost da djeluje kada institucije u BiH ne djeluju, i u tom smislu OHR ima „zadnju riječ“ u BiH, dok institucije u BiH nemaju nadležnost da poništavaju aktivnosti OHR-a. Sa druge strane, Narodna skupština u RS osporava njegovo pravo da donosi zakone, ističući da ne postoji valjan pravni osnov za to.

U stvarnosti, bojkot institucija od strane političara iz Republike Srpske na državnom nivou i blokiranje određenih odluka će trajati određeno vrijeme, ali će se na kraju ta faza završiti. Do sada je u protekle dvije decenije Visoki predstavnik nametao mnoge odluke i na kraju su one ipak bile sprovođene, iako je javnost i po pitanju njih bila žestoko podijeljenja. Ukoliko su ranije prihvatane druge odluke, čime im je dat legitimitet, pitanje je zašto se tek sada kreće sa institucionalnim preispitivanjem.

„Nažalost, u ovom svemu će političari, a naročito desničari, prikupiti poene na nacionalizmu, mržnja će ostati, stereotipi jačati, a netrpeljivost se pojačavati. I to je najstrašnije“, predviđa ishod ovog sukoba Dejan Lučka.