
Vreme nasilja: Protest u Novom Sadu u pet slika
Bes, pendreci i suzavac
U petak, petog septembra, izveštavala sam sa novosadskih ulica. Ovo su neki od utisaka iz noći koja je zgranula Srbiju
Da je novi zakon o krivičnom postupku već usvojen i na snazi, Vrhovni sud bi morao sam raspraviti sporne stvari i doneti konačnu presudu
Od ubojstva Veselina Boškovića, Zvonka Osmajlića, Dragana Vušurovića i Vušura Rakočevića i pokušaja ubojstva Vuka Draškovića 3. oktobra 1999. godine na Ibarskoj magistrali proteklo je šest i pol godina, dva mučna suđenja i treće, koje će pred istim vijećem Okružnog suda u Beogradu početi uskoro, nakon što je prošlogodišnju presudu tog vijeća nedavno ukinuo Vrhovni sud Srbije i vratio predmet na ponovno suđenje.
„To je sramota i bruka prvenstveno Okružnog suda“, kaže za „Vreme“ Dragoljub Todorović, advokat porodica žrtava. Prvom presudom na 15 godina zatvora osuđeni su pripadnici Jedinice za specijalne operacije Nenad Ilić i Nenad Bujošević, na sedam godina osuđen je zbog pomaganja učiniocu nakon izvršenog krivičnog djela bivši šef Resora državne bezbednosti MUP-a Srbije Radomir Marković, dok je šef beogradskog DB-a sudnicu napustio kao slobodan čovjek. Drugo suđenje završeno je 29. juna prošle godine, presudom po proširenoj optužnici. Osim dvojice atentatora iz prve presude, Ilića i Bujoševića koji su i po presudi suca Bojana Mišića dobili 15 godina, na isto toliko su osuđeni i bivši šef JSO-a Milorad Ulemek Legija, njegov nasljednik Dušan Maričić, te pripadnici jedinice Branko Berček i Leonid Milivojević. Radomir Marković, oslobođen optužbe za pokušaj ubojstva, osuđen je na deset godina zatvora zbog pomaganja učinocu nakon krivičnog djela, a bivši šef beogradske policije Branko Đurić i bivši šef beogradskog centra DB-a Milan Radonjić oslobođeni su optužbi da su izvršili krivično djelo ubojstva pomaganjem. Zbog pomaganja učiniocima poslije izvršenog djela na tri godine zatvora osuđen je bivši šef Savezne uprave carina Mihalj Kertes, dok su dvojica tadašnjih zvaničnika Uprave saobraćajne policije Dragiša Dinić i Vidan Mijailović osuđeni na dvije, odnosno godinu dana zatvora.
Vrhovni sud Srbije prihvatio je, odlučujući o drugoj presudi, žalbe Okružnog javnog tužilaštva i advokata obrane. Tako je Miloradu Ulemeku Legiji i petorici pripadnika nekadašnjeg JSO-a presuda ukinuta uz obrazloženje da „prvostepeni sud nije utvrdio na pouzdan način kako i na koji način je ostvarena komunikacija među optuženima u vreme ubistva“, s obzirom na to da Mišićevo vijeće nije provelo vještačenje o tome da li su se na mjestu atentata mogli koristiti mobilni telefoni ili ne. Dragoljub Todorović, međutim, podsjeća da je upravo bivši komandant JSO-a Dušan Maričić Gumar (među ostalim) svjedočio upravo o tome: „Kao dokaz je izvedeno na sudu vrlo detaljno, vrlo precizno, sveobuhvatno priznanje Maričića, koji je detaljno opisao ko je i kakvu ulogu imao. I ta njegova izjava je punovažna i njenu punovažnost je potvrdio baš Vrhovni sud Srbije i baš (član vijeća) sudija Slobodan Rašić koji je doneo i ovu odluku.“
Sud je prihvatio i žalbu Okružnog tužilaštva na presudu Radomiru Markoviću, kao i za oslobađajuću presudu Radonjiću i Đuriću, ocijenivši da je „preuranjen zaključak prvostepenog suda da u postupku nije dokazano njihovo učešće u krivičnom delu“ pomaganja ubojicama. Prvostepeni sud je, naime, zaključio da o planu da se ubije Vuk Drašković „nema nikakvih direktnih, pa ni indirektnih dokaza, bilo pismenih bilo usmenih, a optuženi negiraju ono što im je stavljeno na teret“, pritom zanemarujući brojna svjedočenja da je Drašković mjesecima bio pod mjerama praćenja i prisluškivanja, kao i činjenice da je Radomir Marković o tome redovito obavještavan od Milana Radonjića i Branka Đurića, kojega je jedan od 27 Draškovićevih „uhoda“ toga dana vidio na samom mjestu atentata i čuo izjavu: „Đubre je još živo.“ Te mjere – suprotno mišljenju prvostepenog suda – nisu bile uobičajene, već se radilo o „atipičnom izvještavanju“, pa je tako Drašković praćen i nakon uobičajenih „punktova“ RDB-a na Ibarskoj magistrali, sve do mjesta atentata. I inače je mnogo „atipičnih“ stvari, pa su tako svjedoci ispričali da je nadležne – prvostepeno nevine – toga oktobarskog dana prije šest i pol godina zanimalo i u kojem je Drašković automobilu i na kojem mjestu u automobilu sjedi i točno vrijeme kad je krenuo i čas u kojem stiže na poprište atentata… Sve u svemu, u presudi nema uobičajene detaljne analize svjedočenja, kao ni analize ostalih dokaza, usprkos tome što – kako kaže advokat Todorović – teško da se može naći sudski predmet u kojem postoji toliko obilje tvrdih i čistih dokaza, koji upućuju na zaključak da je kod Markovića i ostalih riječ tek o „uklanjanju tragova sopstvenog zločina“, a ne tek pomoć nekome tko je učinio krivično djelo.
Iz svega napisanog u prvostepenoj presudi proizlazi da Marković, Radonjić i Đurić nemaju veze s Ulemekom i njegovim podređenima: Legija ih je sam organizirao, bez ikakvog učešća logistike i veze s Markovićem i drugom dvojicom državnih službenika, koji su oslobođeni. „Za obrazloženje ovakvog krivičnog dela nije bitan motiv“, zaključak je prvostepenog suda, pa ispada da je su sve samoinicijativno organizirali Legija i društvo. Za kompletnu sliku valja se prisjetiti i iskaza Radomira Markovića u UBPOK-u 11. aprila 2003. godine, u kojem on Slobodanu Miloševiću u njegovoj kancelariji prijavljuje da je Vuk Drašković otišao u Budvu, bez obezbeđenja, što je „znak da želi da se susretne sa stranim obaveštajcima“. „Tada mi je Milošević rekao: e, kada je onaj zabrljao, neka to uradi u Budvi“, i odmah nastavio pitanjem može li Marković „da naredi Legiji to“. Za „to“ je Legija prvostepeno osuđen na 40 godina zatvora (i ta je presuda upravo na ispitivanju u Vrhovnom sudu), jer u tom slučaju – kako se čini – nije bilo sumnje niti u motiv, niti u nalogodavca, niti u izvršioce – državne plaćenike za državni terorizam – koji su i u Budvi i u ubojstvu Ivana Stambolića isti.
Slijedi još jedna runda suđenja, još jedna runda patnje za žrtve. Da je novi Zakon o krivičnom postupku već usvojen i na snazi, Vrhovni sud bi morao – s obzirom na to da je drugi puta ukinuta presuda – sam raspraviti sporne stvari i donijeti konačnu presudu. Na pitanje zašto tu mogućnost i sad, s obzirom na protek od šest i pol godina od zločina, nije učinio, neki imaju odgovor: nedostatak profesionalne sudačke hrabrosti.
Kako god, istom vijeću Okružnog suda slijedi ispravljanje bruke i sramote.
Komentari: 1
U petak, petog septembra, izveštavala sam sa novosadskih ulica. Ovo su neki od utisaka iz noći koja je zgranula Srbiju
Napadi na lokale, na ljude koji sede u kafanama, upadi u školska dvorišta… Sve je to deo sistemskog zastrašivanja pobunjenog društva. U zemlji u kojoj institucije ne rade u interesu građana, ostaje samo da verujemo jedni drugima i da se međusobno čuvamo
Kada smo razumeli da se situacija znatno smirila, ljudima smo, rasterećeni, rekli da mogu da idu. Izašli su iz zgrade i posle samo par minuta nastao je pravi stampedo. Utrčali su nazad na fakultet, policija ih je jurila. Veterani su bili ispred zgrade i sprečavali ulazak policije. Tada sam izašao i rekao policiji da nije pozvana, da nema potrebe da ulazi, da je situacija pod kontrolom. Sve u svemu, događaji su bili tako dramatični da je vrlo lako moglo doći do mnogo ozbiljnijih posledica
Vučić je u kampanji u kojoj proba različite poruke i pristupe jer se podrška umanjila, a njegov legitimitet je doveden u pitanje. I još gore, polako prestaje njegova kontrola ulice – što je bila sve vreme njegova osnovna prednost u odnosu na političke protivnike i pobunjene građane
Hajka protiv Vulevića krenula je početkom godine preko opskurnih državnih tabloida, a nastavio ju je Aleksandar Vučić. Pozivajući se na pisanje opskurnog lista “Tabloid” – koji javno proziva u svakoj prilici – predsednik Srbije je na televiziji “Prva” rekao da se “ne plaši ni onih generala u policiji koji su likvidirali vođe zemunskog kriminalnog klana Dušana Spasojevića i Mileta Lukovića, a koji se ‘tajno sastaju’ sa Draganom Bjelogrlićem”. Kakvi su to bili tajni sastanci kada se zna da su Bjelogrlić i Vulević venčani kumovi
Vreme nasilja: Protest u Novom Sadu u pet slika
Bes, pendreci i suzavac Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve