Da je čovek kakav nije, Dačić bi se zapitao kako mu se drugi put u karijeri događa narod na ulicama, masovne demonstracije i duboka podela društva. Da su kao što nisu, zapitali bi se i on i Vučić da nije možda do njih
Duga je nedelja za nama u kojoj nikom nije bilo lako. Ipak, jedan čovek, i to ne prvi čovek države Srbije, deluje posebno potišteno. Ministar unutrašnjih poslova Ivica Dačić delovao je čemerno i neraspoloženo na konferenciji za novinare održanoj u noći između subote i nedelje.
Bilo je napeto tog dana: treću noć zaredom pobunjeni građani nisu dali mira hordama batinaša i policije širom Srbije. U Beogradu su bačene nezapamćene količine suzavca, batinaši i građani bacali su vatromete i pirotehniku jedni na druge. Na Novom Beogradu jedan policajac u civilu potegao je i pištolj, što je repriza događaja iz Novog Sada, nekoliko dana ranije. Žandarmerija i Interventna policija mlatili su sve pred sobom, prepadali, lovili po haustorima i ulazima i hapsili. U Valjevu još jezivija slika: prebijanje i hapšenje dece od 15-16 godina, lupanje lokala “nepodobnima”, upadi u radionice roditelja studenata u blokadi… A u Novom Sadu, Valjevu i na nekoliko mesta u Beogradu građani su demolirali prostorije Srpske napredne stranke (u Zemunu i Novom Sadu stradale su i prostorije Srpske radikalne stranke i Pokreta socijalista).
Ivica Dačić, za to vreme, negde oko ponoći, održava konferenciju za novinare. Iz večeri u veče izgleda sve tužnije i umornije. Sako uvek isti, tamnoplavi, sa niskim zakopčavanjem. Majica crna, reči prazne: on broji samo povređene policajce i pati nad sudbinom policije. One policije koja je snimljena kako stavlja lisice na ruke dečaku koji ne može da ima više od dvanaest godina, policije koja na Slaviji grabi i udara devojku koja je dotad mirno stajala…
SLIKE IZ ŽIVOTA
Teško je prepričati celu proteklu nedelju u slikama, jer bilo ih je mnogo i sve su grozne. Ipak, u kolektivnom pamćenju ostaće urezano nekoliko njih. Na primer, mladići i devojke koji kleče na podu nekakve teretane u Novom Sadu dok iznad njih stoje pripadnici policije. Ili dečak u Valjevu kog trojica žandarma obaraju na zemlju, pendreče ga, a onda se još deset policajaca sjuruje i divljački ga bije. Na koncu, studentkinja Nikolina Sinđelić koja u medijima svedoči kako je uhapšena u Beogradu i odvedena, sa još dvadesetak ljudi, u nekakvu garažu u blizini Vlade Srbije. Tamo je tukao i pretio joj Marko Kričak, komandant Jedinice za zaštitu određenih lica i objekata. Na koncu, Kričak joj je pretio silovanjem: “Govorio je da će to svi gledati, ja sam bila besna vidno, rekao je ‘treba da me zamoliš da prestanem da te bijem’. Ja sam mu odgovarala, nisam htela da ćutim, on je bio sve nasilniji. U toj garaži smo proveli tri sata, posle su nas odveli u stanicu u Majke Jevrosime. Kad su uveli sve u kombi, rekli su da ja ostanem napolju, ja sam se uplašila da ne ostanem sama sa Kričkom, molila sam policijskog službenika, on mi je pomogao, želela bih da mu se zahvalim, zaista mislim da me je spasao”.
E, tu na scenu stupa glavni junak ovog teksta, ministar policije Ivica Dačić. Četiri dana nakon što je Nikolina Sinđelić ispričala šta joj se dogodilo, Dačić je održao prvu konferenciju za novinare po dnevnom svetlu. U utorak 19. avgusta Ivica Dačić stao je pred kamere i usudio se da kaže kako na ponašanje Marka Krička MUP nije dobio nijednu pritužbu.
To, naravno, nije istina. Samo dan ranije, u ponedeljak, Nikolina Sinđelić rekla je medijima da prikuplja medicinsku dokumentaciju kako bi podnela krivičnu prijavu protiv Marka Krička, ali i bivše sekretarke MUP-a Dijane Hrkalović, koja je na društvenim mrežama delila Nikolinine intimne snimke, nastale dok je bila maloletna.
Takođe u ponedeljak, stranka Srbija centar (SRCE) podnela je Tužilaštvu za organizovani kriminal krivične prijave protiv komandanta policijske Jedinice za zaštitu određenih ličnosti i objekata (JZO) Marka Krička i sedam njegovih saradnika zbog postojanja osnovane sumnje da su kao službena lica, prekoračenjem ovlašćenja teže povredili prava studenata Nikoline Sinđelić, Stevana Zdravkovića i Dušana Cvetkovića, jer su ih protivpravno lišili slobode na ulici, odveli u garažu zgrade Vlade Srbije gde su ih naterali da kleče, gazili ih, udarali, šamarali, oduzeli im i polomili mobilne telefone, pretili da će ih upucati u glavu.
Krivičnom prijavom su, pored Krička, obuhvaćeni njegov zamenik Vujadin Lukić, načelnik Odeljenja za ostale ličnosti u JZO Jovan Opačić, šef odseka u tom odeljenju Bojan Janjić, rukovodilac u odeljenju Dragan Vein, kao i pripadnici Jedinice Nenad Dumić, Nebojša Filipović i Zoran Vukajlović.
Ministar policije Dačić ovo ne pominje, štaviše, kaže kako nema nikakvih pritužbi, prosto, nisu stigle, ni od unutrašnje kontrole, a, dodao je, ni od građana. Ništa od svega što su građani videli, doživeli, snimili i dokumentovali zvanična vlast, čiji je Dačić integralni deo, ne zna. On zna da su pucala stakla na prostorijama SNS-a i da je u nekim od tih prostorija bilo vatre. Prazne prostorije, u kojima nije bilo nikoga, imaju više prava nego građanke i građani kojima su pucale glave i koji su goreli od straha pred manijakalnim pretnjama policijskih službenika.
Ako ne veruje Nikolini i onima koji su svedočili Kričkovoj brutalnosti, možda bi poverovao snimku od ponedeljka uveče iz Cvijićeve ulice, gde pripadnici Žandarmerije kreću u potiskivanje građana i dovikuju devojkama koje beže: “Dođi da ti jebem majku”, “Dođi da te jebem”… Verujemo svojim ušima, pa dakle, verujemo i Nikolini. Dačićevom tužnom licu teško je verovati premda je izvesno umoran. Ali, sam je “grizao” da bude tu gde jeste, na vlasti, a to nije obavezno.
KAKO JE DOSPEO DOVDE
Politička karijera Ivice Dačića počela je mnogo pre nego što su današnji studenti u blokadi (koje hapse i dok nastaje ovaj tekst, u utorak popodne) uopšte bili rođeni. E sad, da je sve ko što nije, jedna politička karijera u kojoj stoje funkcije poput premijera, ministra unutrašnjih poslova, ministra spoljnih poslova, predsednika Skupštine, potpredsednika vlade, mogla bi da se tumači kao velika i važna. Kao da je reč o nekakvoj značajnoj istorijskoj ličnosti, a ne o umornom i sumornom Ivici Dačiću.
Sve je ove funkcije Dačić zaista obavljao, i to nakon onog istorijskog Petog oktobra i svrgavanja režima Slobodana Miloševića, njegovog političkog oca. Veština političkog preživljavanja kod Dačića nikad nije bila sporna. No, posle 35 godina političke karijere, svako bi se normalan zapitao: šta ostaje za mnom ovoj zemlji? U Dačićevom slučaju, to je jako malo, gotovo ništa.
Najveći politički uspeh Ivice Dačića dogodio se onda kada su i on i Socijalistička partija Srbije preživeli nakon što su, kroz pobunu građana, otišli s vlasti. Vratili su se relativno brzo i otad su “jezičak na vagi” koji prelama kome će pritrčati kao manji koalicioni partner i tako presuditi ko formira vladu. I to je sva Dačićeva politička veština: zadržati dovoljan procenat glasova, tek toliko da se ostane relevantan, a onda nagrabiti funkcije za sebe i svoje. No, onda je Dačić naleteo na Vučića.
KOSKE I KAČAMAK
Da je neko došao i u leto 2000. godine rekao Vučiću da će za manje od 15 godina biti moćniji od Dačića, teško da bi ovaj poverovao, ali bi sigurno već tad planirao kako da ga ponizi kad to vreme dođe.
Pa tako, na primer, na Briselskom sporazumu, toj rak-rani srpskih nacionalista, određenih krugova Srpske pravoslavne crkve i mnogih rusofila, stoji potpis Ivice Dačića. On je bio predsednik Vlade Srbije onog aprila 2013. kad je de facto najmoćniji čovek u zemlji, tad još samo potpredsednik Vlade Aleksandar Vučić, odlučio da se na taj sporazum stavi potpis. Malo nakon toga, 2014. godine, Dačić je “prekomandovan” na mesto ministra spoljnih poslova, na kom je ostao, iako su se vlade smenjivale, do 2022. godine.
Po čemu je upamćen za osam godina na čelu Ministarstva spoljnih poslova? Pevanje Miljacke dok mu strani zvaničnici lepe bakšiš na čelo, samoponižavanje, naginjanje ka Rusiji i poslovična zavađenost sa gotovo svim zemljama u okruženju, napeti status quo u odnosima Beograda i Prištine… Sve u svemu, jedno solidno ništa.
ZVUČNI TOP, VRDANJE I LAGANJE
foto: iva tanacković…
To što kao ministar spoljnih poslova nema nikakve rezultate nije tako opasno po glave građana Srbije kao činjenica da Dačić nema kontrolu nad policijom iako je ministar unutrašnjih poslova. Da je tako, bilo je jasno još 12. marta ove godine, prilikom prve studentske blokade RTS-a.
Jedan pripadnik Žandarmerije greškom je udario i povredio kolegu, policajca u civilu Lazara Baćića. Te noći poturena je priča, pokušaj zvanične verzije, da su Baćića napali studenti bokserom iako je incident zabeležen kamerama iz više uglova. Te večeri stajali su zajedno pred kamerama Vučić i Dačić, predsednik države i ministar policije. Dačić je uzeo vazduh da nešto objasni novinarima. Vučić je zauzeo borben stav, rekao: “Izvinite, ne mogu da slušam opravdavanja” i izašao iz kadra. Dačić je ostao, kao pokisao, i nešto izjavio, ono njihovo standardno, “teroristi”, “blokaderi”, “država će da uzvrati”…
Samo tri dana kasnije, na protestu u Beogradu, 15. marta u 19 sati i 12 minuta neko je upotrebio zvučno oružje. Dačić je izjavio da ga Srbija nema. Onda se ispostavilo da ga ima. “Imamo, ali ne koristimo”, rekao je ministar policije. Potom je novinarima demonstrirao kako radi akustični uređaj dugog dometa (LRAD), te izjavio da je to, eto, malo jači razglas, koji ima da se kupi na I-beju, jednoj od najvećih globalnih platformi za trgovinu na malo. Poslednja vest iz Dačićevih usta jeste da će Srbija prodati LRAD uređaje.
Generalni utisak u vezi sa oba događaja jeste da Ivica Dačić iskreno nije znao ni šta MUP ima, ni u kojoj količini. Slično, već mesecima on odaje utisak čoveka koji ni nad ljudima u MUP-u nema bog zna kakvu kontrolu. Uostalom, najbrutalniji i najupadljiviji ljudi u policiji, poput Marka Krička iz JZO ili Radoslava Repca, komandanta policijske brigade, po profilu su mnogo bliži SNS-u nego SPS-u. To samo po sebi ne mora da bude problem. Ali kad dođemo do tačke na kojoj ministar policije nije nikakav autoritet za komandante pojedinih odeljenja ili jedinica, imamo ozbiljan problem, jer bezvlašće koje vlada u MUP-u prelazi na ulice. Takva situacija posebno je uočljiva od početka jula, odnosno, građanskih blokada ulica nakon protesta “Vidimo se na Vidovdan” 28. juna.
OSTARELI LAVOVI
Paralelno sa raspadom kontrole nad MUP-om, Dačiću ni u Socijalističkoj partiji Srbije ne cvetaju ruže. Prvo mu se odmetnuo Branko Ružić, koji je zbog izjava da će 15. marta izaći da prošeta, pa je i viđen na protestu u Beogradu, smenjen sa svih funkcija u stranci. Sada se oglašava i Goran Trivan, nekada ministar zaštite životne sredine i član Predsedništva SPS-a.
Trivan je prošle nedelje počinio “smrtni greh” iz perspektive vladajuće koalicije: gostovao je u jednom nezavisnom mediju, odnosno na Televiziji Nova S, gde je rekao da će SPS pokušati da bude faktor koji će “zaraćene strane u društvu” da dovede za sto. Dodao je i da ta stranka mora da reformiše program i da se pozabavi ljudima koje zastupa, a jasno je da misli na SNS.
Dakle, Ivica Dačić, osim što ne može da kontroliše ko šta radi u MUP-u, sada ima haos i u svojoj stranci i zaista mu više ništa ne ide od ruke. Otuda i onaj izraz lica čoveka kome se ruši svet sa ponoćnih konferencija za novinare, nakon večernjih prebijanja građana i studenata ove nedelje. Taj izraz lica pokazuje čoveka koji preispituje kako je dospeo dovde i šta bi bilo da je ostao u Žitorađi, te da nikad nije upisao Fakultet političkih nauka.
Dačićev put od 2012. do danas nije moguće posmatrati mimo Vučićevog. Nije da se nisu sudarali i ranije, tekle su te dve karijere paralelno, pa istim tokom, pa pravile deltu i na kraju stigle u isto ušće. Nisu više mladi lavovi, ni jedan ni drugi. Obojica su u drugoj polovini pedesetih, kad već i treba i mogu da se svode neki životni računi. Da su ljudi kakvi nisu, obojica bi se, a najviše Dačić, zapitali kako im se drugi put u karijeri događa narod na ulicama, masovne demonstracije i duboka podela društva. Da su kao što nisu, zapitali bi se da nije možda do njih. Razlika je samo u jednom: sve što sada radi, Vučić radi da bi sačuvao svoju organizovanu grupu, odnosno, stranku. Dačić ne pokušava ni to, a pitanje je ima li šta da čuva.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Režim ne zna kud udara. To se vidi po, čak i za njegove standarde učestalim, javnim obraćanjima nepomenika. Vidi se i po tome što je pogubljen i konfuzan, a često se građanima obraća i u vidno alkoholisanom stanju. Samokontrola nikada nije bila njegova jača strana, a sada je potpuno nestala. Slabost se ogleda i u metodi borbe protiv masovnog studentskog i građanskog pokreta. Metoda se zove – majmunsko oponašanje. Njihov položaj je sve gori kako vreme odmiče. Ne samo na političkom nego i na ekonomskom planu. Plate kasne, budžetska sredstva su sve tanja
Opozicija i njoj naklonjena javnost očekuje veći angažman Evropljana kada je u pitanju srpski politički prostor, vlast takve najave koristi da argumentuje tezu o obojenoj revoluciji, ali bi sa radošću ugostila bilo koga sa te strane, posebno ako daju neke pare. Čini se da i jedna i druga strana preteruju: niti će Evropa doći da nam organizuje izbore, niti će više stizati bilo kakva lova kojom će vlast da krpi budžetske rupe nastale vanrednim korupcionaškim troškovima
Vojska Srbije nema kapacitet da izvede paradu poput nekadašnje JNA, koja je 1985. godine imala više od 300.000 pripadnika, a na poslednju paradi 9. maja te godine direktno je izvela njih 6.690. Plus prateće službe, kojih je bilo više od 4.000. Na toj paradi bila su borbena sredstva koja će se pokazati i sad, 40 godina kasnije. Reč je o tenkovima M-84, helikopterima “gazela”, avionima “orao” i “super galeb G-4”, oklopnim transporterima i kamionima. Sada će svi oni biti predstavljeni kao “modernizovana čuda” iako su im odavno istekli resursi
Glas svakog fakulteta, ali i mogućnost stavljanja veta uz obavezan intervju i prihvatanje ideološkog minimuma, deo su procesa kroz koji svaki potencijalni kandidat za “studentsku listu” mora da prođe, saznaje “Vreme”. Iako Aleksandar Vučić žali što njegov protivnik još nema lik, studenti baš strateški ne žele da vlastima i tabloidima daju mogućnost za satanizaciju izabranih ljudi
Kao sa statistima na naprednjačkim okupljanjima, predsednik Srbije nema sreće ni sa siledžijama: em ih je malo, em su sitna boranija. Da nemaju policijski kordon iza leđa, davno bi ih narod razjurio. Ovako zavise od tetošenja onih koji bi ih – da je zakona i pravde u Srbiji – morali hapsiti. Prosto rečeno, jadni su i oni, a i ovi koji ih angažuju
U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Dok “običan” policajac bez fakulteta radi za oko 80.000 dinara, njegov kolega u Žandarmeriji ima najmanje tri puta veću platu. MUP Srbije broji oko 46.000 od kojih 21.000 radi u administraciji. Ovlašćenih službenih lica, a to su policajci u uniformi ili civilu, kriminalistička, saobraćajna i granička policija, te posebne jedinice ima oko 15.000 u Srbiji. Ipak, ni svi oni ne mogu se zateći na protestima po Srbiji, jer mnogi od njih vrše druge poslove iz svoje nadležnosti
Međuvreme
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!