O konfuznom i nesigurnom

Rečenicu „Porokali su pičke ustaške“, koju izgovara nekoliko likova tokom suđenja u Posebnom odeljenju za ratne zločine Okružnog suda u Beogradu, u svojem rješenju kojim ukida prvostepenu presudu optuženima za zločin na Ovčari ne spori niti Vrhovni sud Srbije: citira taj sud izjavu drugooptuženog Stanka Vujanovića, predratnog taksista i potom zamjenika zapovjednika Teritorijalne obrane Vukovara 1991. godine i još nekih, nakon što su „na rupi“, na lokalitetu Grabovo koji je bio dio poljoprivrednog dobra Ovčara prije rata, a masovna grobnica nakon pada Vukovara u novembru 1991. godine, pobijeni ljudi.

Presudom od 12. decembra prošle godine – tada 14, a danas već 15 godina od pada Vukovara, koju je donijelo vijeće Posebnog odeljenja stavljena je – nadali smo se – točka na ratni zločin na Ovčari, osim Srebrenice najveći u toku ratova u kojem Srbija nije učestvovala, u kojem je u noći od 20. na 21. novembar danas već davne 1991. godine pobijeno 200 ratnih zarobljenika, civila uglavnom, izvedenih iz vukovarske bolnice.

ŠTA JE BILO: Od ukupno 21 optuženog pripadnika nekadašnje Teritorijalne obrane Vukovara i paravojne jedinice „Leva Supoderica“, koju je 1991. godine osnovala u Šidu Srpska radikalna stranka haškog optuženika Vojislava Šešelja, njih 16 je kraj suđenja pred Posebnim odeljenjem Okružnog suda u Beogradu, pred vijećem sudije Veska Krstajića, dočekalo na optuženičkoj klupi: dvojica ranije optuženih dobila su status svjedoka saradnika, protiv jednoga (Milana Bulića Bulidže) postupak je izdvojen zbog lošeg zdravstvenog stanja, te je on kasnije osuđen, kao i Saša Radak zvani Cetinje koji je uhapšen naknadno u maju prošle godine, pa mu se također zasebno sudilo. Još jedan prvotno optuženi, Mirko Vojinović zvani Ćapalo, umro je u novosadskoj bolnici neposredno pred početak suđenja, od ozljeda zadobijenih u pokušaju samoubojstva.

„Krivci nisu svi ovdje, puno ih je koji nisu u ovoj sudnici“, konstatirao je prošle godine, u ponedjeljak 12. decembra, predsjednik sudskog vijeća sudac Vesko Krstajić obrazlažući usmeno svoju presudu, kojom su osmorica od 16 optuženih osuđena na maksimalnih 20 godina zatvora, trojica na 15, jedan na 12 godina, jedan na pet i jedina žena među njima, Nada Kalaba, inače supruga drugooptuženoga, na devet godina zatvora, dok su dvojica oslobođena zbog nedostatka dokaza.

U međuvremenu, prošla je godina obilježena pohvalama državi Srbiji da je – zbog Krstajićeve presude u najvećoj mjeri – spremna suditi za ratne zločine: suđenje je od svih domaćih i stranih promatrača dobilo najviše ocjene, porodice žrtava pobijenih dale su priznanje korektnosti i objektivnosti sudskog vijeća, a svemu se pridružio i Haški tribunal svojim najavama da bi u doglednoj budućnosti i neka tamo zacrtana suđenja mogla biti prepuštena domaćem pravosuđu.

Godinu dana nakon prvostepene presude, međutim, Vrhovni sud Srbije, u vijeću od petoro sudija – ne jednoglasno, već većinom – ukinuo je prvostepenu presudu osuđenima za zločin na Ovčari i vratio predmet na ponovno suđenje, te time potvrdio svoju dosadašnju praksu da svaki prvostepeno presuđeni slučaj ratnih zločina mora ići na „popravni“, na suđenje iznova.

UKIDAJUĆI DETALJI: Najzanimljiviji detalj ukidajuće odluke (rješenja Vrhovnog suda Srbije) jest to što je tom sudu još nejasan status komandanata Teritorijalne obrane Vukovara 1991. godine: da li je prvooptuženi Miroljub Vujović bio komandant, a drugooptuženi Stanko Vujanović njegov zamjenik na čelu TO-a ratne 1991. godine u Vukovaru? Prvostepeni sud, kaže viša instanca, te funkcije optuženih izvodi iz navoda svjedoka (više njih) „dajući pri tome krajnje konfuzan i nesiguran zaključak“ da su oni na te funkcije postavljeni ili usmenom naredbom komandanta Mile Mrkšića koju je Veselin Šljivančanin samo prenio, ili naredbom Šljivančanina koju je kasnije Mrkšić prihvatio, uz mogućnost da je po odlasku Gardijske brigade takvu odluku formalno sproveo Radovan Stojičić. Viši se sud poziva i na iskaz svjedoka koji je izjavio da je nekoliko dana „poslije oslobođenja Vukovara“ vidio takvu Mrkšićevu naredbu, te bi prvostepeni sud u ponovljenom postupku istu, u pismenom obliku, morao pribaviti ili ustanoviti da li je usmena ili pismena naredba o postavljenju spomenutog dvojca donesena prije ili poslije pada Vukovara, odnosno 20. novembra 2001. godine. „Tek posle toga prvostepeni sud će biti u mogućnosti da dâ pravilne razloge u pogledu ovih odlučnih činjenica, jer oba optužena svojstva za koja se terete u svojim odbranama negiraju“, kaže Vrhovni sud.

Vrhovni sud, pritom, zanemaruje neke bitne činjenice: svjedoci koji bi o tome trebali svjedočiti u ponovljenom postupku su već navedeni Mrkšić i Šljivančanin, i sami optuženici za zločin na Ovčari pred Haškim tribunalom, koji svoju kožu spašavaju i kojima ni na kraj pameti nije da traže nekakvu svoju pismenu ili svjedoče o svojoj usmenoj naredbi o postavljanju glavnih teritorijalaca u Vukovaru 1991. S druge strane, za krivičnu odgovornost prvooptuženog Vujovića i drugooptuženog Vujanovića nije bitno tko ih je postavio na komandne funkcije i da li pismenom ili usmenom naredbom, već je bitno faktično stanje koje je nesumnjivo utvrđeno: njih su dvojica faktički komandirali jedinicom TO-a koja je izvršila ratni zločin, njih su dvojica u tom svojstvu poduzimali ili propuštali da poduzmu određene radnje vezane za taj ratni zločin, upravo onako kako to zakon definira.

SUMNJIVO I NESUMNJIVO: Da i u toj stvari prvostepeni sud nije bio nimalo „konfuzan i nesiguran“, za razliku od više instance, govori i prvostepena presuda u kojoj, na stranici 62. sudija Krstajić navodi doslovno: „Nadalje, nesumnjivo je da je opt. Vujović dana 21. 11. helikopterom JNA sa (Borivojem) Tešićem i Mrkšićem otišao u Beograd u SSNO na prijem kod sekretara generala (Veljka) Kadijevića. Ovo priznaje i opt. Vujović, a proizlazi i iz video zapisa u koji je sud izvršio uvid. Kada je to nesumnjivo tako, razumno se postavlja pitanje zašto baš Vujović, ako je bio samo običan vojnik i pokazivač ulica i pravaca kako sam tvrdi i objašnjava. Naravno da će Mrkšić povesti komandante višeg ranga te i komandanta TO (čiji ljudi su svakako značajno učestvovali i izginuli u borbama), a ne samo običnog hrabrog vojnika“, navodi prvostepeni sud.

Osim nevjerice drugostepenog organa u zaključak nižestepenog suda da je iz Beograda, s vrha tadašnje JNA (čiji su još brojni pripadnici izrazito nedostajali na optuženičkoj klupi za vrijeme skoro dvogodišnjeg suđenja), vođena operacija „oslobađanja“ grada Vukovara – mobilizacijama (stranačkim, radikalskim prvenstveno), i naoružavanjem, organizacijom i naredbama – viši sud povjerovao je i tvrdnjama obrane da jedan od dvojice svjedoka saradnika na suđenju nije, laički rečeno, bio baš sasvim „svoj“. Nema u prvostepenoj presudi, navodi Vrhovni sud, razloga iz kojih Krstajićevo vijeće nije prihvatilo prijedlog branilaca optuženih za provođenje neuropsihijatrijskog vještačenja svjedoka saradnika, jer Vrhovni sud smatra da je bilo potrebno da se od stručnih lica – psihologa i pedagoga! – utvrdi duševna razvijenost istoga, u vezi koje bi sudski vještaci trebali dati svoj sud o njegovoj sposobnosti zapažanja, pamćenja i mogućnosti njegova reproduciranja „takvih događaja“ protekom dužeg vremenskog perioda.

„Nonsens, iz više razloga“, definiraju za „Vreme“ takav zaključak Vrhovnog suda neki znalci krivičnog postupka: prije svega, vještačenje duševne razvijenosti od strane psihologa i pedagoga nema nikakve veze s neuropsihijatrijskim vještačenjem, jer se ovim drugim utvrđuje uračunljivost nekog lica od strane vještaka neuropsihijatra, što bi dolazilo u obzir samo u slučaju kad bi na to ukazivali neki podaci, dokazi ili samo opažanje sudskog vijeća – u protivnom bi, naime, to bilo traženo uvijek kad nekom ne odgovara svjedočenje bilo kojeg svjedoka u postupku. Osim toga, takvo se vještačenje može obaviti samo kod osoba koje u vrijeme izvršenja krivičnog djela imaju između 18 i 21 godine, a 15 godina nakon zločina na Ovčari – o čemu svjedok saradnik svjedoči – vještačenje činjenice da li je on manje ili više duševno bio razvijen moglo bi se obaviti samo na temelju općih teorijskih pretpostavki i ne može imati bilo kakav značaj, tim prije što je konkretni svjedok saradnik 1991. godine bio pripadnik TO-a, bio je zadužen naoružanjem i sudjelovao je u izvršenju krivičnog djela.

VEŠTAČENJE PAMETI: I u slučaju suđenja za organizirani kriminal, kaže sudska praksa, bilo je pokušaja da se traženjem neuropsihijatrijskog vještačenja svjedoka saradnika „miniraju“ njihovi iskazi, što Vrhovni sud nije prihvaćao. „Kada su u pitanju ovako notorno neosnovani zahtevi, nema ni potrebe da se posebno obrazlaže odluka o neprihvatanju takvih zahteva od strane prvostepenog suda“, stav je koji, međutim, Vrhovni sud u „slučaju Ovčara“ nije prihvatio.

Jednako tako, Vrhovni sud osporava tvrdnje svjedoka saradnika da je jedan od prvostepeno osuđenih (Predrag Milojević Kinez) eventualne preživjele u egzekuciji na Ovčari „ovjeravao“ pucnjima iz revolvera: to je, kaže se u rješenju tog suda, u suprotnosti s materijalnim dokazima, jer je vještačenjem utvrđeno da su prilikom obdukcije na Ovčari nađena 540 projektila i četiri šrapnela, puščane i pištoljske čaure, ali – obratiti pažnju! – ne i čaure revolvera i municije za revolver. Za Vrhovni sud iz toga proizlazi da je prvostepeno prihvaćanje činjenice da je optuženi Milojević „ovjeravao“ eventualno preživjele žrtve „nerazumljivo i zasad neprihvatljivo“; problem je, međutim, u tome što isti taj Vrhovni sud pokazuje apsolutnu nestručnost (za sud nedopustivu, nerazumljivu i – ne samo zasad – neprihvatljivu!), jer je općepoznata činjenica da je revolver ručno vatreno oružje slično pištolju, koje za razliku od pištolja ima burence u kome su uskladišteni meci, te čaure nakon ispaljivanja ostaju u tom burencetu te stoga, logično slijedi, ne mogu biti pronađene na licu mjesta, niti su uopće tražene, što jasno stoji u spisu predmeta.

Zbunio se Vrhovni sud još u jednom kad je o svjedoku saradniku riječ: zamjera se prvostepenom sudu to što nije obrazložio prijedlog više branilaca optuženih da se spisima predmeta združe prethodno (po Zakonu) izdvojeni iskazi svjedoka saradnika, koje je on dao u istrazi u svojstvu svjedoka, nakon što je postao osumnjičeni u postupku. Stav Vrhovnog suda u tom pitanju je nejasan, jer svjedok saradnik u istom postupku ne može imati tri svojstva, svjedoka, okrivljenog i svjedoka saradnika: kad, naime, netko dobije status svjedoka saradnika, svi njegovi prethodni iskazi moraju biti izdvojeni i ne mogu se koristiti u tom krivičnom postupku. Čak ako je svjedok saradnik u svom ranijem svjedočenju iznio kao „običan svjedok“ nešto što ne odgovara istini, odnosno onome što je izjavio kasnije kao svjedok saradnik, to nije meritorno: razlika u njegovom „običnom“ svjedočenju mogla je proizaći iz nastojanja da ne bi postao okrivljeni u postupku, a ona bi se mogla razmatrati samo u postupku za dobijanje statusa svjedoka saradnika, a ne i na glavnom pretresu nakon što mu je taj status odobren.

Bilo kako bilo, nakon odluke Vrhovnog suda šesnaestoro optuženih – jer prihvaćena je i žalba tužioca za ratne zločine u odnosu na dvojicu, uslijed nedostatka dokaza, oslobođenih optužbe – naći će se ponovo na optuženičkoj klupi, pred istim vijećem.

PRAKSA I KUKAVIČLUK: Vrhovnom sudu Srbije, pak, ovo nije prva osuđujuća presuda za ratni zločin koju ukida s vrlo čudnim razlozima: sjetimo se Saše Cvjetana, pripadnika Škorpiona osuđenog na 20 godina zatvora zbog ubojstva 14 civila (među kojima i žena i djece) i ranjavanje šestoro djece u Podujevu 1999. godine: i njemu je prvi puta ukinuta presuda zbog nedostatka serijskih brojeva oružja kojima su albanski civili ubijani, kao i „nedostatka“ tri leša među iskopanima iz masovne grobnice. Suđenje je ponovljeno, isti dokazi su izvedeni, isto stanje stvari je stiglo pred Vrhovni sud i drugi puta, ali je drugi puta isti taj sud našao da su mu predočeni dokazi dovoljni da takvu, istovjetnu presudu i potvrdi.

Činjenica da je u „slučaju Ovčara“ naloženo ponovno suđenje nije naljutilo tek hrvatske političare, koji neke svoje sramne pravne odluke u slučajevima ratnih zločina ne komentiraju jer ne žele se petljati u nezavisnost vlastitoga sudstva. Ovakva odluka Vrhovnog suda Srbije – a rekosmo već, nije bila jednoglasna, što znači da i to drugostepeno vijeće nije sasvim dijelilo stavove iskazane u ukidajućem rješenju – sasvim sigurno pokazuje tradicionalni kukavičluk krivičara toga suda koji nikada, baš nikada, pa niti u ovom slučaju, ne posežu za drugom mogućnošću koju im zakon daje, da preinače presudu u dijelu u kojem se ne slažu s prvostepenim sudom, što će – srećom – ukinuti novi Zakon o krivičnom postupku, koji sredinom iduće godine stupa na snagu i koji će onemogućiti lagodno drugostepeno ukidanje i vraćanje presuda prvostepenim sudovima, već će sudačku odgovornost staviti vrlo jasno i na tu instancu. Uostalom, ima i onih među sudijama Vrhovnog suda Srbije koji su, zbog pogodovanja nekim osuđenim zločincima od organiziranog kriminala, taj budući i još nevažeći Zakon već htjeli staviti u opticaj, ali su u svom naumu spriječeni glasovima časne natpolovične većine sudija krivičara.

Ova će odluka, sasvim je sigurno (takvi glasovi već se čuju), utjecati i na odnos Haškog suda prema domaćem pravosuđu i na uvjerljivost srpskih političara koji tvrde da je sudstvo u Srbiji u potpunosti spremno suočiti se sa suđenjima „svojim zločincima“ u vlastitim, „srpskim“ sudnicama. Pogotovo stoga što se po kuloarima već par mjeseci priča da će presuda za „slučaj Ovčara“ sigurno „pasti“, uglavnom zbog političkih razloga: o budućnosti sudijskih funkcija, naime, nakon idućeg januara presudan bi glas, kako takvi pronosioci glasina misle, mogli imati oni čiji su članovi i dobrovoljci tamo na Ovčari, davne 1991. godine, „porokali pičke ustaške“.