Svaki pokušaj režima da silom uguši proteste do sada je samo proizvodio suprotan efekat – veći gnev javnosti i odlučnost demonstranata. U takvoj atmosferi, jedino rešenje koje može vratiti stvari u ustavne okvire jesu izbori na kojima bi građani slobodno izrazili svoju volju i dali mandat onima kojima veruju. Sada je upravo taj trenutak – ogromni protesti i društvena kriza nepogrešivo ukazuju da je većinska volja naroda da do promene dođe na biralištima, a ne na ulici. Ukoliko se izbori hitno ne raspišu, veoma je verovatno da ćemo svedočiti nastavku opasne spirale nasilja i institucionalnog sloma
Od 2012. godine do danas Srbija je održala više vanrednih parlamentarnih izbora nego redovnih. Ovakva praksa predstavljala je manipulaciju demokratskim procesima radi ostanka na vlasti. Umesto da vanredni izbori budu korektiv političke krize ili rezultat pada podrške vladajućoj većini, u Srbiji su u poslednjoj deceniji korišćeni kao instrument učvršćivanja moći.
Raspisivani su u trenucima kada je vladajuća stranka uživala visoku popularnost i kontrolu nad medijima, a s ciljem da se iznenadi i dodatno oslabi opozicija. U poslednjih trinaest godina Srbija nije imala vanredne izbore raspisane iz legitimne potrebe. Vlast ih nikad nije raspisala zato što joj je opala podrška, već upravo suprotno, dok je podršku još imala, a samo da bi produžila svoju dominaciju.
U trenutku kada izbori dolaze kao zahtev građana a ne kao kalkulacija vlasti – kada je u poslednjih deset meseci više od milion građana širom Srbije učestvovalo u protestima protiv korupcije i nasilja, protestima koji su kulminirali jasnim zahtevom za raspisivanje izbora – režim na taj zahtev odgovara represijom i brutalnošću. Umesto da otvori politički prostor i dopusti građanima da svoju volju iskažu na biralištima, vlast pokušava da je uguši batinama, hapšenjima i zastrašivanjem.
Takva strategija ne samo da ne gasi nezadovoljstvo već rađa još veće nasilje. Ukoliko se izbori raspišu, to bi bili prvi legalni vanredni izbori tokom mandata ove vlasti – raspisani ne kao politička igra, već kao nužnost za očuvanje minimuma demokratije i mira u društvu.
DRUŠTVENA KRIZA I ESKALACIJA NASILJA
Društvena i politička kriza u Srbiji dostigla je takav stepen da su vanredni izbori postali jedini demokratski izlaz. Višemesečni građanski protesti protiv korupcije i nasilja uzdrmali su zemlju. Predvođeni studentima, protesti su se proširili na gotovo celu zemlju i okupili na stotine hiljada građana koji su mirno izražavali nezadovoljstvo stanjem u državi.
Umesto dijaloga sa građanima i ispunjavanja zahteva, vlast je na talas nezadovoljstva odgovorila opasnom kombinacijom ignorisanja i demonizacije demonstranata, a zatim i otvorene represije. Predsednik Aleksandar Vučić je u obraćanju javnosti ocenio da je “zemlja u velikoj opasnosti” i nazvao demonstrante “bandama koje vladaju ulicama”, upozoravajući da je pitanje dana kada će nekoga ubiti.
Ovakva ratoborna retorika praktično je označila građane na protestima kao neprijatelje države, što je uvod u primenu sile. U poslednje dve nedelje, tokom kojih su protesti eskalirali, zabeleženi su brojni slučajevi policijske brutalnosti i nasilja nad građanima. Vlasti su angažovale jake policijske snage (uključujući i specijalne jedinice za obezbeđivanje državnih funkcionera) kako bi suzbile demonstracije, što je dovelo do scena koje Srbija odavno nije videla na svojim ulicama.
Posebno dramatično bilo je tokom pet uzastopnih noći sukoba sredinom avgusta – građanski protesti, koji su mesecima bili pretežno mirni, prerasli su u otvorene okršaje kada su maskirane grupe pristalica vlasti napale demonstrante. U gradovima poput Valjeva, Novog Sada, Pančeva, pa i delovima Beograda, došlo je do nasilja. U Valjevu su se okupile hiljade građana, a manja grupa maskiranih napadača zapalila je prazne prostorije SNS, nakon čega je usledio sukob sa policijom – letelo je kamenje i pirotehnika, a policija je odgovorila šok-bombama i suzavcem. Slične tenzije zabeležene su i u Novom Sadu i Beogradu.
Prema zvaničnim podacima Ministarstva unutrašnjih poslova, samo tokom jedne noći sukoba 83 građana uhapšeno je širom Srbije. Nezavisni izveštaji ukazuju da broj privedenih, samo u avgustu, prelazi stotinu – na primer, u Valjevu je privedeno nekoliko desetina ljudi, od kojih je za 17 određeno zadržavanje pod optužbom za napad na službena lica. Takođe, procenjuje se da je u tim neredima povređeno više desetina demonstranata, uključujući i maloletna lica, od kojih su mnogi završili na bolničkom lečenju.
Izveštaji o policijskoj brutalnosti nastavljaju da šokiraju javnost. Pojavili su se brojni video-snimci na kojima se vidi prekomerna upotreba sile. Jedan od najpotresnijih snimaka stiže iz Valjeva: grupa policajaca u opremi za razbijanje demonstracija nemilosrdno tuče mladića koji sklupčan leži na asfaltu, da bi u jednom trenutku jedan policajac prišao, upitao ga: “Jesi ti opozicionar, a?” i zatim ga nogom šutnuo u glavu.
Ovaj šokantni prizor – policajac koji udara građanina zbog sumnje da je opoziciono nastrojen – postao je simbol zloupotrebe policije u političke svrhe. U Valjevu je, prema rečima očevidaca, bilo i brutalnog prebijanja maloletnika: advokatica Aćimović Planojević navodi da su monstruozno prebijanje dece od policije zabeležili upravo u tom gradu, a da su maloletnici hapšeni i privođeni u nekoliko navrata. Iz Valjeva je i snimak na kome dvadesetak žandarma palicama bije čoveka koji leži na ulici, što prevazilazi svaki okvir torture i brutalnosti policije. U Čačku je snimljen sam načelnik policije kako udara u stomak čoveka koga drže dva policajca, izbijajući mu vazduh na nekoliko minuta.
Huliganski pristup policije, koji je vidljiv i u desetinama snimaka sa terasa zgrada u kojima u dvorištima i haustorima prebijaju demonstrante, ne samo da nije ispitan i kažnjen, već su ministar unutrašnjih poslova i predsednik države nazvali srazmernim odgovorom “na napade na policiju”. Ovim smo ušli u potpuno novu fazu bezakonja, u kojoj je policiji dato pravo da “po ubrzanom postupku kazni uhapšenog” u skladu sa njegovim navodnim prestupom.
Ni Beograd nije bio pošteđen nasilja. Tokom protesta kod Vukovog spomenika u noći između petka i subote policija je napala dve mlade osobe i pretukla ih do te mere da su obe zadobile teške povrede – “ubili su boga u njima”, kako je opisao jedan očevidac – pa policajci nisu mogli ni da ih smeste u maricu, već su morali da pozovu Hitnu pomoć, koja ih je preuzela. Prema tom svedočenju, dvojica mladića bila su krvava i bez svesti nakon prebijanja. U drugim delovima prestonice takođe je bilo incidenata: na Novom Beogradu kamera N1 snimila je muškarca sa policijskom značkom koji je tokom protesta izvadio pištolj i šetao držeći ga u ruci među okupljenim građanima. U više navrata korišćeni su i suzavac i šok-bombe, što je dovelo do paničnih scena među civilima.
Posebno je uznemirilo učešće specijalnih jedinica, koje inače nisu predviđene za razbijanje demonstracija. Tako je Jedinica za obezbeđenje određenih ličnosti i objekata (JZO) – neka vrsta pretorijanske garde lojalne predsedniku Vučiću – angažovana početkom jula na uklanjanju blokada studenata, i tom prilikom je zamenica komandanta te jedinice Tanja Drobnjak optužena da je čupanjem kose mučila jednu studentkinju kako bi joj otključala telefon. Uprkos tome što JZO nije formirana za intervencije na ulicama već za zaštitu ličnosti i objekata, njeni pripadnici su učestvovali u ovim akcijama, što je još jedna flagrantna zloupotreba bezbednosnih struktura u političke svrhe.
Odmazda režima nije se zaustavila samo na fizičkoj sili. Zabeleženi su i slučajevi targetiranja i zastrašivanja onih koji su javno progovorili o policijskoj torturi. Poznat je primer studentkinje Nikoline Sinđelić sa Fakulteta političkih nauka, koja je u medijima iznela svoje potresno iskustvo: kako ju je 14. avgusta, posle protesta, na ulici presrela grupa neuniformisanih muškaraca za koje se ispostavilo da su policajci, pripadnici JZO, i odvela je u garažu zgrade Vlade Srbije. Prema njenom svedočenju, lično komandant JZO, Marko Kričak, predstavio joj se pogrdnom psovkom (“Kurvo!”) i zatim je šamarao, udarao joj glavu o zid i pretio da će je pred svima svući i silovati. Kričak je, tvrdi Nikolina, zahtevao od nje da “moli da prestane da je bije”, nastavivši zlostavljanje još satima, koliko su ona i grupa mladih bili nezakonito zadržani u mračnoj garaži Vlade.
O ovom slučaju govorili su i ugledni novinari i analitičari, ističući da takvim navodima treba apsolutno verovati s obzirom na poznat profil komandanta Krička – opisali su ga kao osobu sklonu “surovom, sadističkom i zlostavljačkom ponašanju” i čoveka koji je očito zamislio da je “novi Legija”.
Ministarstvo unutrašnjih poslova je bez istrage ili njene najave o tome šta se desilo ekspresno demantovalo Nikolinin iskaz, tvrdeći da “nije bilo prekomerne upotrebe sile niti maltretiranja” i da je privedena samo zato što je navodno učestvovala u napadu bakljama na policiju. Nikolina je postala i meta prljave kampanje – na društvenim mrežama osvanule su njene privatne, intimne fotografije, što predstavlja svojevrstan čin osvete i pritiska da se ućutka žrtva (u distribuciju tih fotografija uključila se i bivša državna sekretarka MUP Dijana Hrkalović). Ovakav vid “osvetničke pornografije” nad devojkom koja je ukazala na policijsku brutalnost dodatni je dokaz da se država obračunava sa neistomišljenicima ne birajući sredstva.
Situacija se, dakle, može opisati kao kulminacija društvene krize: s jedne strane na ulicama se nalaze desetine hiljada građana koje traže pravdu, bezbednost i odgovornost vlasti, a s druge strane vlast koja na te zahteve odgovara suzavcem, pendrecima, hapšenjima i propagandom. Političke institucije praktično su paralisane – Narodna skupština je odavno izgubila ulogu mesta za raspravu o problemima društva, a Vlada i predsednik odbijaju da priznaju bilo kakvu odgovornost za eskalaciju. Naprotiv, vlast sve predstavlja kao pokušaj državnog udara, optužujući studente za “obojenu revoluciju”, opoziciju da stoji iza “terorista i fašista” i organizacije za “pranje novca i finasiranje terorizma”. Hapšenja aktivista, prekršajne i krivične prijave protiv učesnika protesta i pritisci na medije postali su svakodnevnica. U takvom zatrovanom okruženju, u kojem se vlast faktički razračunava s narodom putem sile, jasno je da normalan politički život više ne postoji.
foto: tadić rawLOV NA LJUDE: Beogradske ulice
IZBORI KAO JEDINA OPCIJA IZLASKA IZ KRIZE
Umesto daljeg produbljivanja sukoba sa sopstvenim građanima putem represije, raspisivanje izbora predstavlja civilizacijski način za smirivanje tenzija. Sada je jasno da aktuelna vladajuća struktura ne može povratiti mir i stabilnost nikakvim policijskim merama – svaki novi slučaj prebijanja ili hapšenja građana samo doliva ulje na vatru narodnog nezadovoljstva. Čak i međunarodna zajednica izražava zabrinutost: prema navodima diplomatskih izvora, Evropska unija je preko austrijskog kancelara nedavno prenela upozorenje Vučiću da ne uvodi vanredno stanje i ne koristi prekomernu silu protiv studenata, jer bi takav potez dodatno izolovao Srbiju. Drugim rečima, poručeno mu je da ne pokušava da krizu reši tenkovima na ulicama, već političkim procesom.
Svaki pokušaj režima da silom uguši proteste do sada je samo proizvodio suprotan efekat – veći gnev javnosti i odlučnost demonstranata. U takvoj atmosferi, jedino rešenje koje može vratiti stvari u ustavne okvire jesu izbori na kojima bi građani slobodno izrazili svoju volju i dali mandat onima kojima veruju. Sada je upravo taj trenutak – ogromni protesti i društvena kriza nepogrešivo ukazuju na to da je većinska volja naroda da do promene dođe na biralištima a ne na ulici. Ukoliko se izbori hitno ne raspišu, veoma je verovatno da ćemo svedočiti nastavku opasne spirale nasilja i institucionalnog sloma. Nažalost, trenutno izgleda da bi ova vlast, ukoliko bira između izbora i rata sa sopstvenim narodom, pre izabrala građanski rat nego slobodne izbore.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Režim ne zna kud udara. To se vidi po, čak i za njegove standarde učestalim, javnim obraćanjima nepomenika. Vidi se i po tome što je pogubljen i konfuzan, a često se građanima obraća i u vidno alkoholisanom stanju. Samokontrola nikada nije bila njegova jača strana, a sada je potpuno nestala. Slabost se ogleda i u metodi borbe protiv masovnog studentskog i građanskog pokreta. Metoda se zove – majmunsko oponašanje. Njihov položaj je sve gori kako vreme odmiče. Ne samo na političkom nego i na ekonomskom planu. Plate kasne, budžetska sredstva su sve tanja
Opozicija i njoj naklonjena javnost očekuje veći angažman Evropljana kada je u pitanju srpski politički prostor, vlast takve najave koristi da argumentuje tezu o obojenoj revoluciji, ali bi sa radošću ugostila bilo koga sa te strane, posebno ako daju neke pare. Čini se da i jedna i druga strana preteruju: niti će Evropa doći da nam organizuje izbore, niti će više stizati bilo kakva lova kojom će vlast da krpi budžetske rupe nastale vanrednim korupcionaškim troškovima
Vojska Srbije nema kapacitet da izvede paradu poput nekadašnje JNA, koja je 1985. godine imala više od 300.000 pripadnika, a na poslednju paradi 9. maja te godine direktno je izvela njih 6.690. Plus prateće službe, kojih je bilo više od 4.000. Na toj paradi bila su borbena sredstva koja će se pokazati i sad, 40 godina kasnije. Reč je o tenkovima M-84, helikopterima “gazela”, avionima “orao” i “super galeb G-4”, oklopnim transporterima i kamionima. Sada će svi oni biti predstavljeni kao “modernizovana čuda” iako su im odavno istekli resursi
Glas svakog fakulteta, ali i mogućnost stavljanja veta uz obavezan intervju i prihvatanje ideološkog minimuma, deo su procesa kroz koji svaki potencijalni kandidat za “studentsku listu” mora da prođe, saznaje “Vreme”. Iako Aleksandar Vučić žali što njegov protivnik još nema lik, studenti baš strateški ne žele da vlastima i tabloidima daju mogućnost za satanizaciju izabranih ljudi
Kao sa statistima na naprednjačkim okupljanjima, predsednik Srbije nema sreće ni sa siledžijama: em ih je malo, em su sitna boranija. Da nemaju policijski kordon iza leđa, davno bi ih narod razjurio. Ovako zavise od tetošenja onih koji bi ih – da je zakona i pravde u Srbiji – morali hapsiti. Prosto rečeno, jadni su i oni, a i ovi koji ih angažuju
U novom broju „Vremena“ Jovo Bakić je rekao da ne bismo opstali kao društvo i pojedinci kada bi režim pobedio. U pravu je. Reč sloboda u takvoj Srbiji bila bi zabranjena, lični integritet bio bi razlog za hapšenje, a kukavičluk – način preživljavanja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!