
Novi broj „Vremena“
Rat oko KK Partizan: Između režima i navijača
Tuče na tribinama, režimski napadi na partijskog saborca Ostoju Mijailovića, navijačko negodovanje… „Vreme“ istražuje šta se dešava oko košarkaškog kluba Partizan
Visoki predstavnik UN-a za Bosnu i Hercegovinu

Osnovni podaci: Lajčak je rođen 20. marta 1963. u Popradu, Slovačka. „Moj otac mi nije ukazao na ovakav životni put, ali je širio moje horizonte. Nikada nisam želeo ništa drugo do mesta diplomate.“
Diplomirao je pravo na Komenskijevom univerzitetu u Bratislavi. Međunarodne odnose je studirao i na Državnom institutu za međunarodno pravo u Moskvi. Studirao je i u evropskom centru za studije bezbednosti „Džordž Maršal“ u Garmiš Partenkirhenu u Nemačkoj.
Govori engleski, nemački, ruski i bugarski, kao i srpsko-hrvatski jezik.
Oženjen je i ima dve kćerke. Njegova supruga je poznata televizijska voditeljka Jarmila Hargašova.
Vide ga kao čoveka „koji se temeljito priprema za svoje zadatke, zna da sluša druge i trudi se da shvati njihovo razmišljanje. Kada treba zna biti tolerantan, ali istovremeno i odlučan.“
Karijera: Dvadeset godina, od 1988, gradi karijeru u Ministarstvu spoljnih poslova Slovačke. Njegov prvi posao u inostranstvu odveo ga je 1991. u Moskvu, gde je radio u ambasadi Čehoslovačke, a posle razdvajanja Češke i Slovačke, od januara 1993, radi u slovačkoj ambasadi u ruskoj prestonici.
Radio je i u Bugarskoj i Grčkoj, a od 1994. do 1998. u Japanu.
Između 1993. i 1994. bio je šef kabineta ministra spoljnjih poslova Jozefa Moravčika, kada je ovaj postao premijer Slovačke (1994). Lajčak je dobio posao ambasadora Slovačke u Japanu, i na toj funkciji je bio do 1998. ,,Japan mi je odgovarao svojim mentalitetom jer kod njih je osnovno da se održi reč, a ne da se obećava ono što se ne može ispuniti.“
Balkanski poslovi: Lajčak je odigrao ključnu ulogu u nadziranju referenduma za nezavisnost u Crnoj Gori 21. maja 2006, na funkciji ličnog predstavnika šefa spoljne politike EU-a Havijera Solane. Bio je duboko angažovan u višemesečnom procesu priprema za plebiscit, postupajući kao medijator u unutrašnjem sporu između vladajuće i opozicione partije. Lajčak je predložio limit od 55 odsto glasova za nezavisnost Crne Gore.
Od 1998. do 2001. bio je šef kabineta slovačkog ministra spoljnih poslova Eduarda Kukana i njegov pomoćnik u svojstvu specijalnog izaslanika za Balkan generalnog sekretara UN-a.
Između 2001. i 2005. Lajčak je poslan u Beograd kao slovački ambasador za Saveznu Republiku Jugoslaviju (kasnije Srbiju i Crnu Goru), Albaniju i Makedoniju.
Od 30. juna 2007. je na dužnosti visokog predstavnika Ujedinjenih nacija za Bosnu i Hercegovinu. Zamenio je Kristijana Švarc-Šilinga. „Ja nameravam graditi dalje na temeljima postavljenim tokom proteklih 12 godina implementacije mira i sarađivati s liderima BiH na tome da se ova zemlja čvrsto postavi na put ka EU-u“, izjavio je po preuzimanju svoje nove funkcije. Tada je najavio da će, za razliku od svog prethodnika, koristiti bonska ovlašćenja, kojima ima pravo da smenjuje i kažnjava političare, kao i da nameće zakone, „kada to bude trebalo“.
O profesiji diplomate: „Imate mogućnost da saznate mnoge detalje o svetu, da se sretnete sa mnogim interesantnim i važnim ljudima. Ali sa druge strane, to je pravi nomadski život. Moja jedanaestogodišnja kćerka išla je u školu u pet različitih zemalja. Učila je četiri različita jezika. Srećan sam kad se vraćam kući, ali želim da radim i utičem na spoljnu politiku.“
Dolazak u Beograd: „Prvo što sam osetio po dolasku u prestonicu Srbije, krajem oktobra 2000. godine, bio je talas euforije, vulkan pozitivne energije i ogromna želja da se što brže reše svi problemi. Ista euforija vladala je i Slovačkom 1998, kada je demokratsku vladu formiralo 11 stranaka. Realan život se razlikuje od naših želja i nije se lako suočiti s ogromnim problemom koji stiže posle euforije – razočaranjem zbog sporih promena. Srpski političari su mislili da će euforija kao talas uneti zemlju u centar evropske politike, ali nije tako.“
Da li je neprijatelj Srba: „Izabrali su pogrešnu temu i pogrešnog čoveka. Nikako nisam neprijatelj Srba. Oni koji me optužuju da jesam – lažu! Nijedna mera koju sam doneo nije usmerena protiv Republike Srpske ili Srba, i nisam čuo nijedan argument koji bi govorio suprotno. A u samoj Srbiji ima stotine ljudi koji me dobro poznaju i koje niko ne može da ubedi da sam neprijatelj Srba.“

Tuče na tribinama, režimski napadi na partijskog saborca Ostoju Mijailovića, navijačko negodovanje… „Vreme“ istražuje šta se dešava oko košarkaškog kluba Partizan

Najmoćniji čovek u državi, Aleksandar Vučić, potpuno je nemoćan pred Dijanom Hrkom, ožalošćenom ženom čija je pojava još ogolila čemu služi Ćacilend. To je naslovna tema novog „Vremena“

Odluka Dijane Hrke da stupi u štrajk glađu mora se posmatrati u dva konteksta, ljudskom i političkom. Sa ljudske strane, apsolutno svako ko stoji uz nju želi da prekine štrajk glađu i da sačuva zdravlje. Sa političke strane, njen potez je nešto na šta Aleksandar Vučić nema odgovor

Na početku je propagandno-bezbednosni kamp u Pionirskom parku bio mesto “studenata koji žele da uče”, a sada ga Vučić naziva “ostrvom slobode”. Ispada da vlast kreće u oslobađanje države. Od koga? Pa valjda od studenata i građana, nikog drugog

Veliki režimski poraz je i to što su građani, zajedno sa studentima, politički sazreli – bar ogromna većina njih. To se videlo se u Novom Sadu, čulo iz izjava građana i studenata. Sve je manje onih nestrpljivih koji očekuju da se nešto može tokom jedne noći ili jednog dana promeniti. Cilj je blizu, ali valja do njega još tabanati, sve sa ranjenim nogama. Oni studenti koji su sa od žuljeva krvavim čarapama umarširali u Novi Sad simbolički su pokazali da odlučnost postoji i da ih ništa ne može zaustaviti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve