Mesić – drugi put

Predajom 13 kandidatura u ponedjeljak, 13. decembra u ponoć, u Hrvatskoj je zvanično počeo predizborni cirkus za predsjedničke izbore zakazane za 2. januar, koji – ako je vjerovati dosadašnjim istraživanjima – nisu niti malo neizvjesni, jer će aktualnom predsjedniku Stjepanu Mesiću već u prvom krugu donijeti drugi petogodišnji mandat.

Za kandidaturu je bilo potrebno predati deset hiljada potpisa podrške među 2,8 milijuna građana koji imaju biračko pravo. Mesić je i u tom prvom koraku dobio određenu psihološku prednost, jer je njegov izborni štab prikupio čak 223.580 potpisa građana koji bi radije njega nego nekog drugog gledali na Pantovčaku iduću petoljetku.

PODSJEĆANjE: Mesićeva najveća konkurentica je potpredsjednica Vlade, hadezeovka Jadranka Kosor, koja je prikupila 92.000 potpisa. Po mnogima, međutim, ona može pobijediti samo u slučaju da tog 2. januara mamurniji od božićnog i novogodišnjeg slavlja bude onaj dio hrvatskih birača koji predsjednika ne žele mijenjati.

Izbor datuma predsjedničkih izbora umnogome podsjeća na izbore 2000. godine: i tad je HDZ, još dok je Franjo Tuđman umirao, odredio 3. januar za izborni datum. Nije pomoglo, na vlast je izabrana tadašnja šestočlana koalicija s Ivicom Račanom i njegovim SDP-om na čelu. Kroničari hrvatskih zbivanja povlače paralelu s tadašnjim političkim trenutkom, pa kažu da HDZ-u rejting pada, da Vlada premijera Ive Sanadera i njegova potpredsjednica „majka Tereza“ Jadranka Kosor – koja neprestano dijeli sva moguća obećanja i virtualne pare kojih nema, pa čak i brojeve telefona nesretnicima kojima se onda ne javlja na poziv – nije ispunila niti dio svojih obećanja, već se upetljala u silne afere iz kojih izlaza nema na vidiku. Te se, jednako kao i u Srbiji, računa da HDZ ima (kao i ovdje radikali) discipliniranije (i treznije?) birače koji će, po eventualnom snijegu i ledu nakon novogodišnjeg slavlja ustati iz fotelje i otići do birališta.

Činjenica je da je u predizbornim mjesecima nekoliko žestokih afera obilježilo vlast HDZ-a, a u čak dvije je glavni lik ministar vanjskih poslova Miomir Žužul. Najprije je, bez natječaja, posao gradnje dionice dijela autoputa od Splita ka Dubrovniku, dodijelio američkom Bechtelu. Potom je, nakon uzbune u javnosti, natječaj poništen, ali je ljaga ostala. Potom je ministar Žužul upao u sukob interesa, zbog poslovanja svoje i firme svoje supruge koja se „upetljala“ u transakcije s firmom iz Žužulovog rodnog Imotskog, a kojoj je Vlada otpisala poprilične dugove. Ta je stvar još u raspetljavanju, ali Sanaderu nije palo na pamet da oduzme neke sankcije prema svom ministru.

No, najžešća afera valjala se posljednjih tjedana, zbog nečega za što su građani Hrvatske mislili da je ipak ostalo u Tuđmanovom vremenu: prisluškivanja, snimanja i maltretiranja jedne zagrebačke novinarke. Tajno napravljenim snimkom njenog seksualnog odnosa, pokušalo ju se ucijeniti i vrbovati da ispriča detalje navodnih susreta s nekim ljudima iz također navodnog okruženja predsjednika Stipe Mesića, ali je ona s time izašla u javnost. Nakon povuci-potegni trakavice, premijer Sanader je napokon pristao da zbog svega što se doznalo smijeni ravnatelja Protuobavještajne agencije Joška Podbevšeka, vlasnika i inače problematičnog javnog i tajnog ponašanja, te da na njegovo mjesto – po Sanaderovom prijedlogu – postavi bivšeg čelnika obavještajnih službi, ali i nekadašnjeg predstojnika Ureda predsjednika Mesića, s čime se aktualni predsjednik složio.

NIKO NIJE SAVRŠEN: Nije da sadašnji i vjerojatno budući predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić nije griješio u proteklih pet godina: bilo je tu i neodmjerenih izjava i postupaka, poput upetljavanja u priču oko odbjeglog generala Ante Gotovine, nakon intervjua tog haškog optuženika zagrebačkom „Nacionalu“, ili susreta na jahti s tajkunom Jambom od Metkovića. No, kako konstatira književnik Nikica Petković, u slučaju da među kandidatima za novog predsjednika države nema Stjepana Mesića, birači bi bili lišeni izbora. „Da to nije tako, tada ne bismo mogli od ponuđenih zala izabrati ono najmanje, ili, kao što je to u ovom slučaju – slučaj: ono već viđeno, benevolentno, umjereno, najbliže građanskom, kultivirano, mjestimično duhovito, neosvetoljubivo, griješno kao i svako drugo, sa sviješću o drugome i o sebi, samo po sebi bliže nečem zaista ljudskom, a ne zlu, tako da ovo manje od dva zla možemo shvatiti kao političku metaforu“, piše Petković u riječkom „Novom listu“, a sve povodom knjige mladog pisca i novinara „Feral Tribunea“ Ivice Đikića, Mesićeve kritičke biografije Domovinski obrat. U toj Đikićevoj knjizi – koja je promovirana uz Mesića nasmijanog, a ne mrguda – kako kaže Petković, „čitamo o Stipi koji se je protivio kupusanju Bosne, o Stipi koji se razišao s Tuđmanom, o Stipi kojeg obrađuju tajne službe, o predsjedniku koji ne mitraljira drogirane medvjede na Brijunima, o šefu države koji ne bere mandarine, o čovjeku koji je pošten i neosvetoljubiv, o nekome tko se ne ponosi time što mu žena nije ni Židovka ni Srpkinja, o čovjeku kojega javno vrijeđaju i prozivaju oni i onakvi koji i kakvi se šeću Kalelargom, ali i o čovjeku koji po potrebi zna izvrdati temu, o čovjeku kojemu je politička pragma i te kako poznata, o čovjeku koji ne spominje financijere svoje kampanje, o čovjeku koji, ruku na srce, za sebe misli da je puno duhovitiji nego što to zaista jeste, o čovjeku koji svoje suradnike skuplja zbrda zdola i koji ih se riješava s jednakom lakoćom s kojom ih sabire. Čitamo knjigu o ljudskom biću prema kojemu se kao građanin ne odnosiš s idolopoklonstvom, kojega možeš javno prozvati, za kojega se možeš nadati da umije reći: oprostite, pogriješio sam…“

U tome, kako se čini, leži i potpuna izvjesnost rezultata, već u prvom krugu, predsjedničkih izbora mamurnog 2. januara.