Lica u vlasništvu JNA

Trebalo je da prođe punih šesnaest godina od kada je prvi zatočenik sproveden kroz kapiju logora u Morinju da bi se mogao nazreti sudski epilog onoga što se tokom 1991. i 1992. godine dešavalo u starom austro ugarskom skladištu, gde je JNA trpala ljude koje je lovila tokom pohoda prema Dubrovniku. Nakon što su saslušani brojni svedoci, istražni sudija Višeg suda u Podgorici Radomir Ivanović pokrenuo je istragu protiv šestoro osumnjičenih. Njima se na teret stavlja krivično delo ratnog zločina i kršenje čitavog niza odredbi Ženevske konvencije. Na listi osumnjičenih su penzionisani kapetan bojnog broda Mlađen Govedarica, pripadnik rezervnog sastava JNA Špiro Lučić, nekadašnji vodnik Boro Gligić, Ivo Gojnić iz Bara, kotorski ugostitelj Ivo Menzalin i nekadašnji oficir bezbednosti Zlatko Tarle. Tarle je pokretanje istrage dočekao u Beogradu dok je Menzalin, koji se donedavno po Srbiji i Crnoj Gori šepurio titulom „viteza kulinarstva“, netragom nestao.

„Veoma sam iznenađen činjenicom da je istražni sudija Višeg suda u Podgorici donio rješenje da se sprovede istraga protiv šestorice bivših pripadnika JNA zbog sumnje da su počinili ratni zločin u logoru Morinj tokom rata između Republike Hrvatske i tadašnje JNA“, kaže za „Vreme“ Zlatko Tarle, inače glavni urednik izbegličkog časopisa „Pravi odgovor“, ne skrivajući iznenađenje što se upravo on nalazi među šestoricom osumnjičenih. „Najviše sam iznenađen činjenicom da o svemu tome saznajem iz štampe i drugih medija, ili od prijatelja iz Crne Gore koji o tome čitaju u tamošnjoj štampi. Ipak, prihvatam potrebu da se sve razjasni, i da se jednom zauvijek dođe do pune istine“, dodaje Tarle.

ISLEDNIČKI TIM: Mada se među spisima ovog predmeta koji se nalaze u Višem sudu u Podgorici nalazi beleška da Zlatko Tarle trenutno nije dostupan pravosudnim organima Crne Gore, on kaže da ga od pokretanja postupka niko od zvaničnih policijskih ili sudskih organa „nigdje i nikada nije pozivao radi davanja izjave, saslušanja ili učešća u procesu na bilo koji način, u bilo kom svojstvu“: „Za sve vrijeme, od završetka ratnih operacija do današnjeg dana, bez opterećenja da sam učinio bilo šta čega bih se trebao stidjeti, živio sam i radio u Kotoru do kraja 1994, a nakon toga u Beogradu, posvećen informativnoj podršci izbjeglicama, privremeno raseljenim licima i socijalno ugroženom stanovništvu. Uvjeren sam da se moje ime na tom spisku našlo samo zbog toga što tokom rada u Morinju nisam krio svoj identitet. Činjenica je da sam kao rezervni oficir mobilisan u jesen 1991. godine i da sam u logoru Morinj bio član istraživačkog, isledničkog tima, bez ikakvog udjela i uticaja na organizaciju života i rada u samom logoru. Tvrdim da sa moje strane nije bilo nikakvih akata nasilja, zloupotrebe položaja, fizičkog i bilo kog drugog maltretiranja“, izričit je Zlatko Tarle, čiji se životni put u jesen 1991. ukrstio sa zemaljskim stazama Metodija Prkačina iz Cavtata.

Sam Prkačin, koji je kao pripadnik hrvatskih oružanih snaga bio zarobljen, i tokom dvomesečnog zatočeništva u Morinju izgubio gotovo trideset kilograma, priseća se kroz maglu imena i lica svojih bivših islednika. „To su bili logori za likvidaciju ljudi. I kad su nas primali i tamo držali, tretirali su nas razbojnički, na najgori način. Tretirali su nas tako da smo mislili, kada su nas jednog po jednog izvodili ispred baraka, da će nas odmah klati. Takav smo imali dojam. Svaki put kada bi se otvorila vrata na objektu u kome smo bili zatvoreni, mislili smo da dolaze po nas i da nas vode na likvidaciju.“

Kroz logor u Morinju koji je osnovan na samom početku crnogorsko-hrvatskog sukoba koji je aranžirala JNA, prošlo je više od tri stotine lica. Kada je vojska krenula prema Vukovaru, prelazeći crtu nakon koje više nije bilo povratka, u prvim danima oktobra objavljeno je da je Crna Gora napadnuta od strane Hrvatske. Nedeljama pre toga sa crnogorskih brda slivale su se prema kasarni u Kumboru grupice dobrovoljaca, okićene svakojakim naoružanjem, od trofejnih bodeža iz vremena starih buna, hajdučkih jatagana, kubura iz narodnih ustanaka do ličnog naoružanja i lovačkog oružja iz Zastavinog programa. Smeša ljute loze i ratničkog poriva pretila je da pretvori dvorišta kasarni u krvava bojišta, što je samo dodatno podgrejala Momova kuknjava kako je „30.000 ustaša“ spremno da napadne Boku Kotorsku. Kada je JNA ispalila prvu granatu prema magistralnom putu koji je vijugao ka Dubrovniku, uskomešanoj masi vojnika, rezervista naoružanih civila u crnogorskim tradicionalnim nošnjama i oficira oteo se uzdah olakšanja. U jurišu koji je podsećao na razbojničke pohode iz 1001 noći, šaroliko društvo JNA je nahrupilo u mirne Konavle. Rušeći iz obesti zgrade i kuće koje su se našle na putu, praćena putničkim vozilima, magarcima i zapregom pretrpanom pokradene robe iz opustošenih kuća, jugoslovenska vojska je lovila i Hrvate koji su im se našli na putu.

HRVATSKI ZRAK: „Kupljeni su oni koje je vojska mogla da pokupi“, seća se Zlatko Tarle. „Mi smo ih tada zvali ‘lica u vlasništvu JNA’ što je, kada pogledate s ove distance, bilo zaista nerazumno. Najveći broj ljudi koji su dovedeni u Morinj bili su zatečeni na licu mjesta, ili su kod njih prilikom pretresa ili legitimisanja nađeni članska iskaznica HDZ-a, predizborni plakat i sličan materijal, da ne kažem konzerva na kojoj je pisalo ‘čist hrvatski zrak’. Jako je mali broj onih ljudi koji su dovedeni u taj sabirni centar, a koji su zaista bili pripadnici neke regularne, tadašnje hrvatske vojne strukture, i koji su zaista učestvovali – prošavši vojnu obuku – u vojnim operacijama. Kad ovo kažem, isključujem mlađariju iz, recimo, Cavtata, koja je mobilisana u Teritorijalnu odbranu mjesne kancelarije. Isključujem ljude koji su, vidjevši da nailazi neka vojska, izašli na svoje terase i – što bi Konavljani rekli – svojim ‘lovicama’ pokušavali da odbrane kuće. Isključujem ljude iz sjevernijeg dijela, Trstenog i gore dalje, koji su bili pripadnici nekih mjesnih straža. Sve u svemu, to su najvećim dijelom bili civili.“ Sam Antonije Prkačin ne poriče da je bio u vojnoj formaciji, ali i sada kaže da nije imao oružje niti uniformu. „Ja sam, recimo, bio optužen da je kod mene nađena sprava za mučenje Srba kanadske proizvodnje. To su bile takve izmišljotine. Kako može da postoji specijalna sprava za mučenje Srba? Ja čak nisam znao tko je Srbin, tko nije, jer me to nikad nije ni interesiralo, niti me sada to zanima.“

KUTLAČOM PO GLAVI: U morinjskom logoru je nakon maltretiranja i batinanja umrlo nekoliko zatočenika. Mada Mlađen Govedarica sada uporno ponavlja da je jedan o onih koji su preminuli bio jako star, a drugi teško bolestan, pojedini zatočenici Morinja svedoče kako su prizivali trenutak kada neće biti živi, jer je tortura bila nepodnošljiva. „Maltretirani smo dvadeset četiri sata dnevno“, svedoči Prkačin. „Dolazili su ljudi iz okolnih mjesta da nas tuku. Iživljavali su se na nama, tjerali su nas da pjevamo četničke pjesme, nuždu smo vršili u baraci gdje je nepodnošljivo smrdjelo… Bilo je premlaćivanja. Povali te, stavi ti nož ispod vrata i psihički te maltretira – klat će, neće klati; neće rezati grlo, već će sukat crijeva… Onda te otjera unutra, pa te privodi na strijeljanje – stavi te pred zid, pa opali rafal iznad glave i tako dalje“, svedoči Prkačin ponavljajući, tokom našeg razgovora, da njegova noga više neće kročiti na tlo Srbije ili Crne Gore, niti da mu pada na pamet da se pojavi pred podgoričkim sudom.

„Ako bilo koji zarobljenik kojeg sam saslušavao kaže da sam ga u toku razgovora vezao ili udario, odmah ću pristati na maksimalnu kaznu jer znam da to nikad nisam učinio, kao ni većina mojih kolega oficira bezbjednosti u to vrijeme“, kaže Tarle. „Sistematskog maltretiranja sigurno nije bilo, što ne znači da nije bilo pojedinačnih slučajeva zlostavljanja. Sigurno je bilo ćuškanja. Kada bi došao kamion sa desetak zarobljenih ljudi, neću da kažem da su izbacivani na zemlju, ali su svi dolazili vezani i bilo je pokojeg udarca nogom, pokojeg udarca kundakom, pokojeg šamara… Mi smo kao oficiri bezbjednosti povremeno saznavali da je bilo tjeranja da se pjevaju neke pjesme koje su neprihvatljive sa stanovišta onoga ko je Hrvat ili katolik. Znam da je bilo smjenjivanja komandira straže, čovjeka koji je bio nekakav bokser amater, pa bi znao ponekad izvući nekoga na koga je imao pik i ne dajući mu da se brani, vježbao eskivaže i nanošenje udaraca iz blizine. Toga je sigurno bilo. Da li je tu i tamo pendrek radio, u redu dok se čeka na hranu, da li je kuhar nekog oklepio kutlačom, vjerujem da jeste“, priznaje Zlatko Tarle.

GLASOVI PREKO BRIJEGA: Navodi zatočenika o zlostavljanju potvrđeni su na kraju u rešenju za sprovođenje istrage Višeg suda u Podgorici, gde se detaljno opisuje kako su pri svakom ulasku u objekte zatvorenici morali da stoje ili kleče s rukama uzdignutim iza glave, licem okrenutim ka zidu. Dok su se nalazili u takvom položaju, u kome su morali da stoje do iznemoglosti, osumnjičeni su ih pesnicama, nogama, kundacima i vrećama peska udarali po glavi i telu. Osumnjičeni su ih često izvodili noću van baraka, gde su ih na isti način tukli, zatvarali u metalne kontejnere, u koje su zatim pucali iz vatrenog oružja kako bi zastrašivali i psihički icrpljivali zatvorenike. Zatvorenike su, kako se objašnjava u rešenju, terali da hodaju na kolenima i dlanovima, a za to vreme osumnjičeni su im sedeli na leđima. Osumnjičeni su naređivali zatvorenicima da se međusobno tuku, da drže glave uz jednu kantu koja je stajala u unutrašnjosti barake dok su ostali zatvorenici u nju mokrili, a kada su zarobljenici usled zadobijenih povreda tražili lekarsku pomoć, osumnjičeni su im je uskraćivali.

Tako je crnogorsko pravosuđe na kraju prihvatilo da se pozabavi predmetom na kome je hrvatsko tužilaštvo radilo čitav niz godina, sakupivši obiman materijal o dvanaest osoba koje se sumnjiče za zločine u Morinju. Viši sud u Podgorici sveo je ovaj broj na šest lica, budeći na samom startu zazor među bivšim zatočenicima Morinja. No čak i da broj osumnjičenih nije prepolovljen, činjenica da su s one strane Širokog brijega godinama odjekivali glasovi kako hrvatsko tužilaštvo ne raspolaže argumentima o počinjenim zlodelima, jer nema materijalnih dokaza, ostavilo je dovoljno prostora za podozrenje među žrtvama Morinja. No oni koji su preživeli višemesečnu torturu znaju šta ih je zadesilo u tom pitomom bokokotorskom mestašcetu, tako da će ovaj slučaj jedino dovesti u iskušenje rovite crnogorsko-srpske odnose, s obzirom da neki od osumnjičenih i dalje uživaju gostoprimstvo Beograda.