
Novi broj „Vremena“
Rat oko KK Partizan: Između režima i navijača
Tuče na tribinama, režimski napadi na partijskog saborca Ostoju Mijailovića, navijačko negodovanje… „Vreme“ istražuje šta se dešava oko košarkaškog kluba Partizan
Pablo Iglesijas Turion (36), profesor politikologije s Madridskog univerziteta, najpopularniji je političar u Španiji, a njegova radikalno levičarska stranka Podemos (Mi možemo), osnovana u martu 2014, najbrže je rastuća stranka u Evropi. Mladi šef stranke do sada je ostvario svoj politički naum – da uzdrma špansku političku scenu, nepromenjenu već 40 godina. Uoči parlamentarnih izbora u Španiji na jesen ove godine, ankete predviđaju za Podemos ili pobedu ili drugo mesto, iza socijalista. Pablo Iglesijas tvrdi da više nije reč o borbi između levice i desnice, nego između demokratije i diktature
„Lenjin s juga Evrope“, kako nazivaju Iglesijasa, ima jak politički pedigre i biografiju. Rođen je i odrastao u Madridu u levičarskoj porodici – ime je dobio po osnivaču današnje španske Socijalističke stranke Pablu Iglesijasu. Diplomirao je pravo na Univerzitetu u Madridu 2001. godine, a tri godine kasnije stekao diplomu iz političkih nauka. Doktor nauka je postao 2008. godine, a obrazovanje je nastavio na Univerzitetu Karlos III, gde je magistrirao na političkoj analizi kinematografije, a zatim i na European Graduate School u Švajcarskoj, gde se bavio političkom teorijom, kinematografijom i psihoanalizom.
Osnovna platforma Podemosa je ujedinjene španske levice protiv evropskog političkog i finansijskog sistema. „Opasno je što su se ljudi navikli na ovakvo stanje. Ranije se plata od hiljadu evra smatrala lošom, a sada se oni koji toliko zarađuju smatraju srećnicima“, smatra Iglesijas ističući da se on odeva u Alkampu (prodavnica jeftine robe). Šef Podemosa se zalaže za 35-časovnu radnu nedelju, spuštanje starosne granice za penziju na 60 godina, i za uvođenje finansijske pomoći građanima. Iglesijas je najavio da predstavnici njegove stranke u parlamentu neće primati platu od šest hiljada evra mesečno, već najviše dve hiljade. Navodi da će Podemos i grčka Siriza zajedno pokazati da jug Evrope nema nameru da postane nemačka kolonija. Jedna od najvećih kritika na njegov račun je povezanost s vladom pokojnog Uga Čaveza, za koju su Iglesijas i njegovi saradnici radili u svojstvu savetnika. Optužuju ga da od Španije želi da napravi Venecuelu i da je njegova kampanja finansirana venecuelanskim novcem. Iglesias im je uzvratio da se kampanja njegove stranke finansirala crowdfundingom – za šta većina njegovih političkih oponenata nije ni čula – tj. da je novac prikupljen preko interneta i putem direktnih donacija istomišljenika i građana željnih promena. Kampanju za evropske izbore u maju prošle godine finansirao je sa 200.000 evra.
„Ako želiš da izgradiš brod, nemoj ljudima govoriti da prikupe drvo, nemoj im deliti zadatke i izdavati naredbe. Umesto toga, nauči ih da žude za velikim, beskrajnim morem.“ Ovim citatom Antoana de Egziperija, autora „Malog princa“, opisao je dosadašnji način rada Podemosa španski politikolog Huan Karlos Monedero. Dok o pobedi Sirize u Grčkoj zapadni analitičari govore kao o „krizi demokratije“, „političkom zemljotresu koji preti da destabilizuje Evropu“, Pablo Iglesijas misli drugačije: „Vetar demokratije počeo je da duva iz pravca Grčke, proširio se do Podemosa u Španiji i nastavlja da duva u različitim pravcima.“

Tuče na tribinama, režimski napadi na partijskog saborca Ostoju Mijailovića, navijačko negodovanje… „Vreme“ istražuje šta se dešava oko košarkaškog kluba Partizan

Najmoćniji čovek u državi, Aleksandar Vučić, potpuno je nemoćan pred Dijanom Hrkom, ožalošćenom ženom čija je pojava još ogolila čemu služi Ćacilend. To je naslovna tema novog „Vremena“

Odluka Dijane Hrke da stupi u štrajk glađu mora se posmatrati u dva konteksta, ljudskom i političkom. Sa ljudske strane, apsolutno svako ko stoji uz nju želi da prekine štrajk glađu i da sačuva zdravlje. Sa političke strane, njen potez je nešto na šta Aleksandar Vučić nema odgovor

Na početku je propagandno-bezbednosni kamp u Pionirskom parku bio mesto “studenata koji žele da uče”, a sada ga Vučić naziva “ostrvom slobode”. Ispada da vlast kreće u oslobađanje države. Od koga? Pa valjda od studenata i građana, nikog drugog

Veliki režimski poraz je i to što su građani, zajedno sa studentima, politički sazreli – bar ogromna većina njih. To se videlo se u Novom Sadu, čulo iz izjava građana i studenata. Sve je manje onih nestrpljivih koji očekuju da se nešto može tokom jedne noći ili jednog dana promeniti. Cilj je blizu, ali valja do njega još tabanati, sve sa ranjenim nogama. Oni studenti koji su sa od žuljeva krvavim čarapama umarširali u Novi Sad simbolički su pokazali da odlučnost postoji i da ih ništa ne može zaustaviti
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve