
Jezik
„Neopoziva ostavka“ – vrag u rečima
Lepo je kad se narod bavi i jezikom. Recimo, povodom toga šta u slučaju Željka Obradovića znači „ostavka“ i koliko je bitno da li jeste ili nije „neopoziva“
Pablo Iglesijas Turion (36), profesor politikologije s Madridskog univerziteta, najpopularniji je političar u Španiji, a njegova radikalno levičarska stranka Podemos (Mi možemo), osnovana u martu 2014, najbrže je rastuća stranka u Evropi. Mladi šef stranke do sada je ostvario svoj politički naum – da uzdrma špansku političku scenu, nepromenjenu već 40 godina. Uoči parlamentarnih izbora u Španiji na jesen ove godine, ankete predviđaju za Podemos ili pobedu ili drugo mesto, iza socijalista. Pablo Iglesijas tvrdi da više nije reč o borbi između levice i desnice, nego između demokratije i diktature
„Lenjin s juga Evrope“, kako nazivaju Iglesijasa, ima jak politički pedigre i biografiju. Rođen je i odrastao u Madridu u levičarskoj porodici – ime je dobio po osnivaču današnje španske Socijalističke stranke Pablu Iglesijasu. Diplomirao je pravo na Univerzitetu u Madridu 2001. godine, a tri godine kasnije stekao diplomu iz političkih nauka. Doktor nauka je postao 2008. godine, a obrazovanje je nastavio na Univerzitetu Karlos III, gde je magistrirao na političkoj analizi kinematografije, a zatim i na European Graduate School u Švajcarskoj, gde se bavio političkom teorijom, kinematografijom i psihoanalizom.
Osnovna platforma Podemosa je ujedinjene španske levice protiv evropskog političkog i finansijskog sistema. „Opasno je što su se ljudi navikli na ovakvo stanje. Ranije se plata od hiljadu evra smatrala lošom, a sada se oni koji toliko zarađuju smatraju srećnicima“, smatra Iglesijas ističući da se on odeva u Alkampu (prodavnica jeftine robe). Šef Podemosa se zalaže za 35-časovnu radnu nedelju, spuštanje starosne granice za penziju na 60 godina, i za uvođenje finansijske pomoći građanima. Iglesijas je najavio da predstavnici njegove stranke u parlamentu neće primati platu od šest hiljada evra mesečno, već najviše dve hiljade. Navodi da će Podemos i grčka Siriza zajedno pokazati da jug Evrope nema nameru da postane nemačka kolonija. Jedna od najvećih kritika na njegov račun je povezanost s vladom pokojnog Uga Čaveza, za koju su Iglesijas i njegovi saradnici radili u svojstvu savetnika. Optužuju ga da od Španije želi da napravi Venecuelu i da je njegova kampanja finansirana venecuelanskim novcem. Iglesias im je uzvratio da se kampanja njegove stranke finansirala crowdfundingom – za šta većina njegovih političkih oponenata nije ni čula – tj. da je novac prikupljen preko interneta i putem direktnih donacija istomišljenika i građana željnih promena. Kampanju za evropske izbore u maju prošle godine finansirao je sa 200.000 evra.
„Ako želiš da izgradiš brod, nemoj ljudima govoriti da prikupe drvo, nemoj im deliti zadatke i izdavati naredbe. Umesto toga, nauči ih da žude za velikim, beskrajnim morem.“ Ovim citatom Antoana de Egziperija, autora „Malog princa“, opisao je dosadašnji način rada Podemosa španski politikolog Huan Karlos Monedero. Dok o pobedi Sirize u Grčkoj zapadni analitičari govore kao o „krizi demokratije“, „političkom zemljotresu koji preti da destabilizuje Evropu“, Pablo Iglesijas misli drugačije: „Vetar demokratije počeo je da duva iz pravca Grčke, proširio se do Podemosa u Španiji i nastavlja da duva u različitim pravcima.“

Lepo je kad se narod bavi i jezikom. Recimo, povodom toga šta u slučaju Željka Obradovića znači „ostavka“ i koliko je bitno da li jeste ili nije „neopoziva“

Mnogo koji navijač je oglasio „kraj Partizana“. Ili jer je u odlasku Željka Obradovića video rušenje po notama režima ili jer klub koji napusti njegova najveća legenda gubi moralno pravo da postoji. To je naslovna tema novog „Vremena“

Željko Obradović više nije trener “Partizana”. Otišao je jer nije mogao više, i uz reči koje predsedniku kluba Ostoji Mijailoviću ne ostavljaju prostor ni za šta osim da podnese ostavku. Navijači nisu dočekali da dosanjaju “jedan davni san”. Kako je jedan čovek postao više od košarke i kako je došlo do neslavnog kraja

Šta se desi kad brane oko Pionirskog parka puknu i horde ćacija se izliju na gradove u Srbiji u kojima se održavaju lokalni izbori? To smo proteklog vikenda gledali u Mionici, Negotinu i Sečnju. Nije ovo tekst o lokalnim izborima, ni o rezultatima, jer izbora tog dana u suštini nije ni bilo. Sve što smo videli bilo je bezvlašće, teror, suspenzija zakona i države, te opšta vladavina nasilnika i batinaša sa crnim kačketima. Takođe i nova fazu represije koja je još jača i iracionalnija

Srpska napredna stranka ne sme i neće raspisati parlamentarne izbore u skorije vreme. Razlog je jednostavan – ako je ovako prošla u Mionici, Sečnju, Kosjeriću i Zaječaru, u malim sredinama gde tradicionalno ima najtvrđu infrastrukturu i najlojalnije biračko telo, onda je stanje u Beogradu, Novom Sadu, Valjevu, čak i na nivou republike nesagledivo lošije. Zato su izbori sada po prvi put za SNS prestali da budu demonstracija sile i postali nepoznanica. A nepoznanica je opasna: nosi mogućnost da se izbori izgube
Odlazak najboljeg evropskog trenera
Ništa nije crno-belo osim “Partizana” i Željka Obradovića Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve