Kovači lažnog novca

Nedavno, 19. listopada 2025. navršilo se devet godina od kako je Andrej Plenković, aktualni šef HDZ-a, postao premijer sa dosad najdužim (trećim po redu) mandatom u povijesti Republike Hrvatske i uskoro će bez ikakve sumnje po duljini vladavine “pretrčati” i prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, koji se na čelu države nalazio punih devet i pol godina. Sasvim očekivano, ocjene njegove dosadašnje vladavine, ali i svekolika rada, krajnje su oprečne: u redovima vladajuće stranke i njezinih koalicijskih partnera smatraju ga, usprkos burnim domaćim i turbulentnim međunarodnim (ne)prilikama, najuspješnijim premijerom u novodobnoj povijesti RH (17. srpnja, 2016. izabran je za predsjednika HDZ-a, da bi nakon toga tri puta zaredom pobijedio na parlamentarnim i lokalnim izborima, a najbolje rezultate je postizao i na izborima za parlament EU) koji je politički, ekonomski i socijalno stabilizirao zemlju, dok ga na ljevici (ili onome što je od nje nominalno preostalo) optužuju kao beskrupuloznog autokrata koji je sve državne, ali i javne institucije, podredio osobnoj moći i interesima, pretvorivši ih u poslušni servis svoje politike i vladajuće stranke i kojeg pri tomu prate brojne korupcijske afere njegovih ministara (do sada ih je smijenio 30-ak), ali taj krug privilegiranih i povlaštenih ljudi bliskih premijeru, upletenih i osumnjičenih za razne kriminalne radnje, daleko je širi (teško ih je sve i pobrojati). Prije no što bi ih “pustio niz vodu”, u pravilu bi ih branio i pokrivao svojim autoritetom, čak i onda kada je svima i iz aviona bilo vidljivo da su uhvaćeni na djelu s “prstima u medu”.

FRANCUSKA SOBARICA

I uistinu, borba protiv korupcije i više nego otvorene sprege političke elite s moćnim poduzetničko-mafijaškim strukturama jedna je od najslabijih karika Plenkovićeve vladavine. On to, naravno, negira i navodi kako mijenja korumpirane ministre (koje je sam i odabirao), a policija hapsi sve osumnjičene za korupciju i kriminal. Ali u situaciji kada premijer preko Ivana Turudića, kompromitiranog glavnog državnog odvjetnika (tužitelja), čiji je nedavni izbor na čelno mjesto državnog odvjetništva osobno protežirao, kontrolira sve policijske i navodno neovisne istražne organe, uključujući dobar dio najviših pravosudnih instanci, onda je posvema razvidno da je ta borba u najboljem slučaju strogo selektivna i da je prije svega u funkciji “zaštite lika i djela” samoga premijera, kako se njegovo ime ni u kom slučaju ne bi dovodilo u vezu sa silnom kriminalnom hobotnicom pod pokroviteljstvom HDZ-a, koja je premrežila čitavu Hrvatsku i ostala netaknuta još od vremena Tuđmana, preko Sanadera, sve do Karamarka i naših dana. I doista za Plenkovića, usprkos brojnim indicijama (prije svega vezanih za aferu oko “Agrokora” i njegove uloge u formiranja takozvane grupe “Borg” koja je osmislila razvlašćivanje nekada najmoćnijeg regionalnog tajkuna Todorića i njegova imperija i pri tomu u svoje džepove zgrnula na desetine milijuna eura), nema dokaza da je osobno involviran u nekakve prljave korupcijske ili slične radnje. Ipak (tko zna što vrijeme nosi?), iako ga niti jedna od afera, barem do sada, nije poljuljala, posvema je jasno kako problem nije u pojedinim ministrima i premijerovim predstavama s njihovim smjenama i imenovanjima, već je problem u cijelom, nakaradno postavljenom sustavu koji tolerira, podstiče i u konačnici štiti nezaježljivu pohlepu partijske, hadezeovske klike (nažalost, ni ostale stranke, kada se nađu u prilici, nisu imune na te i slične “izazove”) koja beskrupulozno pljačka vlastiti narod, a sve pod licemjernom egidom hinjenog domoljublja i zaštite nacionalnih interesa pred silom raznih neprijatelja (sa Srbima na čelu kolone) koji samo snuju kako da nam naškode. I ta lažna, perfidno isforsirana slika stvarnosti ma koliko bila tanka i providna, (ne)vještim se manipulacijama, agresivnom populističkom demagogijom i nacionalističkom retorikom, nepodnošljivom lakoćom “prima”, a nezadovoljstvo frustriranog građanstva usmjerava u posvema pogrešnom pravcu: ne prema stvarnim vinovnicima besramnog kradeža i lopovluka, već prema “domaćim izdajnicima” koje predvode “komunjare”, “jugoslavenčine”, anacionalna fronta raznih (kvazi)ljevičara, lažnih antifašista i ljudskopravaških udruga, naravno, uvijek uz asistenciju domaćih Srba s dr Miloradom Pupovcem na čelu, koji vredno rade na destabilizaciji Hrvatske. Naravno, sve te maloumne floskule nemaju veze sa zdravim razumom i istinom, sve to Plenković jako dobro zna, ali se pravi naivan kao francuska sobarica i ništa ne poduzima da se tomu odlučno suprotstavi, uvjeren kako i sam na tom šovenskom fonu može profitirati i izlešinariti nešto glasova i potpore iz redova ekstremne desnice.

foto: tanjug / hina

BAHATI KANCELAR

Ali po svemu sudeći, stvari su se otele kontroli. Od spektakularnih koncerata Marka Perkovića Thompsona u Zagrebu i Sinju, preko pokušaja raznih braniteljskih udruga da onemoguće antifašističke manifestacije kulture u Benkovcu i Šibeniku, pa do najnovijih žestokih antisrpskih ispada ustašoidnih crnokošuljaša protiv održavanja “Dana srpske kulture” u Zagrebu i Splitu, sve je to došlo na debelu “naplatu” i samo je pitanje vremena i političko-društvenog konteksta kada će se i unutar vladajuće stranke ohrabriti i ojačati glasovi “tvrdih” Hrvata koji u evidentnoj eskalaciji ustaštva ne vide nikakav problem. Naprotiv, prepoznaju ga kao iskreno “domoljublje” i oni koji “nacionalno anemičnog” Plenkovića nikada nisu prihvatili kao svog lidera. Dobar im je dok donosi pobjede (i naravno, materijalne privilegije, jer svako domoljublje, posebice u RH, ima svoju cijenu), ali samo čekaju da se na prvoj krivini ozbiljnije poklizne kako bi mu dodatno podmetnuli nogu i nekakvim unutrašnjim “dvorskim” udarom na čelo stranke i države doveli čovjeka po mjeri njihove kratke pameti, dakle, rigidnog desničara koji zagovora jasnu suverenističku politiku a la Orban, neku moderniju verziju Karamarka, bivšeg šefa HDZ-a. Kamo lijepe sreće, uzdišu ti isti hadezeovski talibani, da je Milanović “njihov”. Bez obzira na sve mane i eskapade koje izvodi, za razliku od kilavog Plenkovića otvoreno bi i drčno branio Hrvatsku i Hrvate, pa zar nije upravo on odlikovao pripadnike HVO-a osumnjičene za ratne zločine, vratio generalski čin Branimiru Glavašu, koji je mu je bio oduzet nakon što je osuđen kao ratni zločinac, a takvih i sličnih “bisera” u aktualnog je predsjednika RH na pretek. S druge strane, premijer se kukavički povlači jer mu je važnija buduća osobna “europska” karijera (u Bruxellesu takvi potezi ne bi bili pozdravljeni) koju nedvojbeno planira, od zaštite i promocije nacionalističkih ideja tvrdolinijaškog jezgra stranke, koja je upravo na tim stavovima i oblikovala HDZ kao svehrvatski pokret u kojem ZAVNOH i antifašizam, suprotno preambuli hrvatskog ustava, nemaju nikakav značaj. Upravo suprotno, uz svesrdnu potporu vrha Katoličke crkve, temelj nacionalne državnosti “delegira” se prema NDH kao izrazu povijesne težnje hrvatskog naroda za samostalnom državom, kako je to jasno i glasno još početkom 90-ih godina mudroslovio tada novokomponirani pučki tribun Franjo Tuđman. Kada je Plenković došao na čelo HDZ-a, obećao je kako će ga promijeniti, odnosno europeizirati, ali danas svjedočimo kako su to bile i ostale puke tlapnje; dapače, dogodilo se upravo suprotno: HDZ je promijenio Plenkovića, samodopadni birokrat europskog štiha postao je bahati autoritarni kancelar, izražene “volje za moći”, koji o svemu odlučuje sam ili u uskom krugu povlaštenih pajdaša i partijskih pobočnika od kojih za uzvrat zahtjeva bespogovornu poslušnost.

NEVOLJE SA STVARNOŠĆU

Plenkovića i njegovo obnašanje vlasti potresale su razne krize i afere, prije svega već spomenuti “Agrokor”, gdje su “zamračene” silne milijarde eura, a složeni sudski postupak protiv osumnjičenih zapravo još nije ni otpočeo, potom pandemija, razorni potresi u Zagrebu, Sisku i Petrinji, energetska kriza, štrajkovi, inflacija, permanentni sukob s predsjednikom države, svojedobno velika nezaposlenost, komplicirana međunarodna scena (situacija u BiH, rat u Ukrajini, izraelski genocid u Gazi i nejasno susprezanje vlade RH da prizna palestinsku državu itd), ali iz svih tih događanja izlazio je uglavnom neokrnjen. Nema sumnje, pokazao se vještim vođom, jer je znao potkupiti i(li) privući na svoju stranu sve one koji su ga mogli potencijalno ugroziti (ministar obrane Anušić), a kao političar “opće prakse” uspješno pliva euro-strukturama, gdje nesumnjivo ima stanoviti utjecaj, svakako iznad značaja i uloge RH u EU, ali sve to ni izdaleka nije dovoljno da bi ga se moglo svrstati među stvarne državnike od formata, kako očevidno samoga sebe doživljava. Jednostavno stoga jer ne drži i nikada nije ni držao do temeljnih europskih vrijednosti. Iako se u njih javno zaklinjao, zapravo ih je sustavno ignorirao, a svakodnevno ponašanje i politička praksa unutar RH, lišena svih moralnih skrupula posvema ga razotkriva kao osobu koja drži samo do moći i vlasti i na bira sredstva da to i ostvari. Djeluje kroz poluistine, obmanjuje javnost i nikada nije i vjerojatno ni neće jasno definirati političke ideje i energiju koje ga pokreće, naprosto mu nedostaju i politička karizma i državnička vjerodostojnost. I upravo stoga veliki dio hrvatske javnosti u njemu ne prepoznaje državnika sa vizijom, političara autentičnih duhovnih poticaja, već iza njega zjapi praznina o smjeru i smislu politike koju zagovara. I u tomu je sva Plenkovićeva bizarna tragikomičnost, u njega sve ostaje na razini isprazne, teatralne geste koja se već po potrebi trenutka, uglavnom bez smisla i pameti mijenja, on ne brani i ne zagovara principe, već se isključivo rukovodi pukom pragmom u kojoj nedostaje elementarne ljudske empatije za slabije i ugrožene, a gubitnika tranzicije (ne samo među starijim, već i mladom populacijom) sve je više i više, uostalom kao i akumuliranog nezadovoljstva koje prijeti socijalnom erupcijom. Simptomi takvog stanja sve su vidljiviji: eskalacija ustašoidnih crnokošuljaša nije samo posljedica rata, nacionalističke indoktrinacije, revizionizma, političkih manipulacija, već prije i iznad svega izraz društvene zapuštenosti i socijalne besperspektivnosti, o čemu Plenković i bulumenta njegovih pobočnika uporno šuti ili opravdava nakaradnim “dvostrukim konotacijama”, u kojim je ustaški pozdrav “Za dom spremni” samo vršak ogromne nacionalističke, ustašoidne sante leda koja se valja ispod površine mora.

U KLINČU S PREDSEDNIKOM

Ipak, treba biti pošten i naglasiti da je Plenković otvorio prostor za ubrzavanje ostvarenja pojedinih hrvatskih strateških ciljeva. Pod njegovom upravljačkom palicom RH je ušla u Schengen (uskoro postaje i članicom OECD-a), znatno je podignut kreditni rejting države, smanjio se ogromni fiskalni deficit i javni dug, od 2021. do 2025. godine zemlja je imala natprosječnu stopu rasta i po razvijenosti se odlijepila od samog dna EU na kojem je dugo tavorila i počela se približavati prosjeku članica Unije i na koncu uveo nas je (bolje rečeno uvukao) u eurozonu, koja je velikoj većini građana samo dodatno otežala život. Naime, iako su Plenković i njegova družina na sva usta obećavali kako će izmjenom valute poskupljenja biti simbolična, nakon uvođenja eura, sve, posebice osnovne životne potrepštine, enormno su poskupjele, a samim time se i ubrzava gotovo već galopirajuća stopa inflacije. Ekskluzivna manjina bogatih postala je još bogatija, a ogromna većina siromašnih, ili na pragu siromaštva još siromašnija, lišena svakog ljudskog dostojanstva i svedena na puko preživljavanje. Veliki se broj mladih u traženju bolje perspektive iselio (i još uvijek iseljava) u zapadnu Europu, Australiju i Kanadu i taj demografski manjak teško je nadoknadiv, posebice stoga jer radikalna desnica stalno i uporno zasipa javnost bedastim budalaštinama o migrantima (Nepalci, Indijci, Filipinci i drugi) proglašavajući ih opasnošću po “hrvatski identitet”, našu kulturu, naš “katolički/kršćanski” način života i ta demonizacija opasno eskalira, a da nitko ili malo tko govori da bez njihova rada (u RH trenutno boravi oko 150 tisuća gastarbajtera) ova zemlja jednostavno ne bi mogla efikasno funkcionirati. Uz strane radnike, Hrvatska nasušno treba i veliku, osmišljenu reformu školstva (posebice visokog obrazovanja), jednako tako i zdravstva koje moćni lobiji guraju u sve veću privatizaciju, tako da će uskoro (ako već i nije) zdravlje postati luksuz o kojem ozbiljno mogu skrbiti samo najbogatiji. Onaj tko bude imao para, moći će se i liječiti, a ostalima što Bog da. Reforma poreznog sustava, mirovinskih fondova i niza drugih stvari tek čekaju ozbiljne zahvate s kojima se Plenković boji suočiti i sve to odgađa, a kako bi “zamaglio” tegobnu stvarnost, koja će uskoro postati još i težom, pogotovo kada RH kao novoj članici EU istekne “rok prilagodbe” i time joj prestane pristizati ogromna financijska potpora. Uz to premijer forsira sukob sa predsjednikom države Zoranom Milanovićem, kako bi pozornost javnosti s bitnih prebacio na efemerne pojave. I u tomu ima i sreće i uspjeha, jer i Milanoviću odgovara ovaj, u biti posvema izlišan, često komičan i bespotreban “fajt”, čime si međusobno dižu rejtinge iako oba aktera dobro znaju da to što čine samo škodi stabilnosti zemlje, a na međunarodnoj sceni ih čini nevjerodostojnim, ali međusobna netrpeljivost i ega su im jača od odgovornosti, tako da se vjerojatno i u buduće, kao i u prethodnoj kohabitaciji, ni oko čega neće moći dogovoriti. A što to blokira rad niza državnih, sudbenih i javnih institucija, koga briga? Po svemu sudeći, iako u ovoj otužnoj priči nema nevinih, zahvaljujući prije svega Plenkoviću, hrvatsko se društvo zaglavilo u malograđanskoj, purgerskoj baruštini, iscrpljuje se ideološkim podjelama, širokim spektrom dvostrukih konotacija, povijesnim i domovinskim mitovima, nacionalističkim, prije svih histeričnim, antisrpskim resentimanom i sve nas to (od)vodi na stranputicu i udaljava od europskih civilizacijskih vrijednosti na kojima bi trebalo počivati svako zrelo i zdravo društvo. A sve će to, nažalost, još dugo (po)trajati, jer upravo kao i u romanu Andre Gidea Kovači lažnog novca, na djelu je sveprisutna društvena hipokrizija kojoj u nas, u RH pečat daju prije svih Plenković i HDZ.