Istraga na godišnjem odmoru

Dvije osobe osumnjičene za ubojstvo trojice braće Bitići, američkih državljana ubijenih u julu 1999. godine i nađenih dvije godine kasnije u masovnoj grobnici u Petrovom Selu kod Kladova, mogle bi se – ukoliko se u narednih mjesec dana istraga protiv njih ne okonča optužnicom – naći na slobodi (šestomjesečni pritvor ističe im krajem avgusta).

Tužilaštvo za ratne zločine saopćilo je 1. marta da su uhapšene dvije osobe – mediji su nagađali da je, jednako kao i u slučaju Suve Reke, ubijenih Albanaca na Kosovu 1999. godine, čija su tijela potom prevežena u masovnu grobnicu na policijskom poligonu u Batajnici, riječ o pripadnicima MUP-a Srbije – i da je pokrenuta istraga protiv njih zbog ubojstva trojice braće Bitići. Albanci porijeklom iz Prizrena, rođeni u Ilinoisu: Ili (1974), Agron (1976) i Mehmed (1978) Bitići, 1999. godine došli su na Kosovo kao pripadnici Atlantske brigade, formirane u SAD, s ciljem da se pridruže Oslobodilačkoj vojsci Kosova. Uhapšeni su u junu te godine u Srbiji, petnaestak kilometara od Merdara, kad su pokušali pomoći porodičnim prijateljima, šestočlanoj porodici Mitrović da se iz Prizrena vrati u Kraljevo. Policajci koji su ih zaustavili, ustanovili su da u njihovim američkim pasošima nema važeće jugoslavenske vize. Sudac za prekršaje u Prokuplju odredio im je 15 dana zatvora zbog nelegalnog boravka u zemlji, te su odmah prebačeni u zatvor u Prokuplju, gdje se nalaze do 8. jula 1999. godine, jer im je u međuvremenu kazna ublažena za tri dana. Međutim, umjesto da budu pušteni na slobodu, dvojica muškaraca u civilu u automobilu bez registarskih tablica odvoze ih iz zatvora u bazu Specijalnih antiterorističkih jedinica u Petrovom Selu, te su dva dana potom ubijeni mecima u potiljak (u glavi jednoga od njih nađen je i projektil) i pokopani u masovnu grobnicu (jednu od tri nađene na toj lokaciji), u kojoj je već ležalo ubijenih 67 muškaraca i sedam žena albanske nacionalnosti. Njihova tijela nađena su 2001. godine, ruku vezanih žicom i s povezima preko glave, a u odjeći su nađena i rješenja o prekršajnoj kazni.

Kao i u ostalim takvim slučajevima, i u ovom je istraga tajna. U Tužilaštvu za ratne zločine za „Vreme“ kažu da su „maksimalno angažovani“ u istrazi slučaja Bitići: samo u posljednja dva tjedna nadležni zamjenik tužioca za ratne zločine i istražni sudija saslušali su stotinak svjedoka, a u dosadašnjim mjesecima istrage više od njih 200, neke i po pet puta. Ipak, kao i američka ambasada koja se posljednji puta oglasila sa zahtjevom da počinioci zločina nad braćom Bitići budu kažnjeni (upravo u vrijeme nedavnog posjeta premijera Vojislava Koštunici SAD), i dalje ne znamo što očekivati i da li je i dalje „na snazi“ opstrukcija Tužilaštva od strane policije, koja se svog „zavjeta šutnje“ drži od 2001. godine. U nekoliko navrata je i sam tužilac za ratne zločine Vladimir Vukčević upozoravao na nedovoljnu policijsku suradnju, donedavno je šef Odeljenja MUP-a Srbije za otkrivanje ratnih zločina bio Slobodan Borisavljević, čovjek od povjerenja i iz kabineta Vlastimira Rođe Đorđevića – haškog i domaćeg prvoosumnjičenog za ubojstvo braće Bitići i Suvu Reku – koji je, prema mnogim tvrdnjama, bio prisutan na čuvenom sastanku kod Slobodana Miloševića 1999. godine, kad se dogovarala „asanacija terena“, odnosno uklanjanje leševa kosovskih Albanaca s mjesta zločina, sve do predgrađa Beograda, do batajničkog policijskog poligona. Sumnju u opstrukciju istrage podupire i činjenica da je odnedavni Borisavljevićev nasljednik, prema informacijama iz Tužilaštva za ratne zločine, u samom finišu istrage – nepunih mjesec i pol dana prije nego što jedinoj dvojici osumnjičenih ističe pritvor – otišao na godišnji odmor.

IZ ZATVORA U SMRT: Prisjetimo se dosad javnosti poznatog u slučaju braće Bitići: Miroslav Mitrović, čovjek čiju su porodicu braća Bitići dva tjedna prije hapšenja prebacivali s Kosova u Srbiju, čeka ih na glavnom ulazu u prokupački zatvor – uzalud, jer oni ne izlaze na glavni izlaz. Kasnije će upravnik zatvora Aleksandar Đorđević objasniti da je nalog da ih pusti na slobodu dobio od šefa prokupačke policije Milisava Vučkovića, te da su braća Bitići predata „dvojici muškaraca u civilu i odvezli ih u autu bez registarskih oznaka“. Isto je potvrdio i inspektor za pitanja stranih državljana i putne isprave prokupačkog SUP-a Zoran Stanković, koji je po uobičajenom postupku trebao braću Bitići dopratiti do graničnog prelaza Merdare: „Rečeno mi je da su toga dana, negde oko 13 časova, došla dva lica sa nekim belim vozilom i da su ih preuzeli. Tako nešto se prvi put desilo otkako radim kao inspektor. Kasnije sam od upravnika zatvora saznao da je ga je tog dana nazvao načelnik SUP-a Prokuplje Vučković Milisav i najavio da će neka lica iz MUP-a doći po braću Bitići“, izjavio je Stanković.

Da su braća Bitići ubijena nakon odlaska iz prokupačkog zatvora bilo je poznato u širem krugu ljudi, onih koji su u procesu „asanacije terena“ sudjelovali. Tome u prilog govori i činjenica da je okružnom javnom tužiocu iz Negotina Miroslavu Srzentiću, koji je vodio istragu o tek otkrivenim masovnim grobnicama u Petrovom Selu, neposredno prije samog otkopavanja masovnih grobnica prišao jedan čovjek i najavio da će ta tri američka državljanina biti nađena u jednoj od njih: točno je tako bilo. „Među policajcima se još tada govorilo da znaju ko su neposredni izvršioci, ko je pucao u njih“, tvrdio je još prije nekoliko godina tužilac Srzentić, spominjući i to da je imao „dosta neugodnosti“ u Negotinu jer se bavio tim slučajem.

Isti tužilac je još 2002. godine u javnost izašao s tvrdnjama o opstrukciji istrage, kako o slučaju braće Bitići tako i o slučaju Suva Reka – Albancima pobijenim na Kosovu i potom prebačenim u masovne grobnice u Petrovom Selu i Batajnici.

„Od policije je traženo da utvrdi gde, kada i pod kojim su okolnostima kosovski Albanci ubijeni, kao i koje su tačno vrste operacija bile inicirane od strane srpskih i jugoslovenskih vlasti na teritoriji za koju se pretpostavlja da su na njoj ubistva izvršena“, navodi se u istraživanju „Zataškavanje zločina na Kosovu“, koje je u to vrijeme proveo Institut za izvještavanje o ratu i miru (IWPR) iz Londona, čiji je izvor naveo da je od policije zahtijevano „da utvrdi identitet onih koji su vodili ove operacije, kao i identitet jednog ili više lica koja su bila obaveštavana o toku operacija i njihovim rezultatima. Tužilac je eksplicitno zahtevao informacije o tome da li su civili tretirani na nehuman i brutalan način, i ko je ubio i prvi put sahranio žrtve na Kosovu i ko ih je kasnije iskopao i prebacio od Petrovog Sela i jezera Peručac do Beograda.“

Od imena dosad nismo čuli mnogo: najspominjaniji je komandant baze Specijalne antiterorističke jedinice MUP-a Srbije u Petrovom Selu u vrijeme zločina nad braćom Bitići, general Goran Radosavljević Guri, koji je bio podređen – danas haškom optuženiku – generalu Vlastimiru Rođi Đorđeviću, tada načelniku Resora javne bezbednosti MUP-a Srbije. General Radosavljević ispitan je po nalogu nadležnog tužioca u vrijeme kad je bio šef Žandarmerije MUP-a Srbije, jer je postojala osnovana sumnja da je kao zapovjednik policijskog poligona u Petrovom Selu morao znati za slučaj braće Bitići i jer je bio u stalnoj vezi s generalom Đorđevićem. Radosavljević je tad izjavio da je u to vrijeme bio na godišnjem odmoru, u lovu s nekim prijateljima, te da se „sjeća da je sreo generala Đorđevića“ nešto kasnije: „Rođa me je pitao da li me je Sreten Popović (policajac, op.a.) obavestio o nekom događaju, a onda mi je rekao: ‘Sve je u redu, ja sam to završio sa Sretenom'“, ispričao je Radosavljević Guri. Nakon toga, njegovo ime se u javnosti počelo spominjati kao mogućeg optuženika: ubrzo potom, Radosavljević je napustio zemlju, a cinici kažu da je „ozbiljno shvatio medije, pa se za svaki slučaj sklonio“.

PREPLITANJE ZLOČINA: Spomenuti Đorđević također je nedostupan organima gonjenja, ne samo domaćim, nego i haškim. Kažu da je u Rusiji, odakle se navodno lično javljao nekim medijima, a ima i onih koji se zaklinju da su ga sreli, kao „mirnog građanina“, u Moskvi. Tokom istrage koja je još u toku, u javnosti su se čule i tvrdnje da je lično Đorđević naredio odvođenje braće Bitići iz prokupačkog zatvora i njihovu likvidaciju, ali i operaciju u Suvoj Reci, kad je ubijeno 48 civila (45 članova porodice Beriša), od kojih je 14 mlađe od 15 godina, a među žrtvama su bile četiri bebe, jedna trudnica i jedna stogodišnja starica. Devetorica osumnjičenih za taj zločin su, inače, bili pripadnici MUP-a Srbije (neki čak i u vrijeme hapšenja), a prema tvrdnjama nekadašnjeg vrha MUP-a, operacija u Suvoj Reci provedena je pod jasnim naređenjem: „Idite, ubijajte, tovarite i vozite.“

U ta dva zločina – koja se isprepliću po mnogim lokacijama i imenima – osim znanih imena, u tom lancu od zločina i transporta leševa, ima cijeli niz onih koji su leševe tovarili, prevozili, zakopavali. Zajedničko im je i to se za zločin znalo: kao što je negotinskog tužioca „jedan čovjek“ upozorio da će trojicu braće Bitići naći u grobnici u Petrovom Selu, tako je i masovnu grobnicu u Batajnici otkrio jedan od povjerljivih ljudi generala Rođe Đorđevića, koji se naljutio zbog iznevjerenog obećanja da će mu biti riješeno stambeno pitanje, pa je 2001. otkrio i pokazao grobnicu kosovskih Albanaca nadomak Beograda.

Nadležni imaju još mjesec dana da dovrše istragu: ako ona ne bude rezultirala optužnicom, tek dvojica pritvorenika iz cijelog lanca zločina izaći će na slobodu. Ako bude tako – a za nadati se je da će zahtjevi nadležnog tužioca u istrazi ipak u narednih mjesec dana dobiti odgovore koji još nedostaju – teško će se moći zaključiti nešto drugo od toga da u zemlji Srbiji još vlada zakon šutnje o zločinima i da nema – u prvom redu političke – volje da se zločinci privedu pravdi.