Hapšenja za ravnotežu zločina

Taman kad je Branimir Glavaš, osumnjičen za ubojstva srpskih civila u ratnom Osijeku 1991. godine, odlučio da je nakon trideset i kusur dana ipak ogladnio (u što mu je i sud povjerovao, prekinuvši istragu), pa je vraćen iz zatvorske bolnice u Zagrebu u Osijek, u Korenici su uhapšena trojica srpskih povratnika: Milan Panić (40), Željko Šuput (35) i Milorad Žigić (46), dok je četvrti – danas 26-godišnji Milan Svilar – pušten nakon razgovora u policiji. Prema navodima hrvatske policije, oni su 1991. godine bili u rezervnom sastavu krajiške policije, iz koje su regrutirani čuvari zatvora u Korenici, te su osumnjičeni za ratni zločin, odnosno maltretiranje hrvatskih zatvorenika. Dok brojni slučajevi hapšenja hrvatskih Srba po raznim meridijanima i na raznim granicama po potjernicama hrvatskog Interpola ostaju bez većeg odjeka u javnosti, ovaj slučaj je ponovo uzburkao duhove: sva trojica uhapšenih u Korenici su se, naime, nakon izbjeglištva pred akcijom „Oluja“ 1995. godine, u Hrvatsku vratili prije poprilično godina i sva trojica su riješila svoju egzistenciju: Šuput radi u Rijeci kao vozač u špediterskom poduzeću, Panić radi u skladištu građevinskog materijala, a Žigić ima farmu stoke. Usprkos tome, svoj trojici je određen istražni pritvor.

„Moguće je da su istražni organi došli do nekih naknadnih činjenica koje terete uhapšene, ali pitanje je da li su one vjerodostojne“, kaže za „Vreme“ Milorad Pupovac, saborski zastupnik i dugogodišnji funkcionar srpskih organizacija u Hrvatskoj, dodajući da je indikativno da istražni organi, nerijetko i na temelju anonimnih prijava ili „svjedoka određene vrste“, odmah određuju pritvor osumnjičenima, bez da je istraga uopće i započeta: „Siguran sam da ova trojica ne bi pobjegli i da im nije trebao biti određen pritvor, svi su zaposleni, imaju domaćinstva, jedan ima i farmu, imaju obitelji“, kaže Pupovac, koji to hapšenje jasno dovodi u vezu sa „slučajem Glavaš“.

„Pojedinim sudovima i istražnim organima očito treba neka vrsta pokrića i neka vrsta potvrde za stavove poput onog Anta Đapića (osječkog gradonačelnika i predsjednika Hrvatske stranke prava, op.a.) da se, za razliku od Hrvata, Srbe ne procesuira za ratne zločine“, kaže on, ističući da se posljednjih godina situacija nešto popravila, ali da se i dalje s vremena na vrijeme pojavljuju ovakvi slučajevi, koji proces pročišćavanja i eliminiranja ljudi koji ne bi trebali biti sankcionirani vraća unatrag.

STATISTIKE: Prema svim relevantnim izvještajima međunarodnih organizacija, koji su se posljednjih godina bavili hrvatskim pravosuđem, pomaci u sudovanju za ratne zločine su mali. Iako manje no ranije, navodi na primjer OEBS u svom izvještaju za 2005. godinu, etničko porijeklo i dalje je faktor pri utvrđivanju tko će i zbog kojih zločina biti procesuiran, te je i dalje značajan nerazmjer u broju procesuiranih Hrvata i Srba od početka devedesetih godina do sada: u odnosu na veliki broj osuđenih Srba (ne treba zaboraviti da su se sve donedavno, dok tome nije stao na kraj državni tužilac Mladen Bajić, silna suđenja odvijala u odsutnosti optuženih), izrazito su malobrojni slučajevi procesuiranja zločina koje su počinili pripadnici hrvatske nacionalnosti. Tako izgleda da je i dalje na snazi ona čuvena sentenca današnjeg suca Ustavnog suda Hrvatske Milana Vukovića da „Hrvati u obrambenom ratu nisu mogli činiti ratne zločine“.

„Tokom godine domaći su sudovi nastavili provoditi slučajeve koji potječu iz rata koji je trajao od 1991. do 1995, uključujući nekoliko sudskih slučajeva s velikim skupinama optuženika od kojih se nekima sudilo u odsutnosti. Državni odvjetnici nastavili su preispitivati sve otvorene slučajeve ratnih zločina, odbacujući neosnovane optužbe. Najnoviji je popis sadržavao oko 1200 pojedinaca i pokrivao otprilike 369 otvorenih istraga, 290 odbačenih istraga i između 550 i 580 optužnica“, konstatira se u američkom izvještaju o stanju ljudskih prava lani u Hrvatskoj, u kojem se dodaje da je Vrhovni sud Hrvatske tokom godine riješio 18 žalbi na presude za ratne zločine koje je uložilo 13 pripadnika srpske nacionalnosti, tri Hrvata i jedan Bošnjak, te jedan Mađar.

„Mnogi su promatrači dovodili u pitanje objektivnost suđenja u jurisdikciji gdje su se dogodili ratni zločini, budući da ondje suci, tužitelji i svjedoci mogu biti izloženiji vanjskim utjecajima. Sudovi koji provode suđenja za ratne zločine u zemlji i dalje su pokazivali pristrasnost prema optuženicima na temelju etničkog podrijetla, premda je OEBS primijetio da optuženici srpske nacionalnosti imaju više izgleda za pošteno suđenje nego prije. Najuočljiviji problem bila je razlika u optužbama protiv Srba i Hrvata, s tim da su Srbi optuženi za čitav niz djela, dok su Hrvati gotovo isključivo optuženi za ubojstva. U najmanje tri slučaja sudovi su nastavili suditi Srbima za genocid na temelju djela koja nisu imala težinu koja se obično povezuje s presudama međunarodnih sudova, pripisujući im namjeru provođenja genocida i genocidno ponašanje. Većina osoba kojima se sudilo za ratne zločine bili su Srbi, i za gotovo tri četvrtine njih suđenje se provodilo u odsutnosti u grupnim suđenjima u Vukovarskoj županiji, gdje su neki optuženici bili nazočni. Sudovi su također nerado provodili suđenja za neke zločine u kojima su Srbi bili žrtve“, kaže se u tom izvještaju, koji svodi podatke OEBS-a: sudovi su ukupno lani presudili u 21 slučaju ratnog zločina, osudivši 13 osoba (12 Srba i jednog Hrvata), oslobodili su pet osoba (četiri Hrvata i jednog Srbina) i odbacili optužbe protiv četiri Srbina (od kojih su neke osudili za lakše optužbe, a zatim ih pomilovali). U odsutnosti se, konstatira se i to, sudilo otprilike 60 odsto optuženika, od kojih je bilo 75 odsto Srba.

Još malo podataka: u Hrvatskoj je od 1991. godine za ratne zločine prijavljeno otprilike 5000 osoba, a protiv više od 1700 njih podignute su optužnice. Presude su donesene protiv 800 do 900 osoba (više od 800 je pritom osuđeno, a otprilike je sto oslobađajućih presuda). Prema podacima OEBS-a, golema većina sudskih postupaka vođena je protiv Srba za zločine protiv Hrvata, a velika većina osuđujućih presuda donesena je u odsutnosti protiv optuženika Srba. Prema istom izvoru, u toku su postupci protiv dodatnih 1400 do 1500 osoba, uključujući i optužnice protiv njih oko 500 i sudske istrage protiv daljnjih 850 do 900 osoba.

NACIONALNI ARŠINI: Već spomenuti glavni državni odvjetnik Mladen Bajić naložio je prije nekoliko godina reviziju oko 1800 neriješenih slučajeva, zbog toga što se znatan broj ranijih istraga i optužnica temeljio na nedostatnim dokazima, navodeći u svom nalogu županijskim tužiocima da je „činjenica da su u vrijeme Domovinskog rata i također nakon njega, županijski državni odvjetnici nesustavno podnosili zahtjeve za istragu u više slučajeva, te su na temelju nedovoljno provjerenih kaznenih prijava podizali sumnjive optužnice za ratne zločine protiv znatnog broja osoba na temelju nekvalitetno provedenih istraga, a da te optužnice nisu konkretizirale nezakonito djelovanje od strane određenih optuženika koje sadrži elemente ratnog zločina“. Revizija je smanjila broj optužnica, ali i dalje je nepoznat broj, kao i imena osoba koje su pod progonom zbog sumnji da su sudjelovale u ratnom zločinu: zna se da je napravljen revidirani spisak, da je on – prema tvrdnjama hrvatske strane – dostavljen nadležnima u Beogradu, koji pak redom negiraju da su službeni spisak dobili. Također, Hrvatska još drži na snazi oko 500 potjernica Interpola, o čemu svjedoče i nerijetka hapšenja Srba u raznim državama svijeta (posljednji „slučaj Španović“ u Velikoj Britaniji, koji je pušten na slobodu dok se ne ustanovi opravdanost hrvatskog zahtjeva za izručenje).

Za razliku od srpske strane, na hrvatskoj su malobrojni slučajevi u kojima je došlo do presude za ratne zločine. Za razliku od Svetozara Karana, koji je prvi puta u Gospiću osuđen na 13 godina zatvora, sramotnom presudom u kojoj je osuđen i zbog „500 godina sjedenja na grbači hrvatskom narodu“, a potom u Karlovcu na sedam godina, general Mirko Norac (s još dvojicom) za ratni zločin nad više desetina civila u Gospiću osuđen je na 12 godina, pri čemu se sutkinja riječkog Županijskog suda Ika Šarić osjetila obaveznom da mora „prvenstveno naglasiti kako je ovo kazneno djelo bilo počinjeno tijekom rata koji nam je nametnut. Taj je rat bio obrambeni i pravedan, rat za neovisnost Hrvatske… Sva su tri optuženika imala aktivnu ulogu u obrani i zajedno s mnogim poznatim i nepoznatim braniteljima, branili su Gospić i spriječili njegov pad… Tako da je okolnost koja je posebice uzeta u obzir kao posebna olakotna okolnost njihov doprinos hrvatskom ratu za neovisnost.“

Već ta rečenica govori o drukčijim – etničkim, naime – aršinima koji su još uvijek prisutni pri procesuiranju ratnih zločina. Vrlo slično obrazloženje nalazi se i u predmetu protiv „virovitičke skupine“, trojice Hrvata osuđenih zbog ratnih zločina protiv civilnog stanovništva na – godinu dana zatvora. Njima je, naime, kao olakotna okolnost uzeta tvrdnja da je „do sukoba došlo uslijed namjere da se realizira slavni cilj stvaranja velike Srbije na području Republike Hrvatske“, te je „svaki optuženik djelovao u Domovinskom ratu kao dragovoljac, te se može zaključiti kako je svaki od njih dao značajan doprinos“ tom ratu. Suprotno takvim stavovima, na strani osuđenih Srba – prema međunarodnim organizacijama koje su obavljale monitoring nekih od suđenja – olakotne okolnosti utvrđene su tek onda kad se ustanovilo da su oni štitili ili pomagali Hrvate u vrijeme rata.

Milorad Pupovac nije mogao potvrditi informaciju da je najnoviji slučaj hapšenja trojice Koreničana uslijedio zahvaljujući svjedočenju istog onog svjedoka koji je teretio i osuđenog Karana, ali kaže da u mnogim postupcima postoji problem nepouzdanih svjedoka – „montiranih svjedoka“, kako precizira – dodajući da se tome na kraj može samo čvrstim i solidnim obranama, jer „jedino tako ti montirani svjedoci ne mogu proći“.

Valja sačekati da li će se i u ovom posljednjem slučaju svjedoci pokazati „montiranima“. Javnost, svakako, ima pravo da sumnja u veliku vjerojatnost takvog scenarija, s obzirom na to da su sva trojica – kao i mnogi koji su takvu sudbinu imali prije njih – već godinama mirno, pred očima nadležnih, živjela u Hrvatskoj, sve dok zbog Branimira Glavaša nije ponestalo ravnoteže.